Recenzije

Recenzija | Mafia: Definitive Edition

Postoje dva ultimativna mafijaška filma. Jedan je Kum – saga o kriminalu i izmjeni generacija mafijaške obitelji uz nezaboravan prikaz okrutnog mafijaškog života, no ujedno i jedan koji je stavio filmski naglasak na „čast“ između kriminalaca. Drugi je film Dobri momci. Scorsese je ipak imao drukčiji pristup. Pokazao je sav raskoš i glamur gangsterskog života pritom nas opijajući „veličanstvenim“ životom gangstera u Americi sredine 20. st. samo da bi nam bacio šamar stvarnog života u lice i pokazao prave posljedice života kriminalaca – paranoju, neoprostiva djela i nasilje u kojima najviše stradavaju nedužni. Kum videoigara izašao je prije 18 godina i zvao se Mafia. Toliko je i godina trebalo da dobijemo definitivno izdanje Mafije, Dobre momke videoigara.

Krenulo je od kultnog serijala i završilo na kultnom serijalu.

Illusion Softworks, češki studio poznat po ratnoj simulaciji Hidden & Dangerous svijetu je 2002. predstavio narativno snažnu igru poluotvorenog svijeta te izazovnog gameplaya. Riječ je, naravno, o Mafiji. Glavnu riječ na projektu imao je Daniel Vavra, danas poznat kao voditelj razvoja Kingdom Come: Deliverancea, no osim snažne i pamtljive radnje, igru je krasio zarazan gameplay koji nije opraštao greške te je zahtijevao od igrača da nauči pravila igre. Vožnja sporih old-timera bila je na razini simulacije, dok su se napucavanja svela na pametno trošenje municije i naginjanje iza kutova kako bi što preciznije i što brže pogodili neprijatelja i brzo se sakrili jer je svega nekoliko metaka bilo dovoljno da vas ubije. Mafia je na PC-u vrlo brzo stekla vjernu skupinu obožavatelja, a među njima sam se našao i ja. Ako kažem da sam igru prešao barem dvadeset puta, vjerojatno sam rekao i premali broj. Znao sam dijaloge napamet, znao sam skoro svaku tajnu igre, dok se ulicama Lost Heavena snalazim kao u vlastitome kvartu. Jedina prava mrlja na velikom uspjehu bila je konzolaška verzija prepuna bugova i neoptimiziranosti. Sve je ukazivalo na to da Illusion u svojim rukama ima izvor čistog zlata, no trebalo je čak osam godina da dobijemo nastavak.

Ovakve scene pamte igrači originala.

Mafia II je već u samome početku postavila visoka očekivanja, ipak je bila riječ o nastavku vrlo poznate igre. Ta ista očekivanja nisu u potpunosti bila ostvarena. Dok je novi grad, Empire Bay, bio vrlo atmosferičan, čemu je pridonijela i promjena godišnjih doba iz zime u ljeto pa u jesen, mnogi su očekivali veću slobodu u gameplayu. Neki su očekivali potpuno otvoreni svijet, što je, unatoč neopravdano postavljenom očekivanju, rezultiralo razočaranjem. Radnja je bila kvalitetno ispričana i prepuna karizmatičnih i dan-danas pamtljivih likova, no bila je i dosta kratka. Krivo postavljena očekivanja oštro su sudila igri, no kako je vrijeme prolazilo, tako je sve glasnija bila skupina koja je vidjela njenu pravu vrijednost. Kvalitetnu i pamtljivu priču ispričanu kroz linearan i pažljivo dizajniran gameplay s taman dovoljno slobode da se igrač ne osjeća da početak vodi do kraja kroz jedan tunel, bez ikakvih skretanja.

Mafia II odvela je igrače u 50-e prošlog stoljeća.

Da bismo dobili nastavak, načekali smo se još šest godina. Do tada se 2K Czech gotovo razišao, a serijal mafijaških kultnih igara otišao je u ruke neiskusnom Hangaru 13. Mafia III nije dobro prošla ni kod kritike, ni kod igrača. Tehnički nedostatci igru su u trenucima činili neigrivom, dok je sada otvoreni svijet bio ispunjen ponavljajućim zadacima koji su više nalikovali na MMO naslov, nego na punokrvni narativni ep na koji su fanovi serijala navikli. I dok su nedostatci svakako pridonijeli neuspjehu igre, radnja je i dalje bila svijetla točka. Hangar 13 je možda bio neiskusan te je promašio pristupom Mafiji III, no svakako je dokazao da ima talenta u spisateljskoj službi.

Iako se dulje vrijeme šuškalo da dolazi Mafia IV, gotovo niotkuda se pojavila najava da dolazi ultimativna verzija trilogije. Prvo je na uređaje došao remaster drugog nastavka, a potom i trećeg, no s njima je došlo više problema, nego što ih je bilo. Mafia II bila je tehnički krš koji je u dijelovima čak izgledao gore od originala, dok je osnovni gameplay loop trojke bio nedovoljno interesantan da na dulje vrijeme zadrži ljude.

Ugodna vožnja u novom smjeru.

Paralelno s najavom remastera došla je i najava nečeg spektakularnog. Prva Mafia dobit će svoje definitivno izdanje, a ono će biti u potpunosti prerađeno na modernoj tehnologiji kako bi pružala aktualan doživljaj prateći moderne trendove. Unatoč početnom pozitivnom dojmu, neuspjeh remastera dvojke i trojke ostavili su dovoljno gorak okus u ustima da veselje i optimizam prijeđu u oprez i želju za uspjehom.

Dobrodošli u obitelj

Početak 20. stoljeća u Americi bio je ispunjen burnim događajima. Od Prohibicije, zabrane prodaje i konzumacije alkohola, pa do Velike depresije koja je mnoge ostavila gladnima i bez domova. Mafia nas smješta upravo u vrijeme prekretnice. Godina je 1930. te Thomas Angelo, taksist u Lost Heavenu, fikcionalnoj verziji Chicaga, pokušava zaraditi za kruh i stanarinu tražeći mušterije danonoćno. Jednu takvu noć, na Thomasa nailaze dva užurbana i skupo-odjevena čovjeka s oružjima u ruci. Prijeteći Thomasu, tjeraju ga da ih vozi čim dalje od auta koji ih lovi. Uspješan bijeg pokazat će se početkom životnih promjena za Tommyja, koji nekoliko dana kasnije saznaje da su dva gospodina koje je spasio Paulie i Sam, razbijači u službi don Salierija, jednog od dva mafijaška šefa u Lost Heavenu. Tommy ubrzo postaje šljaker za don Salierija u nadi da si osigura za život, no svakim novim danom sve više shvaća težinu gangsterske svakodnevnice.

Thomas Angelo. Nezaboravan protagonist.

Igra je podijeljena u poglavlja od kojih je svako jedna misija. One vjerno prate strukturu originalne priče, no van glavnih točaka se događaju određene preinake. Ono što će starim igračima odmah upasti u oči je karakterizacija likova i njihov naglasak. Riječ je o puno autentičnijem naglasku talijanske manjine u Americi početka 20. stoljeća koji odudara od onoga što se moglo čuti u originalu. Karakterizacija likova je također doživjela promjene i usudio bih se reći nabolje. Tommy je jedan od najdražih mi likova ove generacije. Napravljen je odstup od originala utoliko da je puno prirodnije napravljen unutarnji sukob njega kao osobe i njega kao hladnokrvnog gangstera. Pored njega, Paulie i Sam su sada predstavljeni kao puno neiskusniji duo koji kroz godine suradnje s Tommyjem postaju sličniji onima u originalu. Riječ je o dobroj promjeni koja na uvjerljiviji način predstavlja likove i s njima još brže stvara povezanost.

Uz Tommyja, Paulie i Sam okosnica su radnje.

Dijalozi nisu direktno uzeti iz originala što mi je jako drago. Original je imao specifičan ton i ovako okarakteriziranom ansamblu likova ne bi odgovarao. Kao što sam spomenuo u početku, jedno je Kum, drugo su Dobri momci. To nipošto ne znači da su dijalozi loši. Dapače, jako su dobro napisani, a neki se stvarno ističu i čine pamtljive trenutke. Od početka do kraja se osjeti da je to redizajn vjeran originalu, ali ujedno i jedan koji ne želi samo kopirati, već i ostaviti svoj trag na igri što rade uspješno te u određenim dijelovima i nadmašuju original.

Dodatak Tommyjeva privatnog života je dobrodošao.

Određene su misije promijenjene u segmentima kako bi se bolje uklopile s novom karakterizacijom i one u velikoj većini slučajeva jako dobro funkcioniraju. Ipak, nedostajala mi je doza slobode u misijama koja je postojala na kraju svake u originalu. Nije nešto što strašno zamjeram s obzirom da tempo igre stalno vuče dalje, no svejedno bi bilo dobrodošlo da postoji određeni predah. Također je stavljen veći naglasak na privatni život Tommyja što je po meni narativno pun pogodak. Daje dodatnu dimenziju Tommyju i koristi određene likove originala na puno bolji način. Čak ne bih zamjerao još jedno ili dva poglavlja koje ulaze dublje u obiteljski život jer se efekt na trenutke gubi u visokom ritmu kojim radnja teče.

Primjer koliko je dizajn bitniji od oštrine tekstura

Vizualno igra oduševljava, od okoliša do likova. Animacije lica su odrađene na najvišoj razini, a razina detalja je zavidna. Svaki pokret izgleda uvjerljivo što pridonosi filmskom dojmu. Ono gdje igra malo kaska su animacije tijekom kretanja, likovi su malo uštogljeni i nije se pomaknulo od razine Mafije III, no to je nešto preko čega se može preći. Grad je predivno dizajniran, prepun svjetlećih reklama i kamenih ulica, dok je osvjetljenje odrađeno na visokoj razini. Noći su mračne i ofarbane narančastim bojama svjetlećih bandera, kišni dani su tmurni i popunjavaju ulice lokvama koje su pak šarene od već spomenutih reklama. Auti su detaljno dizajnirani i dolaze u mnogim varijantama i nijansama boja što povećava raznolikost na ulici. Vizure grada kada prelazite glavni most su apsolutno predivne i unatoč tome što je grad zapravo malen, pametnim dizajnom se dobiva dojam da je riječ o pravoj metropoli.

Ulice Lost Heavena prepune su života.

Performanse su puno bolje nego na remasterima dvojke i trojke. Igra je igrana na PS4 Pro te se vrtila vrlo stabilno uz rijetke padove FPS-a u, iskren da budem, neobjašnjivim trenucima. No to su toliko rijetki trenuci da su skoro u potpunosti zanemarivi. Iskustvo je tečno i nećete imati problema sa izvedbom igre.

Savršenstvo zvukovnog dizajna

Auditivna strana igre je odrađena bez mane. Glasovna je gluma apsolutno fenomenalna. Emocije u glasu su prepoznatljive i potencirane odličnom glumom omogućenom već spomenutim kvalitetnim animacijama lica. Originalna glazbena pozadina prerađena je u visoku kvalitetu te je čitava igra popraćena orkestralnom glazbom koja podiže filmski dojam na visoku razinu. Pomiješane su i teme ostalih igara u serijalu, primjerice Mafije II. Na radiju postoje dvije stanice s autentičnom swing jazz glazbom. Grad je prepun sirena, zvukova prometa, žuborenja valova ispod mostova i prometne signalizacije. Pod nogama vam škripi parket kada hodate po katu Salierijeva kafića, čuje se voda u lokvama koje gazite, čuje se pljusak koji ostaje za vama kada autom jurite po mokroj cesti. I sami auti imaju sto različitih zvukova. Od mijenjanja brzine pa do pucketanja iznad desnog kotača jer vam se neki šaraf vjerojatno odvrnuo. Igra je bogata zvukom.

Na sjevernom dijelu grada nalazi se Kineska četvrt, jedan od primjera raznolikosti dizajna.

Sve to pridodaje jednoj od najboljih atmosfera ove generacije u kojoj glavnu ulogu igra grad. Prepun života, u svakoj ćete misiji naići na neki detalj. Jedne ćete noći juriti trkaćim automobilom po mostu, dok će pored vas biti okupljeni ljudi koji nagovaraju čovjeka da ne počini samoubojstvo. U drugoj ćete misiji pak otvarati kartu grada i tražiti novu rutu jer se na originalnoj dogodila nesreća te je na cesti nastala gužva. Vozači se propuštaju po raskrižjima i ako uletite kao manijak, naglo će kočiti i trubiti. Ako padne neočekivani pljusak, ljudi bez kišobrana će trčkarati s uzdignutom rukom kako bi se barem malo zaštitili od kiše. Čut ćete komentare ljudi koji prigovaraju što je aerodrom zatvoren. U dvorištu Salierijeva kafića će lokalni kamatari prepričavati događaje s ulice i kockati se uza zid. Na radiju ćete između glazbe čuti govore američkih predsjednika kako komentiraju prohibiciju i porast zločina te pojavu Velike depresije i Rooseveltov New Deal. Jedan trenutak koji me impresionirao je da je obično praćenje automobila postalo zabavno jer se na radiju komentirala bejzbolska utakmica Lost Heaven Lancersa. Nezaboravan mi je trenutak bio u kasnijim misijama kada sam pun oružja vozio do svoje mete dok je na radiju svirala Ave Maria. Ovo je toliko dobra atmosfera da ju jednostavno morate iskusiti.

Napucavanje u kojem se osjeća starost

Mafia je većinom cover-based shooter, no može se podijeliti na dva dijela. Prvi dio je onaj koji se događa pješice. Hodanje uz osobe dok se vrti interesantan dijalog, skrivanje iza zaklona i postepeno skidanje neprijatelja svojim Tommy Gunom i šuljanje koje je postalo neizbježan dio svake današnje pucačine. Po tom je pitanju Definitive Edition zastario, ostavlja dojam kao da je riječ o igri s početka generacije. Napucavanje je odrađeno i više nego solidno, no sukobi su previše statični. Priznat ću, Uncharted, Control i slične igre su me razmazile svojim dinamičnim pristupom borbi. U Mafiji ćete većinom sjediti iza zaklona, pokoji put ga promijeniti, no igrat ćete se pravovremenog izvirivanja kako biste sredili neprijatelja koji je isto iza svog zaklona i pokušava isto napraviti. Ovisno o korištenom oružju, kako vas, tako i neprijatelja, to može biti teže ili lakše i osvježavajuće je što postoji određena težina u tim borbama.

Vožnja je vrlo zabavna i izazovna.

Tome je razlog nedostatak obnavljajućeg zdravlja koje se regenerira u malim količinama samo kada se nađete u kritičnim situacijama. Kako biste se oporavili u potpunosti, potrebno je pronaći kabinete s lijekovima. To dodaje malu dozu taktiziranja u igru, no i dalje ne oduzima od statičnosti. Primjerice, jedna se misija odvija na farmi. Nema razloga ne staviti jednostavne stvari poput bale sjena koje vise iz neke staje iznad glava neprijatelja koje se mogu na njih spustiti. Ili možda dodati zvukove aviona koji prikrivaju pucnjeve dok se samostalno probijate aerodromom krcatim mafijašima suparničke obitelji. Sve se svodi na ulazak u zaklon, brzo pucanje i pokoju crvenu zapaljivu bačvu koja je postala simbol manjka inspiracije u dizajnu borbi. Tu je i sistem bliske borbe koji se svodi na drvene animacije i dvije tipke koje sve rade. Razočaravajuće je blaga riječ.

Šuljanje je također odrađeno poprilično jeftino. Ne bih imao prigovora kada igra ne bi u nekoliko navrata forsirala takav pristup. Još je veći problem što se možete oprostiti sa šuljanjem ako vas neprijatelj primijeti. Odmah će svi znati gdje ste, kakav šešir imate, koji vam je broj cipela i koji vam je kućni broj. To je boljka s početka generacije i danas se ne bi smjela događati.

Mislim da nije menadžer.

Srećom, tu je drugi dio gameplaya – vožnja. I te vožnje bome ima, no odrađena je gotovo besprijekorno. Igra nudi dva načina vožnje, arkadni i simulacijski, od kojih se svaki još dodatno može podesiti. Primjerice, moguće je odabrati želite li sami mijenjati brzine ili će igra to automatski raditi. Isto tako, moguće je regulirati kako će policija reagirati na prometne prekršaje, točnije, hoće li vas zaustaviti ako prođete kroz crveno ili skrivite sudar. Ugodno me iznenadila sloboda u uređivanju težine tako da se može krojiti iskustvo točno po mjeri igrača. Rijetke su igre koje me aktivno motiviraju da vozim po propisima, a Mafia je jedna od takvih igara. Postoji razlika između jurnjave za nekime i mirne vožnje u nedjelju ujutro. Osjeti se u kontrolama, osjeti se u napetosti i osjeti se u tome koliko se posvetite da odvozite bez i jedne greške. Postoji nešto neprocjenjivo u tome da naučite voziti u Mafiji i to vrijedi za bilo koji nastavak. Riječ je o jedinom modelu vožnje koji može parirati Rockstarovom i na tome treba skinuti kapu.

Sjećate se ove misije? Ako ne, vjerojatno ste potisnuli sjećanja.

Očekujte da ćete na glavni dio igre potrošiti 10 do 15 sati, nešto više ako skupljate kartice s biografijama likova iz svijeta Mafije, nakon čega ima i Free Ride način igre u kojemu rješavate sporedne misije kojima otključavate dodatne jedinstvene automobile. To je nešto što je bilo dodano i u originalu, no ovdje je odlučeno da misije kojima ste automobile skupljali u glavnoj priči budu dio Free Ridea. Nije nužno loša odluka, no nije mi ni najbolje sjela. To je ta razina slobode koja je bila potrebna u glavnoj priči da bi se imalo vremena disati između dramatičnih trenutaka.

Novi početak za Hangar 13

Bio je pomalo čudan osjećaj igrati drukčiju viziju jedne od najdražih mi igara, no na kraju moram priznati da sam ostao oduševljen. Ova igra ima svojih boljki i zastarjeli gameplay je svakako nešto što joj škodi, no prezentacija, radnja, besprijekoran zvukovni dizajn i nevjerojatna atmosfera uspijevaju i gameplay baciti u drugi plan. Od prve minute me preplavio val nostalgije, a on je ubrzo bio pregažen valom oduševljenja. Gotovo sve promjene koje je Hangar 13 odlučio napraviti su bile pozitivne. Nekolicina promjena je otvorila potencijalna pitanja u radnji, no ona nisu velika i toliko bitna za cjelokupnu radnju pa ni ne stvaraju preveliku smetnju.

Don Salieri vas gleda. Nemojte ga razočarati.

Pitanje je što dalje. Hangar 13 je naučio lekciju, to je jasno, i sada, više nego ikada, se veselim budućnosti serijala. Jedno je očito, gameplay mora evoluirati, a osobno to vidim u obliku poluotvorenog svijeta, nalik Metro Exodusu, u kojemu se na određenim dijelovima grada da sloboda izbora između nekolicine zadataka te se time potiče istraživanje i koristi pomno dizajnirani grad. Nadam se da je to otprilike i smjer kojim idu. Mafia je oduvijek bila najjača kada se fokusirala na svoju narativnu stranu, a mala doza slobode je dovoljna da ju gurne među velike igrače kraj kojih može konkurirati po svakom segmentu.

Mafia: Definitive Edition

f - 85%

85%

Unatoč određenim manama, Definitive Edition je definitivna mafijaška igra koju svaki igrač željan dobre priče, likova i atmosfere ne bi smio propustiti.

Oznake

Povezano

Back to top button
Close
Close