Zaista dugo već ne napisah neku novu retrospektivu. Svaki put kada pomislih da je vrijeme da krenem i ponovno aktiviram taj segment na portalu, neka druga obveza se ispriječi na tom putu i još ako ubacim možebitni nedostatak inspiracije, eto pronađenog razloga da to ne učinim.
A onda vidjeh da je nedavno, točnije, 3.9. jedan kultni naslov proslavio 20 godina postojanja. Da, radi se o vječnom klasiku odnosno definiciji žanra kao i gaminga općenito. Naslućujete, radi se o Metal Gear Solidu. Kako uopće pristupiti pisanju nečeg gdje je tema ovakvo remek djelo od igre, a da napisani tekst bude dostojan objave? Čini se kao gotovo nemoguć zadatak. Zaključio sam da uopće nema smisla pokušavati „zvučati“ kao određene persone koje su znale napisati prilično dugačke pamflete na temu igre. Ti tekstovi su išli doslovce u sfere filozofije koje “obični smrtnici” jednostavno ne mogu doživjeti niti razumjeti na takav način. Pa umjesto da pokušavam izvesti nešto slično, odlučih se radije na putovanje u prošlost.
Bilo je to sada već davne 1999. godine kada smo brat i ja naveliko igrali PlayStation 1 i vrtjeli onaj Demo 1 CD do besvijesti prije nego smo počeli nabavljati prve igre. Među pregršt demoa odličnih igara i videa za Spice World (ajme meni) stajao je još jedan video. Bio je to Metal Gear Solid. Onu animaciju s Gray Foxom na početku i lančano detoniranje C4 eksploziva postavljenog po čitavoj bazi bilo je zabavno za gledati. No znam da nisam imao formirano nikakvo specijalno mišljenje o igri. Nakon toga vidjeh u prvom broju legendarnog PSX-a podnaslov za MGS prohod koji je bio u stilu: „donosimo vam prohod za ovaj naslov koju već sada svi nazivaju igrom godine“. Pa dobro što je s tim MGS-om? Propuštam li ja nešto divlje? Unatoč tome, interes mi je i dalje bio relativno nepostojeći, ali sam smatrao da ću jednog dana nabaviti igru i saznati o čemu se radi. Kada točno? Jednog dana.
Nezaboravni prvi susret s igrom
Srećom, nije trebalo previše čekati na „obraćenje“ tog jednog dana. Dok sam tamanio igre na sivonji kao što su Crash Bandicoot 3, Tomb Raider 3, MediEvil, Driver, Ridge Racer Type 4, Tekken 3 i slične, kum je došao s ponešto svojih CD-a nabavljenih kod njegovog lokalnog gusara. Među njima su bili Gran Turismo, Final Fantasy VIII i Metal Gear Solid. Gran Turismo je bila ljubav na prvi pogled i vožnju te je značila moj odmak od arkadnih trkalica prema ozbiljnijim vožnjama, Final Fantasy kao serijal me zainteresirao tek koju godinu/dvije poslije dok je brat odmah otkrio čari JRPG žanra. Ostao je samo taj famozni MGS. Čini se da je vrijeme za otkrivenje.
Kum se kleo u igru kao najbolju i najzabavniju igru koju je ikad igrao. Kao da si u nekom akcijskom filmu. Mislim si: „Okej, evo ti kontroler, igraj MGS pa da vidimo.“. I tako počne on igrati isponova (s tim da je prešao igru) i uzme Stealth i počne provocirati stražare i zbunjivati ih. Brat i ja smo buljili kao telad u šarena vrata i nismo se mogli prestati čuditi. Ti stražari se ponašaju tako realno kada čuju buku u pozadini ili tragove u snijegu! A onda je počeo prelaziti igru sve više pokazujući animacije kojih je bilo napretek i to je bilo dovoljno da nas dvojica „gledatelja“ budemo novopečeni fanovi. Pa ovo je zbilja kao film! Nikada prije nismo igrali igru koja je bila kao MGS. Ovo je baš bilo otkriće. I tako je kum skužio da smo mi zagrizli i ne želimo ništa igrati nego MGS, pa nam je posudio igru da je prijeđemo. Ostalo je povijest. MGS se igrao po cijele dane i trebalo je kliještima vaditi moje prste od kontrolera. Strah me uopće probati shvatiti koliko puta sam prešao tu igru, ali sigurno je više puta nego što imam godina. Minimalno.
MGS je više od igre, MGS je doživljaj
Kada bi netko danas krenuo prvi puta igrati MGS, vjerojatno bi se upitao koliku dioptriju ružičastih naočala zvanih nostalgija jedan čovjek može imati spram neke igre? Em je kamera „odozgo“ pa moraš stalno gledat u radar, em je pucanje i ciljanje bezvezno riješeno, kontrole su krute i općenito loše riješene, priča je tipičan akcić s ponekom prekretnicom, animacija ima više nego gameplaya, a da o codec razgovorima i moronskom trčanju po stepenicama prvog tornja da ne pričam.
Možda bi u nekim rečenim aspektima taj netko bio u pravu, ali igru treba uvijek gledati u periodu kada je izašla i što je značila za gaming. Moje osobno mišljenje da je MGS jednostavno učinio to da se igre naziva kako i dolikuje – „igrama“, a ne deminutivom – „igricama“. MGS jednostavno ne možeš nazivati igricom jer su aspekti igre debelo nadilazili takav, pomalo podcjenjivački nastrojen, izraz.
MGS je tih godina imao sve: filmsku priču s odlično okarakteriziranim likovima kojima su pripadajući glumci odlično posudili glasove, kultnog protagonista koji je uvijek bio sinonim za heroja i pravu facu, stealth elemente pomoću kojih je gaming industrija zaključila da ne mora sve biti brzo i frenetično napucavanje, razna filozofska pitanja i teme koje igrač različito tumači u različitoj dobi ovisno o stupnju životne spoznaje, pa čak i probijanje četvrtog zida. Znam da sam MGS potpuno drugačije shvaćao u svojim tinejdžerskim godinama nego što sam ga shvaćao kao osoba u srednjim dvadesetima ili sada kad već nagrizam tridesete. Moglo bi se reći da je od onog klasičnog pogleda crno – bijelo došlo do toga da promatram igru kroz nijanse sive boje. Moment kada se počneš pitati, primjerice, tko je zbilja dobar, a tko je loš u toj priči? Je li sve zbilja baš tako kako nam se na prvi mah kroz priču servira?
Potins sero quam numquam
Ima li uopće smisla da počnem pisati o tome kako se u ulozi Solid Snakea kao one man army infiltriramo u Shadow Moses pokušavajući spriječiti nuklearnu prijetnju„zlog“ brata blizanca Liquid Snakea i njegovih kompanjona iz Fox Hounda koji su se domogli najjačeg oružja za masovno uništenje – Metal Gear Rexa? Ima li smisla kad znamo da se ispod površine krije jedna sasvim drugačija zvijer od priče koju tek treba otkriti? Zašto bih to činio kad to mogu prepustiti svima novima, koji žele probati prvi puta igru, da sami dožive to što smo mi veterani doživjeli prije 20 godina i divili se. Sve što treba je pregrmjeti neke očite nedostatke, kao što je, recimo, spomenuti položaj kamere. Jednom kad Metal Gear Solid zgrabi, ne pušta.
Hideo Kojima je očito to znao, ali je bio ispred svog vremena cijelo jedno desetljeće. Od prvog Metal Geara trebalo je proći više od toga da igrači „solidno shvate što je pisac htio reći“. Ovo neće biti ljubavno pismo Njemu nazivajući ga genijem jer nisam takav tip osobe, ali sam mu vječno zahvalan na ovakvom gaming iskustvu koje je zauvijek promijenilo 20 godina mlađu verziju mene. Zapravo, ironično, mogao bih ga zamrziti jer se više ne znam iskreno veseliti svim novim igrama za koje znam da su odlične. Zašto? Očito je za mladog tinejdžera jedan MGS bio nešto poput heroina, nakon čega sve ostalo biva najobičnija industrijska konoplja. Oh da, upravo sam igru usporedio s drogom. Ipak, igre izazivaju ovisnost. Tako kažu. Pazite da se i vama isto ne dogodi. Sličan efekt je zamalo uspio ponoviti Deus Ex i eventualno GTA3, ali MGS je bio prvi. A prvi se pamte.
Ako nikada niste igrali MGS, a smatrate se gamerom, ja smatram da biste morali prijeći igru. Osobito sada kada je dostupan na modernim platformama u remasteriranom MGS Collectionu. Stvar je opće kulture. Poput lektire koju ste možda kao devijantni srednjoškolac preskočili, ali kasnije u životu pročitali i shvatili kakav ste genij propustili. Ja ću samo reći: „Nikad nije kasno. The best is yet to come!“
