Iz 10-ak sati druženja s PlayStationom 5 jedna stvar je sasvim jasna. U plejadi impresivnih novih aduta poput 4K grafike, Ray-Tracinga, 3D audija i brzog SSD-a jedan od njih iskače više nego ostali. To je DualSense kontroler.
Krenuo bih prvo s vlastitim skepticizmom koji me držao obuzetim mjesecima uoči primanja PS5 kontrolera u ruke. Životno iskustvo me naučilo da nikada ne treba slijepo vjerovati marketingu, a komentari ekipe koja je ranije igrala AstroBot demo zvučali su mi predobro da bi bili istiniti. Sumnjao sam u objektivnost novinara i influencera koji su bili pod pritiskom stvaranja spektakla od ekskluzivnog sadržaja.
Sumnjao sam sve dok nisam doslovno prvi put upalio Astro’s Playroom. Kad kažem doslovno, mislim doslovno, jer sve je bilo jasno kada sam pod kontrolerom detaljno osjetio skakutanje Astro Bota po metalnom naslovu igre. Taj prvi osjećaj me natjerao da u nevjerici ustanem i napravim krug oko stola prije nego što sam nastavio. Jako je teško opisati kako se pod prstima osjećaju haptička vibracija i adaptivni triggeri. Pokušat ću navesti neke od primjera iz Astro’s Playrooma, a vi mi pokušajte vjerovati.
- Spuštanjem niz tobogan osjetio sam njegovu teksturu.
- Hodanjem osjećate tapkanje Astro Bota. Ono se različito manifestira ovisno krećete li se kroz pijesak, kližete li na ledu, hodate li niz nepokošenu livadu, tapkate li po ljigavim lopočima ili trčkarate po asfaltu. Zatvorenim očima doslovno prepoznajem na kojoj sam površini, a dojam dodatno pojačava precizni zvučni efekti iz kontrolera. Najimpresivniji osjećaj je klizanje po ledu. Na obje strane kontrolera osjetim urezivanje klizaljki u led.
- U nekim dijelovima igre Astro Bot umjesto nogu dobiva opruge. Krećem se odskakivanjem i naginjanjem u željenom smjeru. Pritiskom na R2 i L2 triggere doslovno osjetim opruge u tijelu. Pokušajte izvaditi oprugu iz kemijske i stiskati je prstima, to je otprilike taj osjećaj.
- U igri postoji klasični automat na sreću koji izbacuje artefakte. L2 triggerom potežete polugu s lijeve strane, a R2 tipkom drobite dobivenu kuglicu. Točno osjećam zatezanje poluge ili kada ona ponekad zaglavi, a ako ste ikada rukom drobili plastičnu božićnu kuglicu ili kutijicu iz Kinder Surprisea onda znate kako se manifestira R2 tipka.
- Na jednoj razini ste majmun kojem je zadatak popeti se na liticu. R2 i L2 triggeri su šake. Pod tipkama osjećam hvatanje stijene, a ukoliko je ona slaba, osjećam njezino pucanje i točnu razinu sile pritiska koju moram ostvariti prije nego je ona prekomjerna (stijena puca).
- Na drugoj razini ste pak kugla poput one iz legendarnog Kula Worlda. Na kontroleru zatvorenim očima prepoznajem po kojoj površini se kotrljam. Najimpresivniji osjećaj je kotrljanje po grbavom tlu sastava od vulkanskih stijena. Ako ste ikada vozili automobil po neasfaltiranoj cesti nakon obilne kiše, onda poznate taj osjećaj.
- Pucanjem s paintball puškom vjerno sam osjetio svaku kuglicu koja je prošla kroz cijev.
- Vibrira čak i touchpad što je zgodno izvedeno povlačenjem prsta kod zatvaranja virtualnog patentnog zatvarača. Uvjerljivo sam osjetio svaki “zubić”.
- U jednom trenutku sam se popeo na imitaciju gljive s PS4 kontrolera i osjećam ljuljanje kako balansiram njezinom površinom.
- Napinjanje luka i strijele vjerno se osjeća kroz haptičku vibraciju i zatezanje triggera. Osjećaj je istobitan onome kada ste kao dijete napinjali praćku. Ako imate dugu kosu, skinite gumicu, natežite je prstima. To je to.
- Na jednoj razini uskačete u jet-pack. Vozilo ima dva motora na dnu. Vibracijom točno osjećam kada i kako radi jedan od njih.
- Zanimljiv je osjećaj propuha ili vrtloga gdje na kontroleru vibracijom vjetrovito osjetim iz kojeg smjera me propuhuje, te je li me vrtlog usisava ili izbacuje.
Važno je napomenuti kako veliku ulogu u “osjećanju” PS5 kontrolera ima ugrađeni zvučnik koji dobro i precizno reproducira efekte koji su lijepo sinkronizirani s haptičkom vibracijom i adaptivnim triggerima u Astro’s Playroomu. Zvučnik je kvalitetniji od onoga u DualShock 4.
Developeri su u Astrobotu pokušali iskoristiti i mikrofon kao gameplay element, ali iako je efektno izvedeno, puhanje u mikrofon već je viđeno, nije me se previše dojmilo i ne oduševljava me činjenica da ja i moji ukućani pljuckamo po kontroleru. Stoga se nadam da će developeri ubuduće odustati od sličnih implementacija.
I dok prvo susretanje sa “živim” kontrolerom oduševljava, moram priznati da me količina detalja koju osjećam jednostavno preplavila i trebao sam napraviti pauzu nakon sat vremena. Dojam je da su svi efekti u Astrobotu pojačani, a igra vas toliko bombardira njima da je jednostavno potrebno određeno privikavanje na, kako bi se izjasnio gospodin Capak – novo normalno.
Iako Astro’s Playroom kao kvalitetan platformer ima određenu dubinu, gašenjem haptičke vibracije i magneta u adaptivnim triggerima to jednostavno više nije ista igra i ona mi postaje odbojna za igranje. Osjećaj igranja s ugašenim efektima najbliže bih opisao onomu kada se npr. prebacujete s 4K rezolucije na nekakvu SD rezoluciju tipa 480p. To više nije za igranje, a ni za gledanje. Ovo pišem u pozitivnom smislu.
Haptička vibracija i adaptivni triggeri u normalnoj igri?
I dok su efekti kontrolera u Astro’s Playroomu impresivni, oni su prenaglašeni i želim vidjeti kako će se DualSense ponašati u nekom prirodnijem okruženju poput onoga u Spider-Man: Miles Moralesu. Imam lijepe riječi.
Spider-Man: Miles Morales pokazao je kako i kod “normalnog” igranja bez prenaglašenih efekata PS5 kontroler može napraviti razliku. Većina vas je igrala Spider-Man na PS4. I dok je gameplay u Miles Moralesu približno sličan, u njemu ste uživali i radi se o fantastičnoj igri, nakon što sam nakon nekoliko Miles Moralesa sati ugasio vibraciju i adaptivne triggere, volja za igranjem se nije totalno izgubila kao u Astro’s Playroomu, ali se umanjila i “to više nije bilo to”. Unatoč fantastičnoj grafici i ray-tracingu, bez “novog normalnog” nekako mi sav taj gameplay postaje prazan. Igra je uz njih jednostavno bolja, toliko da se jako brzo naviknete. Ponovno bih dopisao onu usporedbu, kao da se s 4K prebacujete na SD.
Haptička vibracija i adaptivni efekti nisu toliko izraženi kao u Astro’s Playbotu. Što pozdravljam, jer kada efekti kontrolera u nekoj igri postanu previše dominantni gubi se fokus sa igre, a Spider-Man: Miles Morales itekako ima što pokazati. Pokušat ću opisati kako DualSense koegzistira s Miles Moralesom.
- Dok se “njišem” pritiskom na R2 tipku osjećam napetost mreže i zatvorenih očiju prepoznajem kada je trenutak da se otkačim.
- Kod njihanja osjećam otpor zraka kroz haptičku vibraciju što mi također pomaže osjetiti kada sam izgubio moment i kada je vrijeme za potegnuti novu nit mreže.
- Tokom korištenja neke od Venom moći osjetim kako struja prolazi kroz tijelo protezanjem haptičke vibracije iz jedne strane kontrolera u drugu. Korištenjem Venom Smasha osjećam zabijanje u pod.
I dok sam odigrao tek nekoliko sati Miles Moralesa i vjerojatno nisam još iskusio sve što igra ima za ponuditi na tom polju, generalni dojam je da se moglo napraviti još više. Primjerice, propušteno je haptičkom vibracijom prikazati iz kojeg smjera dolazi opasnost kada se aktivira Spidey Sense. Iznenađen sam ostao i kada swinganjem po Central Parku nisam osjetio “šibanje” grana krošnji. Nedostaje i vibracija tokom hodanja i trčanja po pročeljima zgrada. Nažalost, Spider-Man: Miles Morales i nije najbolje demonstrirao mogućnosti Dual Sensea, ali potencijal postoji i barem je swinganje lijepo riješeno.
A kakav je kontroler?
Iako 70 grama teži, moj početni dojam, a to ste mogli vidjeti i u videu otpakiravanja, bio je kako je DualSense lakši od PS4 kontrolera. Naravno, to nije tako, ali je težina nekako bolje raspoređena.
Malo veći od prethodnika, DualSense lijepo leži u rukama, a oštriji bridovi unutarnje strane drški kontrolera zahvat čine boljim unatoč početnom skepticizmu.
I dok je prvih 7-8 sati mojeg druženja s DualSense kontrolerom provedeno s čvrstim stavom kako je ovo najbolji kontroler koji sam ikada držao u rukama, doživio sam prvu ozbiljnu borbu s više protivnika u Miles Moralesu. Ona me je uslijed aktivnijeg stiskanja kvadrata nakon 10-ak minuta ostavila s bolovima u desnoj šaci zbog kojih sam ugasio igru.
Budući da nisam u recenzijama drugih novinara naletio na slična iskustva, neću uraniti s donošenjem zaključaka. Treba uz to biti realan i priznati da do tog trenutka nisam najbolje savladao borbu, a svemu tome je prethodilo 7-8 sati neprekidnog igranja ponajviše Astro’s Playrooma. Međutim, definitivno se ne radi o dobrom pokazatelju i nakon dodatnog testiranja javit ću dojmove.
Skoro sam zaboravio na bateriju. Je li dovoljno reći da je još nisam imao potrebe napuniti? Vratio sam se tekstu naknadno kako bih dodao ovu crticu. Dosad imam zabilježeno 12+ sati igrajući i tek čekam uputstvo konzole da stavim puniti bateriju.
Nema povratka na staro
Ako vam to još uvijek nije jasno, haptička vibracija i adaptivni triggeri su u prve dvije igre koje sam isprobao donijele puno toga dobroga i mogu zaključiti da su game changer. Međutim, radi se o nečemu što je jako nezahvalno opisati i trebat ćete to osjetiti sami. Jer ovo riječi ne mogu opisati.
Astro’s Playroom će vas razmaziti i tek kada osjetite za što je sposoban DualSense igre ćete početi gledati na drugi način. Igranje je zauvijek promijenjeno, haptička vibracija će definitirati razinu imerzije u igre, a manjak truda developera će, čvrsto to vjerujem, utjecati i na ocjene koje ćemo dodjeljivati igrama.
Za dodatni sud trebat će odigrati i neke druge žanrove igara. Prije svega vožnje i FPS-ove. Dok za kompetitivne FPS-ove smatram kako nema mjesta za bilo kakvo manifestiranje adaptivnih triggera, siguran sam da će pucačine s naglaskom na priču profitirati na imerziji. Profitirat će i vožnje, jer trenutak kada proklizavaju kotači na kočnici definitivno ćete željeti osjetiti (osjetio sam nešto slično tome u Astro’s Playroomu).
