Reći će mi moj dragi K. da pretjerujem s naslovom i natpisom jer smo mi takav portal, ali ovo je teška istina. Nakon što smo vidjeli 49 minuta gameplaya, puno stvari je jasnije. Jasno je i čitajući komentare na društvenim mrežama kako je ekipa oko igre debelo podijeljena.
Ja nisam štovatelj lika i djela Hideo Kojime, ali meni osobno je ovih 49 minuta gameplaya bilo genijalno. I da nemam toliko veliku rupu na svom računu, iste sekunde bih napravio prednarudžbu jer ja mislim da će igra biti ovo prvo – još jedno Kojimino čudo.
Death Stranding definitivno je drugačija igra od svega što smo dosad vidjeli. Možemo mi nju nazivati walking simulatorom ili se sprdati ljestvama koje sežu do neba, ali gotovo u svakoj sekundi vidi se poseban dodir i ljubav prema igri. Genijalnost (za mene osobno kažem) očituje se u malim detaljima koje druge igre nemaju, a koje Kojima voli i koje je Kojima usavršio. Koliko god zvučalo ovo čudno – u ovakvoj jedinstvenoj i čudnoj igri sve nekako ima smisla.
Ljestve do raja, beba, motor, kupanje u blatu i jednostavno genijalna boss borba koju smo vidjeli. Zvuči čudno, ali sve ima smisla.
Igra izgleda predivno. Zaista, ne znam jesam li vidio igdje toliko detalja i sitnica kao ovdje. Jednostavno predivno. Pogledajte samo vodu, fiziku iste. Pogledajte samo travu i fiziku iste. Pogledajte samo te male detalje. Koliko god bilo hodanja u igri ono je napravljeno sa stilom i perfekcijom.
Trenutak kad Norman Reedus nakon boss bitke ulazi u kupku i oporavlja svoje i bebino tijelo je čin genijalnosti. Trenutak kad Norman Reedus (Sam) nosi na sebi 120kg tereta i odjednom sjedne u zelenilo tražeći spokoj je trenutak genijalnosti. U svijetu igre gdje vladaju tuga, čemer i jad, taj trenutak kad sjednemo, pogledamo predivni horizont je trenutak kad ćemo se mi povezati (stranding) s igrom.
Sami mi i svijet. Na trenutak. U tišini. Pred nama je još na tisuće kilometara mape i svijet za istraživanje. Odjednom u gameplayu krene genijalna glazba i znate da je ovo nešto posebno. Da, možda mi hodamo, ali hodamo sa stilom. Mali detalji i mali koraci su Kojimina snaga i nešto što će izdvojiti Death Stranding od drugih igara.
A o čemu se radi tu?
Mislim da je vrijeme da se prestanemo to pitati. Kao prvo, obavezno pogledajte ovaj story trailer. O njemu smo sve već pisali. Tu ćete shvatiti priču igre, ili ako vam se ne da gledati, pročitajte jednostavno tekst.
Stranding sistem
Hideo je od prvog dana tvrdio da se ova igra temelji na povezivanju (strandingu). Sad nam je jasno na što je točno mislio jer moramo vući druge igrače u svijetu i zajedno surađivati s njima kako bismo ostvarili svoj cilj. A cilj zvuči vrlo jednostavno – putovati od istočne do zapadne obale SAD-a, povezivati nastambe i raditi dostavu materijala.
Slično kao u Dark Souls igrama, kako igramo, naići ćemo na stvari, pokazivače ili pak teret drugih igrača u svijetu. I sami ćemo moći postavljati razne oznake, ili pak komade opreme koji će pomoći drugim igračima. Ne samo to, nego smo u traileru mogi vidjeti genijalnu implementaciju čitavog sustava gdje nam u borbi protiv bossa, duh drugog igrača pomaže. Postoje nekakvi odašiljači preko kojih možete poslati poruku drugim igračima da trebate pomoć i tako se drugi igrač može vama pridužiti i pomoći. Da, kao u Souls igrama.
Također, možemo pokupiti teret od drugih igrača, ostaviti im poruku ili im čak možemo označiti put do nečega vrijednog na mapi. To je taj sustav povezivanja nas i ostalih igrača. Stvarno izgleda jako zanimljivo. U jednoj sceni, naš glavni lik Sam se odmara doslovno u glazbenom skloništu, a trenutak kasnije vozi se na motoru kojeg je ostavio u svijetu drugi igrač.
Sve ovo radimo kako bismo skupili (očito valutu igre) lajkove. Svaku akciju koju igrači naprave možemo lajkati što je očito jako bitno za ovu igru.
Vozila, borba i teret
U gameplay demou možemo vidjeti kako Sam ne obavlja sve pješice, već može voziti motor, ili uzeti vozila od neprijatelja. Najluđe prijevozno sredstvo koje smo mogli vidjeti je definitivno exoskeleton kojeg Sam izvuče ili zapravo sam složi i samo se pomoću njega spušta niz planinu. Sva vozila u igri idu na baterije, pa ako ih želite duže imati, morat ćete ih puniti.
Primjerice, kad izađete iz “Mreže”, baterije se stalno prazne, no tu na scenu opet stupa social stranding element igre. Naime, ostali igrači mogu postaviti nekakve tornjeve-punjače gdje možete napuniti bateriju vozila. Takve male stvari, ponovno ću ponoviti, čine ovu igru posebnom. Za mene.
Borba koju smo vidjeli u demou uključuje različitu upotrebu ne smrtonosnih gadgeta (kao u dosta Kojimin igara). Zanimljivo je da teret koji nosimo možemo upotrijebiti kao oružje, ali i exoskeleton ne služi samo za prijevoz, već i za borbu.
Posebno je impresivna bila boss borba gdje smo mogli upotrijebiti bombe i granate, no puno bitnije je bilo preživjeti i izbjegavati udarce neke ogromne, crne beštije. Vidi se da je jako puno truda uloženo u sve i ništa ne izgleda nabacano i bezvezno.
Teret koji nosimo na leđima ili vozimo na exoskeletonu, ima važnu ulogu za kompletnu igru. Death Stranding sustav kretanja i gameplay uvelike ovisi o tome koliko ste tereta nabacili na sebe. Ako pretjerate, Sam će se jako brzo umarati te trošiti staminu, pa ćete se često morati odmarati.
S druge strane, ako nakrcate na sebe previše tereta, puno ćete veću nagradu dobiti ako taj teret zaista uspijete i dostaviti. U gameplay demou možete vidjeti koliko se Sam teško miče kroz rijeku s punim teretom i nešto što naizgled djeluje kao lagana radnja, zbog tereta postaje borba za preživljavanje. Nije kao u drugim igrama gdje nosite čitav arsenal naoružanja i hodate kroz svijet lagani kao perce.
Kompletan teret možemo izgubiti, ali možemo pokupiti i teret drugih igrača. Da biste shvatili sve što je ova igra, najbolje je da sami pogledate gameplay demonstraciju. Traje 49 minuta, ali je vrijedna gledanja.
Hideo Kojima s Death Strandingom ulazi u dosta veliki rizik jer igra je nešto novo i drugačije, a iza njega više ne stoji veliki izdavač kao što je Konami. Prema dojmu igraču, ovo će zaista biti ili najbolja njegova igra ili u potpunosti flop.
