Zamislite što bi Fincher snimio da je Španjolac i na dobrom ste tragu.
Europska kinematografija ima bogatu povijest izuzetno kvalitetnih i utjecajnih filmskih djela, no u novom stoljeću sve je veći broj filmova koji se trude parirati skupim holivudskim produkcijama, ako već ne budžetom, onda pukim emitiranjem njihovih stilskih značajki. Ali zato imamo i one talentirane filmaše koji, iako možda posuđuju neke elemente od poznatijih filmova, nastoje unijeti svježinu u postojeću formulu. Španjolci na godišnjoj bazi serviraju vrijedne filmove koje želite imati na listi gledanja, a May God Save Us (španj. Que Dios nos perdone), drugi film redatelja Rodriga Sorogoyena, je jedan od njih.
Dvojica neujednačenih detektiva tragaju za serijskim ubojicom. Poznato? Seven, Memories of Murder, True Detective… Ako ste gledali ijedan od ovih filmova odnosno serija, odmah ćete znati o čemu pričam, a nije baš da se radi o nepoznatim uratcima. Pa čak je i Španjolska prije dvije godine svijetu podarila jedan izvanredan film noir koji se može usporediti s njima, a radi se o Marshlandu, AKA La isla minima. No, glavni adut filma May God Save Us, i ono što ga čini pamtljivim primjerom ustajalog žanra, je iskorištavanje temelja standardnog detektivskog trilera kako bi se spojio žanr s temama poput katolicizma, socijalnog izopćenja i psihološke analize problematičnih osoba. Smješten u turbulentno razdoblje 2011. godine kada se Španjolska priprema za papin posjet (ulični kaosi su bili svakodnevica), film se vrti oko istrage serijskih ubojstava starijih žena u suncem okupanom Madridu. Za slučaj su zadužena dva detektiva, Alfaro i Velarde, čiji će psihički problemi izaći na vidjelo paralelno s postupnim napretkom istrage.
Sorogoyen se već s drugim filmom u karijeri uhvatio u koštac s tipom serial-killer trilera koji je već uprizoren na desetke puta te ponudio napet, mračan i intrigantan neo-noir vrijedan bar jednog gledanja. Konkurencija je bez pogovora vrlo jaka, ali osjeti se samopouzdanje u Sorogoyenovoj redateljskoj sposobnosti koje film uzdiže iznad mora sličnih uradaka.
No, bez otkrivanja bitnijih detalja priče, potrebno je napomenuti da May God Save Us ipak nema onu sposobnost držanja gledatelja u šaci, odnosno imerzije u svoj svijet na način kako je to, primjerice, učinio Memories of Murder. Taj je film svoj politički kontekst uklopio u priču na način da joj je dao jednu dodatnu dimenziju, a iako je Sorogoyenov film nešto slično pokušao smještanjem radnje u Madrid u vrijeme dolaska pape i nemira koje je taj događaj uzrokovao, ne čini to s dovoljnom uvjerljivošću koja bi ovaj aspekt bezbolno integrirala u naraciju. Osim toga, May God Save Us prezentira relativno standardnu krimi-priču koju posebnom čine stiliziran pristup i intrigantni likovi, pri čemu mislim isključivo na dvojac detektiva.
Već ste vjerojatno gledali filmove u kojima policajci upotrebljavaju nelegalne mjere s ciljem hvatanja kriminalaca i postupno time postaju sličniji ljudima koje ganjaju. Ali detektivi Alfaro i Velarde su nešto drugačiji par cipela. Oni su već u samom početku uznemirene osobe koje dijele određene karakteristike sa serijskim ubojicom. Alfaro (kojeg je vrhunski odglumio Roberto Alamo) je gromada od čovjeka, nošen emocijama, nervozan i impulzivan. Njegov problem s kontrolom bijesa dovodi ga u neugodne situacije s nadređenima i članovima obitelji. Velarde (Antonio de la Torre, odličan) je detektiv čije nekonvencionalne istraživačke metode donose pozitivne rezultate i vode istragu na pravi put unatoč protivljenju drugih policajaca koji sa podsmijehom registriraju njegove zaključke. Iako je na poslu temeljit i donekle uspješan, isto se ne može reći za njegov praktički nepostojeć privatni život. On je tiha, ali nesigurna osoba kojoj nedostaje samopouzdanja, što je najbolje prikazano u njegovoj interakciji sa čistačicom koju u jednom trenutku slučajno ozlijedi. Oba detektiva dobivaju dovoljno vremena na ekranu da steknemo detaljan uvid u njihovu intimu, i u ovom aspektu je film možda i najuspješniji.
Što se radnje tiče, ona je, kako sam već spomenuo, uglavnom standardna za žanr, barem u kasnijem stadiju filma. Kad izuzmemo digresije u privatne živote Alfara i Velardea, ostaje nam istraga čiji se tok kreće u očekivanom smjeru. Scenarij u zadnjoj trećini filma ubacuje promjenu perspektive kojom se željelo začiniti priču, no ona ne dolazi kao neko iznenađenje, nego više kao forsiran potez davanja osobnosti serijskom ubojici. On podsjeća na jednog famoznog lika iz holivudskog klasika kojeg ne želim imenovati zbog spoilera, te je, u tom smislu, teško ne biti bar malo razočaran; njegovo otkrivenje film skreće u vode generičnog trilera, a dotad je bio na putu da bude nešto više.
Ipak, bez obzira na neoriginalnu premisu i meni osobno razočaravajuću završnicu, ovo ostaje jako dobar film s brojnim kvalitetama. Gluma je na visokoj razini, bilo da govorimo o sporednim likovima ili protagonistima. De la Torre, koji neodoljivo podsjeća na mlađeg Dustina Hoffmana, je posebno dobar kao Valerde, no ni Alamo nije daleko kao grubijan s upitnim moralnim kompasom. Njihov međusobni odnos i tenzije realizirani su izuzetno dobro i s delikatnim osjećajem prema njihovim personama. Tehnički segment filma je također uspješno odrađen, s handheld kamerom koja povremeno iznenadi po pitanju odabira kutova snimanja te rijetko korištenim, ali efektnim soundtrackom. Jedna sekvenca potjere za sumnjivcem usred filma je sjajna i u njoj su doprinosi profesionalne produkcije posebno istaknuti. Zaključno, ovo je natprosječno kvalitetan triler kojeg vrijedi preporučiti ljubiteljima žanra, pod uvjetom da mogu zažmiriti na neke od gore navedenih mana.
