Ljubavno pismo gamingu i pop kulturi 80-ih.
Iskreno, kad sam prvi put vidio foršpan za ovaj film, očekivanja su mi bila izuzetno niska. Knjigu nisam čitao, a scene su izgledale previše konfuzno i natrpane svime i svačime. Nostalgična glazba (Van Halen, Depeche Mode), filmovi (Back to the Future, Akira) iz 80-ih te pregršt likova iz videoigara nabacanih u over the top akcijske CGI sekvence . Kako to može biti dobro? E pa izgleda da može!
Izgleda da je VR zaista budućnost
Radnja nas stavlja u distopijsku svakodnevicu grada Columbusa u Ohiu. Godina je 2044. Svijet je pogođen energetskom krizom, globalnim zatopljenjem i prenapučenošću. Ljudi žive u prikolicama koje su skoro nabacane jedna na drugu, u kvartu koji se prikladno zove “stacks”. Surova realnost je toliko nepodnošljiva da praktički svi provode svoje slobodno (i neslobodno) vrijeme u OASIS-u koji je simulacija virtualne stvarnosti i MMORPG igre. Slično kao u Avataru, i ovdje ljudi provode puno previše vremena jer unutra mogu biti što požele, mogu izgledati kako žele i raditi što žele, mogućnosti su neograničene.
Oasis, osim što je igra, ujedno je i najveća tvrtka na svijetu. Sve zahvaljujući virtualnoj valuti i ogromnom broju korisnika koji unutra provode vrijeme. Ubrzo saznajemo da je prije pet godina preminuo James Halliday (Mark Rylance) – kreator Oasisa, a budući da je bio veliki geek i obožavatelj pop kulture, osmislio je razrađen, kompleksan i vrlo težak quest kojem je cilj preko tri mini igre doći do tri pripadajuća ključa te naposljetku i easter egga koji će najboljem igraču dati 500 milijardi dolara te vlasništvo cijele kompanije/igre.
Gaming kao posao
Kad si na vrhu, svi gledaju kako da te sruše. Tako i druga najveća kompanija na svijetu – IOI pod vodstvom Nolana Sorrenta (Ben Mendelsohn). IOI proizvodi opremu za virtualnu stvarnost, ali trenutni fokus im je pronalazak easter egga i preuzimanje kontrole nad Oasisom. To čine u najboljoj maniri kineskih botova – zapošljavajući stotine tisuća ljudi kojima je rješavanje ovog questa, jel, posao.
Wade Watts (Tye Sherridan) siromašan je tinejdžer koji živi s tetkom i sanja o boljoj budućnosti, zbog čega i dalje uporno pokušava osvojiti barem prvi ključ. U Oasisu se predstavlja kao Parzival, a društvo mu prave Aech, Daito i Sho. Ubrzo im se pridružuje i spretna Art3mis (Olivia Cooke) u koju se ludo zaljubljuje. Wade je opčinjen Hallidayem i njegovom prošlošću te kroz razgovor s Art3mis dolazi do ideje kako riješiti prvi quest…
Iskreno, čak i ovaj opis radnje indicira da je Ready Player One konfuzan, natrpan i djetinjast. Ali istina je daleko od toga. Ovo je izuzetno uspješan pothvat na mnogo polja. Kreativno, narativno, tehnički i vizualno, dok srž čine izuzetan šarm i ljubav prema gamingu i pop kulturi iz prošlog stoljeća. Tu je toliko stvari moglo poć po zlu, ali je na kraju ispao trijumf.
I mi bismo u Oasis
Tehnički je film briljantan. Zahvaljujući okvirima video igara, CGI akcijske scene su puno brže i frenetične no što bi to bilo moguće prikazati bilo kojim filmom. To je vidljivo već u prvoj većoj sceni auto utrke kroz grad (New York, ako se ne varam), gdje se u par minuta srećemo s brojnim referencama na filmove i igre, a sve popraćeno sveopćom destrukcijom demolirajućih kugli, T-Rexa i King Konga. Sve je tako dobro montirano i posloženo da bi posramilo najbolje i najbrže akcijske filmove, a bez da se gubi fokus na akciju, ali i likove.
Još jedna prednost odvijanja filma u virtualnoj stvarnosti je što CGI sekvence ne gube na kvaliteti ni realnosti kao kad ih se spaja s pravim scenama, zato što su tu na svom domaćem terenu. Ovdje se često događa upravo suprotno, u virtualnu se stvarnost implementiraju prave filmske scene. Jedan od zgodnijih trenutaka je kad naši junaci u virtualnom muzeju pregledavaju sjećanja u vidu pravih životnih scena, ali imaju kontrolu nad njima – rukama okreću kadar, zumiraju, premotavaju, ubrzavaju, upravo suprotno od onog što mi radimo u video igrama. Film se, naravno, ne odvija u potpunosti u 3D virtualnom svijetu, već se od početka u podjednakom omjeru izmjenjuju zgode naših junaka i njihovih online avatara.
Iako je film od početka do kraja jedna neprekinuta akcija, nimalo mu ne nedostaje i onaj drugi element – narativna pozadina, priča i emocije, ukratko, duša. Kao što i velik broj animiranih filmova bude napravljen slojevito kako bi podjednako uživala i djeca i odrasli, tako je i ovdje svaki kadar inteligentno korišten da nas korak po korak sve više hipnotizira i konstantno izmamljuje osmijeh na lice. Količina korištenih referenci je zaista nevjerojatno i nema nikakve šanse da ćete ih sve pohvatati pri prvom gledanju. Neke prolaze kroz treptaj oka, dok neke dobivaju i dosta velik screen time. Najbolji primjer za to je podulja scena u hotelu u kojem se odvija kultni Shining. Iako u jednu ruku zagovara eskapizam, budući da je cijeli film oda našim digitalnim uživanjima, ne samo igrama, već i filmskim ostvarenjima, film odašilje poruku da prava sreća zaista leži u prijateljima i životu izvan Oasisa.
Spielberg je majstor svog zanata
Ipak, kao najveći plus ovog filma naveo bih fantastično doziranje i tempiranje. Skoro pa ni jedan trenutak nije prebrz ili naporan, ni jedan prespor ili nezanimljiv, brojne reference nisu naporne ni dosadne. Vidi se da je film posložen vrhunski i znalački. Nakon dosadnog i konfekcijskog The Posta, Spielberg je pokazao da je jedan od najvećih u svom polju. Iako je snimio pregršt odličnih drama, pokazuje da mu je ovakav “neobavezni” žanr ipak najbolji. Ne znam bi li ijedan drugi redatelj uspio snimiti ovako dobar film iz nečega što djeluje kao totalni kaos.
Svi ljubitelji videoigara ili općenito pop kulture iz kraja prošlog stoljeća definitivno odgledajte ovo u kinu, po mogućnosti u 3D-u.
80/100
