„There’s a fine line between genius and insanity.“
Jedan od najkontroverznijih, najtajnovitijih i najnekonvencionalnijih nešto šire poznatih filmskih režisera, Terrence Malick, svakim je svojim filmom, a posebno pričama oko njih izazivao brojne polemike i komentare kako kritike, tako i ljudi. Jedni ga obožavaju, drugi ga mrze, glumci se svojski trude kako bi dobili barem minutu na njegovu filmu, a neki od njih kunu se kako više nikad neće raditi s njim.
Anegdota je mali milijun, a jedna koja sažima sve oko lika i djela Terrencea Malicka bila bi ona u kojoj je na snimanju „The New Worlda“ prisilio tada 74 godina starog Christophera Plummera da se popne na visoko stablo čak tri puta kako bi dobio ono što mu je potrebno. Na kraju je izostavio tu, ali i veliku većinu ostalih Plummerovih scena iz filma što je ovoga toliko razljutilo da se zavjetovao kako nikad više neće raditi s njim.
Zamislite kako se osjećao Adrien Brody kad je doveo cijelu obitelj u publiku kako bi gledali „The Thin Red Line“, film za koji je mislio kako ima u njemu glavnu ulogu, da bi na kraju njegov lik gledali u filmu sveukupno 10 minuta… ako ne i manje.
Sličnih situacija izrazito je mnogo, a lista glumaca koji su snimali scene za određeni film da bi na kraju bili izrezani iz istog prilično je podugačka… ništa drugačije nije ni s kompozitorima glazbe koji su snimili sate i sate sadržaja da bi na kraju u filmu čuli svega nekoliko minuta svog rada. Sve to rezultat je činjenice kako je Malick režiser koji svoje filmove radi u montažnoj sobi. Sate i sate materijala, stotine metara filma obrađuje tek nakon završetka snimanja, a rezultat su ogromni razmaci između izlaska filmova pa je tako u više od 40 godina stvaralaštva polučio samo sedam dugometražnih filmova. „Song to Song“, film koji je idući na redu da ugleda svjetla kino pozornice, snimljen je sad već davne 2012. godine, a od tada je i u procesu nastajanja, pažljivog slaganja slagalice ovog misterioznog režisera.
Nemali broj puta zbog takvog je procesa završni proizvod ispao kompletno različitim od onoga što su glumci pročitali iz scenarija prije samog snimanja, a kasniji mu filmovi na snimanju nisu ni imali scenarij već izričito usmene upute koje je zadavao upravo Malick.
Slika koju možete vidjeti na naslovnici jedna je od rijetkih, a sve to zato jer je izričito zabranio da se njegove slike sa seta puštaju u javnost. Intervjue gotovo da ni ne daje, a i ono malo što ga se može čuti izričito je o njegovim filmovima.
Karijeru je započeo 1969. kratkometražnim filmom „Lanton Mills“ da bi nekoliko godina pisao scenarije za filmove i ispravljao tuđe kako bi zaradio nešto novaca. Prvi izlet u režiserske vode uslijedio je 1973. godine filmom „Badlands“. Držao se poznatog i tako odlučio smjestiti priču u Južnu Dakotu, a sam je film inspiriran istinitim događajima. Naime, radi se o paru, starijem muškarcu i mladoj tinejdžerki koji su krenuli na ubilački pohod nakon određenih događaja u filmu. Prilično dobar debitantski film nije odmah polučio uspjeh, ali danas se smatra jednim od boljih debitantskih filmova općenito, a kritičari ga obasipaju pohvalama sa svih strana. Ono što je dokazao ovim, a posebice svim kasnijim filmovima njegov je svojevrsni zaštitni znak. Predivni vizuali obilježavaju svaki njegov film, a kinematografija je jedna od kategorija u kojoj su njegovi filmovi uživali najviše pohvala. Iako malo tanak na scenariju, posebice jednom odlukom i često poprilično čudno konstruiranim dijalozima ovaj je film nagovijestio što možemo očekivati u budućnosti.
Pet godina kasnije izlazi „Days of Heaven“. Mladi Richard Geere i Sam Shepard glavni su pokretači priče o čovjeku koji nagovara ženu koju voli da se oženi bogatim farmerom koji umire kako bi naslijedio njegovo bogatstvo. Napredak u svakom pogledu, ovaj film primjenjuje za Malickove filmove klasičan koncept naracije u kojem nas jedan od likova vodi kroz priču, a svojim monolozima upotpunjuje ju u cjelinu. Odluka da se čitav film snimi u „zlatnom satu“, dobu dana kad sunce izlazi odnosno zalazi rezultiraju spektakularnim obzorima, a cjelokupna tematika filma i nekoliko scena zauvijek će vam ostati urezani u pamćenje. Prizeman, prljav, ali i na trenutke grandiozan film smješten na teksaška polja potvrdio je kako „Badlands“ nije bio slučajnost, a ljude ostavio u velikom iščekivanju idućeg mu filma.
20, da, dobro ste pročitali, 20 godina moralo se čekati na novi mu film, „The Thin Red Line“. U međuvremenu je boravio u Francuskoj gdje je upoznao i jednu od svojih žena koja će mu kasnije poslužiti kao inspiracija za jedan od filmova, ali i putovao pješice južnim krajevima Sjeverne Amerike i promatrao ptice. Nakon tih 20 godina hladno se vratio i servirao, za mene osobno, najbolji film iz svog opusa. Adaptacijom autobiografskog romana Jamesa Jonesa o borbi za Guadalcanal američkih i japanskih snaga za vrijeme 2. svjetskog rata pokazao je i zavidne tehničke sposobnosti koje posjeduje, a određene sekvence filma vjerojatno su bile i u glavi Melu Gibsonu dok je snimao „Hacksaw Ridge“. Ovaj film zajedno s „The New Worldom“ predstavlja nešto najsličnije klasičnom načinu storytellinga koji ćete naći u njegovu opusu, a kombinacija ratne drame s fantastično dočaranim scenama rata, utjecaja na ljudsku psihu i sukob između čovjeka i prirode pružaju iznimno filmsko iskustvo. Nick Nolte pruža jednu od svojih boljih izvedbi, a određene scene i linije dijaloga zauvijek ćete pamtiti. Face poput Clooneyja i Travolte u filmu su svega nekoliko desetaka sekundi, a Viggo Mortensen, Mickey Rourke, Martin Sheen i Billy Bob Thornton samo su neka od imena koja su izletila iz filma u montažnoj sobi. Prva verzija filma trajala je čak devet sati, nakon čega je srezan na šest da bi na kraju pod pritiskom producenata Malick izbacio finalnu verziju od dva sata i pedeset minuta trajanja. Prava je šteta što nikada nećemo biti u mogućnosti vidjeti prvu verziju, ali možda i bolje, jer publika bi vjerojatno implodirala nakon devet sati Malickove filmske poezije.
2005. godine izlazi „The New World“, priča o engleskom istraživanju sjevernoameričke obale i životu Pocahontas. Način na koji je prezentirano upoznavanje kapetana Smitha s domorodačkim stanovništvom kontinenta Sjeverne Amerike pokazuje koliko emocije može izazvati jedna manja scena, a fascinantna tema otkrivanja Novog Svijeta pobudit će istraživača u vama i natjerati vas na maštanje o prošlim vremenima. Prava je šteta što film kako odmiče ne uspijeva zadržati tu dozu novoga i određenim konceptima prelazi u konvencionalne vode pričanje romantične priče o zabranjenoj ljubavi i nedaćama koje idu s njom. Ovaj film ujedno predstavlja prvu suradnju s Emmanuelom Lubezkim koja se proteže do dan danas, a svakim filmom donosi spektakularne vizuale nastale korištenjem isključivo prirodnog svjetla. Ovaj je film poslužio i kao velika inspiracija za „The Revenant“, a neke scene gotovo da su i presnimljene iz ovog filma.
„The Tree of Life“ najviše je podijelio publiku, a predstavio je i novi smjer u Malickovoj karijeri. Novi način pričanje priče kamerom koji je započeo u TTRL-u promijenio je način na koji gledate njegov film iz temelja, a brze tranzicije između scena i tona sadržaja ugurana u jednu cjelinu ostavljaju dojam kao da gledate duži film no što on uistinu jest. Filozofski nastrojen, film predstavlja život dječaka i kako na njega utječe okolina, posebice roditelji i njihov odgoj. Brad Pitt pruža jednu od uloga karijere, a ovaj naizgled „prazan“ film, zapravo nudi puno više ako zagrebete malo ispod površine. Iako ostaje malo nedorečen, odnosno ne uspijeva kompletno popuniti cjelinu, ovaj film pruža jednu od boljih studija karaktera koju imate priliku vidjeti na filmu. Određene scene neke će kompletno izbaciti iz filma, a u slučaju da ostanete razočarani i pitate se kojoj svrsi ovaj film služi, ne brinite, niste jedini. Ipak, nadam se da ćete ipak završiti u prvoj skupini.
„To The Wonder“ i „Knight of Cups“ nadograđuju ono što je TToL započeo i još više ugrađuju autobiografske elementu u priču, a svojom mističnošću i na trenutke prilično konfuznom montažom iziskuju izrazitu pozornost. Posebno to vrijedi za „Knight of Cups“, priču o scenaristu koji traži smisao samog sebe, ali i ljubavi pri tome uživajući u svim porocima ženskog društva, ali i sukobima s obitelji. Oba su filma od malo riječi, fokus je na pričanje priče kamerom, koja je iako sam osobno fan statične kamere, nešto stvarno posebno. Pokreti kamere i naizgled čudni kutovi snimanje nešto su najljepše što možete pronaći kod ovog nekonvencionalnog pristupa, a inspiracija koju su pružili mnogim mladim filmašima vidljiva je kroz mnoge današnje filmove. Nemoguće je, a ne diviti se onome što gledate na ekranu bez obzira na činjenicu kako sami filmovi ne uspijevaju pogoditi žicu kao i Malickov prijašnji rad. „To The Wonder“ svoju priču o ljubavi i životnim problemima prilično podupire religioznim motivima, nešto što će sigurno mnoge razočarati. Film gotovo da i nema dijaloga, sve je svedeno na naraciju koja je češće na francuskom ili španjolskom nego engleskom jeziku, a priča podređena načinu snimanja neće sjesti onima koji bježe od nekonvencionalnoga.
Očito je kako mu karijera odmiče da se i sam mnogo promijenio i krenuo u neke druge vode, drugačije i stranije od onih u kojima je plovio prije. Ljubitelji prijašnjih mu djela pronaći će i u novim filmovima nešto za sebe, a oni drugi od njih će zazirati. No jedno je sigurno, svojom misterioznom karijerom i drugačijim pristupom Malick je kao i mnogi drugi velikani filma pomicao, ali i još uvijek pomiče određene granice. Nedavni procvat inspiracije u dugoj karijeri ovog čovjeka nagovještava kako još uvijek nije završio svoju priču.
