Recenzija | The Dark Pictures Anthology: House of Ashes

Imamo novu tradiciju. Ovo je već treća godina zaredom da igramo novu epizodu Dark Pictures antologije. Nakon brodoloma Medan i maglovite Little Hope, sada smo u kući pepela. Što se promijenilo od prošle godine? Supermassive Games nam nude sada već uhodanu šablonu straha i izbora. Je li sreća treća?

Klišeji su u modi

Ne znam ima li smisla ponovno prolaziti kratki opis mehanika. Samo pogledajte recenzije prošlih epizoda jer su funkcionalno potpuno iste. Ukratko, Dark Pictures su interaktivni filmovi, evolucija FMV igara iz prošlog tisućljeća. Imate kontrolu nad nekoliko likova zarobljenih u strašnoj situaciji i glavni cilj vam je sačuvati ih sve na životu kako god možete. Kontrole su ultra jednostavne i osnovne; većinom se samo krećete po detaljnim lokacijama i pregledavate predmete, pričate s drugima i odabirete izbore. Umjesto teških zagonetki ili otvorenog istraživanja, Dark Pictures se fokusira na mrežu izbora koja može znatno promijeniti tijek i rezultat priče.

House of Ashes vas stavlja u čizme američke vojne postrojbe tijekom rata u Iraku. Mjesto i vrijeme radnje, kao i pripadajući likovi, su bitno drugačiji od dosadašnjih epizoda. Atmosfera prvih sat vremena nema uopće dojam horor filma, no spletom okolnosti sve se preokrene naglavačke, doslovno. Amerikanci i jedan irački vojnik završe u dubokoj pećini koja je puno veća i opasnija nego što se na prvi pogled čini. Vrlo brzo vojnici počinju nestajati i/ili umirati. Nešto je živo u pećini i ne voli goste. Do kraja igre otkrivate sve tajne podzemnih tunela. Kakve to veze ima sa prastarim Sumeranima, američkom vojskom i nekim drugim silama prirode, morat ćete otkriti sami.

Bolje s prijateljima

Baš kao i prije, najbolje je igrati s drugima. Bilo to online s jednim prijateljem, ili lokalno sa ekipom, House of Ashes nudi mnogo prilika za (ne)namjerno horor klišeiziranje. Likovi u ovoj epizodi su svi vojnici i spremni za akciju, stoga je manji naglasak na istraživanje i skrivanje u mraku. Igra stalno gura likove u opasne akcijske sekvence i ima više QTE sekvenci od prošlih priča. Jednako tako, po prvi puta nudi opcije za težinu QTE sekvenci. Na Lethal težini svi QTE-vi su jako kratki i tek ponekad unaprijed najavljeni, stoga morate biti uvijek spremni. S obzirom da skoro svi imaju puške i pištolje, ima i puno više ciljanja nego kod prošlih epizoda. Za pijanu ekipu na kauču, idealno!

• 

• 

Baš zbog te razlike u tonu i ponašanju likova, Ashes je malo manje zanimljiv. Nitko od američkih vojnika ne iskače svojom pozadinskom pričom ili karakterizacijom. Igra pokušava progurati jednu anti-ratnu ideju (što je bilo i očekivano s obzirom na kontekst radnje) i donekle uspijeva, ali ništa od ovoga nije ni novo ni fantastično odrađeno. Likovi su prolazni, a ne znam je li to dovoljno dobro za slasher iskustvo. Ja sam bio potpuno odvojen od Amerikanaca tijekom cijele igra i praktički sam navijao za njihove smrti, a na svu sreću igra ima pregršt načina kako ih se riješiti. Jedina iznimka je irački vojnik Salim koji jedini ima neku humanu notu – ne govorim to da ispadnem politički korektan, da se razumijemo. Puko rečeno, svi osim Salima su jednolični i ne daju vam ništa posebno da za njih navijate. Pomalo razočaravajuće naspram prošlih epizoda gdje je šarolika postava imala više sukoba i interesa.

Tehnički pothvat

Može se reći i da je pećina kao mjesto radnje manje zanimljiva od napuštenog broda ili tmurnog gradića. U načelu bi se složio, ali Ashes je namjerno složen da nemate puno vremena koračati po zakopanom pijesku. Postoje možda 2-3 sekcije koje imaju više od par predmeta za pogledati odjednom. Većina igre su jako kratki hodnici ili prostorije sa jednom neobaveznom interakcijom i možda komadićem teksta. Nakon toga slijedi filmska scena, vrlo vjerojatno QTE i ciklus se ponavlja. Logično je zašto je to tako – s obzirom da je moguće ubiti ili odvojiti vojnike na razne načine, ima cijela hrpa varijabli kako priča teče dalje. Opet, isti se problem javlja kao i kod prošlih igara – moguće je da imate čudan set odabira koji vodi priču u nešto nedorečeno ili nedovršeno. Ako igrate s nekim u društvu, šanse za kaos su vam povećane.

• 

• 

• 

Ono što sigurno mogu pohvaliti jest unaprijeđen sustav osvjetljenja i općenito jaču razinu produkcije. Animacije lica i pokreta su znatno bolje od prošlih izdanja. Još uvijek je moguće nabasati na jezivu dolinu u nekim scenama, ali vidi se da je uloženo dodatnog truda i volje u skeniranje glumaca. Oči se kreću prirodnije i manje „plastično” nego dosad, a sinkronizacija usana je praktički savršena. Ima više trenutaka gdje biste lako mogli podvaliti nekome scenu iz igre kao filmski kadar. Pomaže i filmski aspekt 2:40, pametno iskorišten i da se igra sa rezolucijom i olakša sve te detaljne piksele i efekte. Osvjetljenje je nevjerojatno dobro, pogotovo u nekim kasnijim scenama. Pećina nije stalno utopljena u dosadne smeđe i sive tonove, to je sve što ću reći.

Tragovi nečeg većeg

Upravo taj zadnji dio Kuće Pepela mi znatno diže ocjenu. Naravno, neću vam pokvariti iskustvo, ali u usporedbi s prošlim epizodama, ovdje nema naglog preobrata u priči. Relativno brzo možete povezati dva i dva i imati ideju gdje ovo vodi, ali način kako je predstavljeno, s ovakvom razinom tehničke produkcije, je poprilično iznenađujuće. Iako se ništa mehanički ne mijenja, dojam je kao da ste upali u potpuno drugu epizodu antologije. Jasno je s čime su bili inspirirani (na trenutke čak i direktno koketiraju sa četvrtim zidom), znaju točno što rade i kome posvećuju ovu priču. Je li strašno, pitate se? Meni nije bilo. Zanimljivo na trenutke, da, ali baš da ćete skakati od adrenalina ili se tresti na rubu kauča? Ne bih rekao.

No, s time nemam što više dodati. House of Ashes je, čak i uz zanimljivo složeno finale, upao u kolotečinu. Na kraju igre, ponovno tradicionalno, dobijete najavu za sljedeću epizodu zvanu Devil in Me. Već sad znam točno kako će se igrati, otprilike imam ideju kako će priča teći, pa mogu složiti i recenziju unaprijed. Mislim da je vrijeme da nas Supermassive ponovno iznenadi nekim novim elementima, jer ako ovako nastave, interes bi mogao pasti. Tehničke snage sigurno imaju, samo se nadam da kreativne snage mogu nastaviti istim tempom. Do sljedeće Noći vještica!