Zadnje vrijeme često razmišljam o trendu guranja digitalnih naslova i takozvanom razilaženju sa fizickim verzijama igara.
Relativno sam kasno ušao u svijet konzola, makar je ps1 konzola bila među prvima ( ako ne uključujem terminator konzolu sa žutim “kazetama” koje smo kupovali na placu) pa sam tako krenuo sa ps4 slim i odmah sa ps4 pro konzolom te sada naravno ps5.
Ono što me oduvijek vezalo za konzole su fizički mediji. Osjećaj fizičkog medija i onaj osmjeh kod stavljanja istog u konzolu je nesto posebno. To je tren kada znaš da si vlasnik te igre, da je to tvoje i da ces isto uvijek moci upotrijebiti u bilo kojem trenu. Danas, sutra za nekoliko godina.
Ponekad je dovoljno samo malo proci kroz kolekciju i budemo boljeg raspolozenja, makar i ne igramo. Ali smo sretni i ponosni da to nešto imamo, imamo fizički bez obzira da li se radi o nešto manje vrijednijem playstation hits naslovu kojeg imaju vec vjerovatno svi ili nekog kolekcionarskog izdanja za kojeg znamo da je rijeđi. I čuvamo to…jer nam nešto znači. Tesko je to opisati nekome kome su to samo “igrice”.
Moram priznati da mi je godinama pc bila primarna platforma. Prvenstveno jer se radi o stroju koji može puno više, a igranje je bio samo šlag na torti. I makar sam volio trošiti novac na komponente i mjeriti fpse u svakom novom naslovu s godinama sam svatio da je to preveliki luksuz. Primarno jer sam htio najbolje, a to najbolje je svake godine imalo sve višu cijenu.
Također moram priznati da sam bio oduševljen načinom realizacije piratluka, gdje smo dobili mogućnost mountanja cd/dvd-ova putem programa koji su radili digitalne kopije igara u jednom file-u. Bilo je zgodno sa par klika mišem mountati igru i ne zanemarivati se sa fizičkim verzijama igara koje su nerijetko bile na nekoliko medija. Često su se takvi mediji posuđivali, držali u ladicama u plastičnim omotima i nerijetko grebali ko da služe kao daska za rezanje mesa, pa nije bila rijetkost da cd broj 3 nije radio.
Međutim, transformacija koji me najvise šokirala dogodila se pojavom raznim digitalnih servisa kao što je steam, i to toliko agresivno da su digitalne igre bile daleko jeftinije nego one fizičke. Danas je situacija još bolja, vrlo brzo nakon izlaska neke igre možemo kupiti “ključ” puno jeftinije, često i u pola cijene od one na dan izlaska. Stariji naslovi po par eura doslovno upiru prstom i kažu: “za taj novac se čak ni ne isplati igrati sa xy piratskim stranicama, krakovima i bypass skriptama.
Sa konzolama se počeo dešavati jako sličan environment, često vidim jeftinije digitalne naslove od onih fizickih rabljenih a kamoli zapakiranih naslova.
Moram priznati da me to čini tužnim, nema više tog hira i gubim volju za obogacivanjem kolekcije.
Razumijem da je doba digitalnih igara neki novi standard, mozda je bilo i vrijeme, ali jos uvijek nekako nisam sretan zbog toga.
Možda, ali samo možda bi ovo sve imalo smisla kada bi naslovi koji su na popustu i trajno zadržali tu cijenu. Ne razumijem situacije da 10 godina stara igra kosta još uvijek puno, tu i tamo se doda neki discount na istu pa opet u krug. Kužim da se radi o čistoj psihologiji, gdje nas vuku ej kupi jer ce se cijena vratiti na onaj skuplji iznos, pa neka stoji u librariju, ali svejedno kao da od nas rade budale. Kako si pravdati da nešto što vrijedi 50e danas, sutra vrijedi 30 a za par dana opet 50?
Kako vi gledate na ovo, jeste se skroz prebacili na digitalni svijet? Jesam jedini kojem su konzole i dalje jednakost fizickih igara?
