Recenzija | Saint Kotar

Lijepa Naša nije čest gost u videoigrama. Postoje domaći studiji sa svjetskim pedigreom, jasno, ali nema baš igara smještenih u Hrvatskoj. Još rjeđe je naći mali, nedokazani hrvatski studio koji odluči iskoristiti lokalno gorje za radnju videoigre.

Red Martyr je odlučio upravo to. Pojavili su se na igraćoj sceni prije skoro godinu dana s kickstarter projektom Saint Kotar. Izdali su i demo kao dokaz što možemo očekivati, sa zanimljivim idejama i jasnim konceptom. Puna igra je sada dostupna svima na PC tržištu! Što se promijenilo od kratkog i slatkog demo izdanja, o čemu se točno radi u maglovitom Svetom Kotaru te ima li ćevapa?

Rakija, rakija f’tang?

Saint Kotar je point-and-click avantura starijeg kova. Imamo dva protagonista, Benedeka i Nikolaya, koji su svratili u spomenuto mjestašce, negdje usred Gorskog kotara. Obojica su svećenici, a jedini razlog zašto su se spustili iz Budimpešte u hrvatsko gorje jest Viktoria – Benedekova sestra i Nikolayeva žena. Zbog nekog razloga ih je prisilila dovući u Kotar s namjerom da im pokaže dvorac blizu gradića. Isti dan se slavio i lokalni svetac Ivan Kotar, palila se lomača, malo se više popilo, a Benedek i Nikolay se bude u iznajmljenoj kući. Viktorije nema, obojica ne znaju što se dogodilo prošle noći, a policija im kuca na vrata i optužuju ih za ubojstvo gradonačelnika. I to je tek početak…

Najsnažniji sastojak Svetog Kotara je sasvim sigurno detaljna i kompleksna priča. Mali gorski grad je pun tajni i likova. Dijaloga i čitanja ima napretek, svaka crtica teksta popraćena je glasovnom glumom. Dobar dio igre ćete provesti u dugim dijalozima sa šarolikim stanovnicima. Često puta ćete dobivati nove opcije u razgovorima nakon što detaljnije pregledate okoliš ili saznate novu informaciju.

Temeljitim pričanjem sa svima možete otkriti razne zanimljive činjenice koje vam mogu pomoći, možda čak i odmoći… Sami likovi su sjajno dočarani, puno truda je uloženo da svi iskaču svojom osobnošću ili žargonom. Najviše vremena je, logično, uloženo u protagoniste, koji imaju komentare na sve oko sebe. Cijeli scenarij je jako pametno složen, svaki lik je dio jedne veće slagalice, a na vama je da spojite sve u smislenu, strašnu cjelinu.

Ne vidiš šumu od stabla

Na prvi pogled vam se može činiti kako je Sveti Kotar jednostavna linearna avantura. Pratite li direktan slijed događanja i uputa, vrlo lako možete potpuno promašiti određene lokacije, likove i predmete. U većini situacija je jasno kada i koliko ste ograničeni istraživati van glavne putanje, no Sveti Kotar ima dobar broj skrivenih kutaka i potpuno neobaveznih pričica koje vjerojatno nećete otkriti isprve.

Tek na drugom (pa i trećem!) prelasku sam uspio pronaći nekoliko skrivenih lokacija, a čak ni tad nisam shvatio kako otključati jedan prolaz i pronaći jednog lika. Dapače, nisam ni siguran mogu li, jer igra nema nikakav sustav pomoći. Prepušteni ste sami sebi da shvatite tko pije, tko plaća i što se može promijeniti određenim izborima.

Ovisno o vašim razgovorima, možete izgubiti pristup lokacijama i korisnim informacijama. S jedne strane, to je jako zanimljivo, jer nemate puni kontekst što se sve događa u Kotaru i nemate pojma što radite. Na drugom prelasku, kad znate s čime baratate, jasnije vam je što je bitno i kako riješiti problem na jedan drugi način.

Tu leži druga čar Svetog Kotara – razgranatost. Više puta tijekom igre ćete imati binarne odluke kako nastaviti dalje, s posljedicama koje neće nužno biti neposredne. Hirovita odluka u jednom dijalogu vas može gurnuti u slijedeće poglavlje radnje bez da ste istražili ostatak grada u tom momentu.

Recimo, jedan odgovor vam donosi predmet s kojim možete preskočiti cijelu jednu razinu, ako to želite. Smrt je prisutna – smrti su nagle, ponekad neočekivane, ali uvijek ih je moguće izbjeći. Srećom, igra snima poziciju svako malo, ali je svejedno preporučljivo snimati na svoju ruku.

Glavne prepreke na putu se često mogu riješiti na barem dva različita načina, koji dalje mogu utjecati na naredne izbore. Da se razumijemo, nikad se igra ne račva na način da dobijete potpuno drugačiju drugu polovicu igre – ali ima dovoljno raznolikosti da je vrijedno drugog prelaska.

In nomine Patris…

Dva protagonista su zanimljiva odluka. Iako ste većinu vremena u ulozi Benedeka, ima nekoliko poglavlja gdje možete preuzeti i mijenjati kontrolu nad obojicom na različitim lokacijama. Obojica imaju različite stavove i pogled na svijet (što to zapravo znači, morat ćete saznati sami), stoga nemaju iste interaktivne elemente u okolišu, te naravno imaju drugačije opcije za dijalog.

Ako ste u mogućnosti, uvijek je dobra ideja proći sve lokacije s oba lika i provjeriti jeste li što propustili. Benedek kao pobožni, plahi svećenik neke stvari ne može ili ne želi raditi, dok je Nikolay malo… slobodnijih misli. Čovjek je ipak otišao iz sjemeništa da oženi Viktoriju, znate kako je.

Osim pričanja sa stanovnicima, Sveti Kotar nudi i nešto zagonetki. Veći naglasak je na korištenju predmeta na jednoj lokaciji kako bi riješili neposredni problem, no ima i standardnih „uzmi X i odnesi na Y” problema. Sve zagonetke su logične i jasne, s dobro sročenim komentarima protagonista koji vas navode na rješenje. Nemojte se iznenaditi ako vas sporedne zagonetke iznenade težinom ili specifičnošću

Neke od mozgolomki prizivaju dobre (?) stare dane Sierre, sa zaguljenim uvjetima. Čak i neke glavne zagonetke mogu biti otežane ako ste izostavili lokaciju ili dvije u svojem istraživanju i nemate dovoljno konteksta.

Dva primjera iskaču od ostatka; jedna pri samom kraju igre koja vas može uhvatiti potpuno nespremno ako niste imali notes dotada, te jedna koja može vrlo lako završiti smrću ako niste primijetili određeni predmet. Srećom, sve interaktivne točke na ekranu možete označiti desnim klikom miša, samo se treba sjetiti.

Sam grad Sveti Kotar je vezivno tkivo cijelog iskustva. Ako ste ikad bili u malom naselju negdje u Lici ili pak Zagori, osjećaj je stvarno čudan. Kotar nije potpuno realistično mjesto – dovoljno je malen da ga možete pretrčati u par ekrana, a opet dovoljno velik da ima dvorac, ludnicu i par otočića na jezeru.

Kućice, crkve, šume i doline koje istražujete su nadrealni prikazi hrvatskog sela, s nelagodnim bojama i dovoljno odmaka od stvarnosti da vas uznemiri. Sve je prekriveno maglom ili mrakom, a ponekad i dubokim crvenilom.

Kotar se ne libi nasilnih i uznemirujućih scena, možda i više nego što biste očekivali. Lagana ambijentalna glazba u pozadini vas u isti mah smiruje i nagovještava da sve nije kako se čini. Twin Peaks je imao sove i dva planinska vrha, ali ovdje imamo vrane i tri gore. Ima i drugih utjecaja na stil i atmosferu, Poe i Lovecraft na prvom mjestu.

Eklektičan spoj hrvatskog sela i strane horor literature funkcionira jako dobro. Za nas lokalce, vjerojatno je dojam izraženiji. Jesu li se ovako osjećali Amerikanci kad su igrali Silent Hill? Živo me zanima.

Nebrušeni dijamant

No nije sve bajno u Kotaru dragome. Na trenutke se vidi manjak budžeta i vremena. Uzimamo u obzir da je igra isporučena u samo godinu dana, u predviđenom roku i s malom ekipom, no čak i tad neke scene ostavljaju loš dojam.

Nekoliko puta će se ekran jednostavno zacrniti i slušat ćete što se događa uz glasovnu glumu i titlove. Ikakve scene koje bi tražile zahtjevnije animacije ili filmske kadrove naprosto ne postoje, ali se svejedno „dogode” u vašoj mašti. Više puta uđete u kuću ili stanete ispred vrata da pričate s nekim, no nemate uvid u sam prostor. Cijeli dijalozi tako mogu proći gdje Benedek stoji ispred vrata ili prozora i priča s nekim koga ne vidite. Nije mi potpuno jasno zašto, jer 3D modeli likova koji jesu tu su sasvim solidno odrađeni. Također, postoje nekolicina CGI scena koje služe svojoj svrsi, poglavito za razne smrti; pa gdje su takve scene za napredak u glavnoj radnji?

Lokacije su većinom oku ugodne, ponekad se osjeti da su proporcije prostora „krive”, ali iskreno to samo poboljšava nelagodnu atmosferu. Glasovna gluma je, doduše, malo veći problem. Protagonisti su sjajno odglumljeni, te je nekoliko sporednih likova dobilo jednaku pažnju s profesionalnim stranim glumcima – ali dobar broj likova su kolege Hrvati bez glumačkog iskustva.

Taj engriš stvarno bode u uši. Opet, ako je ideja da su to hrvatski seljaci koji pričaju engleski našem svećeničkom dvojcu (oni su iz Budimpešte, na kraju krajeva), mogu shvatiti, ali ne ide s ostatkom profesionalne ekipe. Jedan lik ima glas Kickstarter ulagača (je li to najbolji prijevod ovdje? Hmm.) koji je očito platio da ubaci svoj glas u igru i vidi se po kvaliteti zvuka i entuzijazmu, ali brate – ne paše.

Dvije stvari su mi zasmetale. Sjećate se kako sam spomenuo Sierru? Nije to bezveze, a je li to na žalost ili na sreću ovisit će koliko ste uživljeni u avanture. Igra ima jednu situaciju u kojoj se možete naći zarobljeni bez izlaza i jedino što vam preostaje je učitati prošli sejv. Ako niste sejvali, jao…

Također, Saint Kotar nudi interaktivne objekte koji – ničemu ne služe! Namjena je da vas zbuni, ali iskreno više iritira nego što pruža intelektualni izazov. Trenutno se kopkam postoji li neki skriveni, najbolji kraj igre, jer postoje naznake da se nešto može napraviti u konačnoj situaciji, ali zasad nemam rješenje. Kraj kojeg trenutno znam i koji, izgleda, je jedini „dobar” kraj je naprosto zbunjujući. Sve što su trebali napraviti je završiti par minuta prije i bilo bi sasvim korektno. Ovako, osjećate se pomalo izigrano, kao da u Red Martyru imali još ideja koje nisu dovoljno razradili. Čudno, jer mreža likova i priča kroz ostatak igre je toliko jaka da vas stalno gura dalje.

No, ako ste zagrižen ljubitelj klasičnih avantura, Sveti Kotar će vas zaintrigirati unatoč problemima. Za prvi projekt, Red Martyr su složili iznenađujuće kompleksnu priču u poseban paket zavrzlama. Nije svaki dan da vidimo Kickstarter projekt napravljen na vrijeme i sa svim obećanim elementima. Nadamo se da je ovo tek prva priča od mnogih. Dotad, vidimo se kraj Učke – ovaj, Udava!