Escape the room žanr flash igara je mnogim milenijalcima (zumerima? ne znam više, osjećam se boomer…) dio nostalgije. Prije ili poslije biste sigurno upali na Newgrounds ili Miniclip i barem jednom u životu probali pobjeći iz neke loše nacrtane sobe. The Room serijal malog britanskog studija Fireproof je zaživio sad već skoro deset godina unazad na mobitelima, bar djelomično zbog takve nostalgije. E sad, s obzirom da se radi o mobilnim igrama, nikad mi nije palo napamet ih isprobati. U svijetu naviknutom na gacha manipulacije i heretičnom pipkanju ekrana umjesto tipki, nisam imao ni volje ni želje uopće razmotriti zagonetke na telefonu. Možda sam bio u krivu…
A Dark Matter je, čini se, spin-off glavnog Room serijala u kojem preuzimate ulogu britanskog detektiva. Egiptolog lokalnog muzeja je misteriozno nestao i na vama je da shvatite kako i zašto. Dakle, nema zapravo bježanja iz neke sobe, već istražujete nekoliko naizgled nepovezanih područja. No, samo naizgled, jer ubrzo shvatite da vas osoba znana samo kao Craftsman manipulira zbog većeg plana. Pozadina priče nije potpuno jasna, jer izgleda da se bavi likovima iz ostatka serijala, ali je glavna fabula jednostavna i tipična za Lovecraft žanr fikcije. Ništa pretjerano posebno, ali nije ni loše.
Sama igra je jako slična upravo spomenutim starim flash avanturama iz prvog lica. Nema slobodnog kretanja, već imate predodređene teleport točke u prostoru. Nema nikakve akcije, samo puno zagonetki. Većina zagonetki su različiti mehanizmi i konstrukcije, često puta međusobno povezane na razne načine. Sve jako, jako baca na zlatnu eru Myst klonova devedesetih i moram priznati da nisam očekivao ovakvu razinu detalja i zavrzlama. Nije komplicirano unedogled kao jedan Riven, ali na trenutke sam se, brate, dobro zamislio. Osim hrpe logičkih problema, detektiv ima pristup i posebnim lećama koje otkrivaju skrivene dijelove okoliša. Počne jednostavno sa nevidljivim porukama, pa rendgenskim vidom, a onda ima i jedna posebna crvena leća koju ne bih htio spoilati jer je genijalna ideja.
Ta crvena leća je dio trećeg poglavlja u crkvi. Cijelo to poglavlje je, majke mi, nevjerojatno dobro osmišljeno. Svaki problem stoji sam za sebe ali vas opet navodi do glavnog rješenja. Spomenuta crvena leća je nešto što dosad nisam vidio ne samo u VR-u nego i šire u avanturama. Ima veze sa obijanjem brava i provjeravanjem mehanizama, to je sve što ću reći. Prvi put kad iskoristite tu leću dojam je izniman upravo zbog VR-a. Neke od zagonetki idu i korak dalje s tom lećom upravo na način koji sam očekivao čim sam vidio što radi. Svaka čast Fireproofu, imaju odličnu ideju koju bi sigurno mogli razvući na samostalnu igru ako bi htjeli.
Nakon trećeg poglavlja dolazi zadnje i epilog koji su, pa, pomalo suhi nakon fantastičnog trećeg. Treće poglavlje je jednostavno toliko dobro složeno i jedva sam čekao što će pripremiti za kraj, a kad tamo samo nekoliko jednostavnih uviđajnih rebusa i par povuci-potegni glavolomki. Nije grozno, ali sigurno nije klimaks kakav priča i avantura traži. Šteta, jer prve dvije trećine igre su postupno sve teže i teže baš kako bi i trebalo biti.
Osim iznenađujuće kvalitetnih zagonetki, produkcija je jednako tako na zavidnoj razini. Nema glasovne glume, bome niti glazbe kad sad razmislim, ali grafički je sve jako ugodno za gledati, sa jasnim naznakama što se može koristiti. Zakoni fizike dolaze u prvi plan više puta, uvijek smisleno i prirodno. Upravo zbog tih „fizičkih“ dijelova preporučujem igranje s Move kontrolerom umjesto običnim DualShockom. Ako se sjećate možda Shattered Memories na Wii-u, to je otprilike na toj razini interakcije. DS4 kontrole mi se čine malo nezgrapnije jer zbog nekog razloga igra traži da vam svijetlo na DS4 bude uvijek jasno kameri, pa vam može često zasmetati ovisno u kakvom stvarnom prostoru igrate. Move takvih problema nema i ugodnije je baratiti polugama, ključevima i sličnim alatima.
Zanimljivo mi je usporediti nasumično klikanje po ekranu mišem sa lamatanjem ruke po 3D prostoru – Move zavibrira kad nešto „sudarite“ ali to ne znači da s time možete išta napraviti. Tek kada vam virtualna ruka pokaže stisak šake u blizini nečeg pokretnog dobijete povratnu informaciju. Ukratko, morate biti puno svjesniji prostora oko sebe i baš ciljano rukom istražiti prostor. Drugačiji je osjećaj kad ste zapeli u VRu na taj način i ima jednu posebnu draž.
Teško je naći neku veću manu. Možda je prekratko za cijenu koju traži? (200KN, opet. Ponavljam se već…) A Dark Matter može potrajati ovisno koliko ste (ne)iskusni avanturist, ali preko 3-4 sata je već nategnuto. S obzirom da se radi o maloj ekipi, sa skoro isključivo mobilnim iskustvom, ovo je značajan korak za njihove buduće napore. Ako im slijedeći VR naslov bude jednako kvalitetan kao treća razina ove igre, imat ćemo zanimljivu konkurenciju velikanima žanra.
The Room VR: A Dark Matter recenzija
