Svi će ko iz topa reći: “Nintendo, naravno!” No je li doista tako?
(D)evolucija inovacije
Možda je riječ “propast” pretjerana, ali kad Wii U usporedimo s generacijskom konkurencijom, razinom njihove uspješnosti te bacimo oko na prodajne rezultate prethodnika sličnog imena, onda ne znam kako bih to drugačije nazvao. Prva stvar koja je možda uvela pomutnju je sam naziv konzole – Wii U. Prethodnik se zvao Wii, što znači da je razlika samo u ovom “U” (znam da su ljudi na našim prostorima opsjednuti tim slovom, ali nećemo se baviti politikom). Zašto je to problem? Zato što je Wii konzola bila ciljana na sveopću populaciju, a ne samo igraću. To znači da je namjenjena svim uzrastima (od 7 do 77, kako bi se reklo) bez obzira na njihovo znanje o igrama i zainteresiranost za iste. Kada uz to dodamo motion kontrolere kao nešto novo (nešto divlje) te casual igre koje ne zahtijevaju nikakvo “predznanje” ni iskustvo, imamo pobjednika! Doslovno svatko može uzeti Wiimote i mahati pred TV-om igrajući boks, tenis, kuglanje i slične nezahtjevne igre. Očito je to bio pun pogodak i Wii se prodavao. Iako će zlobnici reći da dosta takve populacije igre igra mjesec dana i onda im konzola skuplja prašinu jer im brzo dosadi, Wii ima jako dobar library raznovrsnih igara i za hardcore igrače. Osobno bih ih mogao nabrojat barem 30-ak, ali sad nije mjesto za to. Želim samo zaključiti da je Wii za Nintendo u komercijalnom smislu bio uspjeh.
E, sad, problem dolazi od toga što velika većina casual Wii igrača ne razlikuje Wii od Wii U konzole. Ako ostavimo kontrolere na stranu, konzole izgledaju dosta slično, a i logo konzole se ne razlikuje (osim famoznog već spominjanog “U”). Tako da oni koji nisu upućeni, neće ni znati razliku. Jest da primjerice, konkurentski PlayStation dobiva samo broj u nazivu pa se iduće iteracije razlikuju samo po broju, ali to nije problematično jer ljudi uglavnom imaju tendenciju numerirati sve što se nastavlja. To se čini logičnijim pa ne stvara pomutnju u razlikovanju prethodnika od sljedbenika. O maštovitosti dodavanja samo brojke iza imena nećemo jer to sada nije tema. Plus svaki PlayStation je vizualno, od loga pa do samog izgleda konzole, dovoljno distinktivan pa ljudi ne brkaju konzole.
Povijest nas uči da neće baš svaku inovaciju igrači dočekati raširenih ruku.
Idući problem (ako i dalje zanemarimo kontrolere) je disparitet u hardverskoj snazi konzole u odnosu na konkurente. Taj trend je započeo Wii koji je jačinom bio “na razini PlayStationa 2” i nudio SD prikaz, dok su PS3 i Xbox 360 krenuli naveliko u HD vode nudeći superiorniji grafički prikaz. Wii U je nastavio taj trend te tako ispada da Nintendo jednu generaciju zaostaje za konkurencijom. To znači problem kod izrade multiplatformskih third party igara jer proizvođači igara ne žele gubiti dodatno vrijeme za optimizaciju igre ili njezin downgrade kako bi se pokretala na Nintendu. A ubacimo u miks i motion kontrolere te gamepad koji ima zaslon na sebi kao tablet ili prijenosna konzola, eto dodatnog problema odnosno komplikacije. Sada bi tu istu multiplatformsku igru trebalo još dodatno razvijati i implementirati takvu vrstu kontrole specifičnu za Nintendove konzole. Zbog toga se dosta puta pribjegavalo upotrebi klasičnog kontrolera, ali ni to nije pomoglo jer third party podrška za Wii U je praktički nepostojeća. Ni first party podrška nije nešto bolja iako postoje pozitivni primjeri kao novi IP Splatoon koji govore u prilog tome da se stvarno može ako se hoće.
Marketinška kampanja i fokus kompanije u to doba mi nisu baš bili jasni. Zapravo, ako ću biti oštar, rekao bih da ih uopće ni nema. Kao da Wii U svoje postojanje može zahvaliti pozitivnom efektu prelijevanja za koji je zaslužan Wii. Na staroj slavi se ne živi, a inertno ponašanje spram proizvoda koji bi trebao biti izvor zarade i rasta publika je svojim novčanim glasovima itekako kaznila. Dovoljno je samo vidjeti izvještaje dežurnih statističara koji likuju nad sudbom kletom. Zadnji “čavao u lijesu” je NX koji je sam po sebi Nintendovo priznanje kako je Wii U podbacio i da je bolje prijeći na novi hardver.
Sada kada sam “oprao” Nintendo, vrijeme je za drugu stranu medalje. Je li Nintendo isključivi i glavni krivac za podbacivanje Wii U konzole u svim aspektima? Pa ne znam baš…
DRUGA STRANA MEDALJE >>
Prema osobnom mišljenju, kako vrijeme prolazi, sve više sam uvjeren da su za igraću industriju krivi ni manje ni više nego – gameri. Ne isključujem veliku količinu loših ili bezobraznih poslovnih poteza gaming kompanija koji isto tako štete industriji, ali bi dosta njih okarakterizirao kao “ispipavanje teritorija” iliti metodu “ako prođe, prođe”.
“Ajmo probati uvesti DLC! Igrači kupuju DLC-ove, izgleda da to prolazi, tako da ćemo ih štancati dalje, ali vođeni profitom skraćivat ćemo sadržaj bez obzira na negodovanja. Ako se kupuje, znači da je to traženo. Ajmo remasterizirati stare igre! Oho, izgleda da i to prolazi! Pa zašto da se mučimo smišljati nove igre kad možemo svako toliko prepakiravati ne tako stare igre, s time da ćemo s vremenom, primjerice, 3 igre na disku, reducirati na dvije pa na kraju samo na jednu. A cijena neka ostane ista. Hmmm, čujem da se neki žale, ali to ionako ostane samo na tome. Igre se i dalje prodaju!”
Primjera ima i dalje, ali da sad ne nabrajam. I to sve ništa nije čudno jer se to događa u svim sferama ljudskog života. Koliko dopustiš, toliko ćeš i dobiti.
Kao što se može primjetiti, najprodavanije Mario igre su one koje doslovno kopiraju prvijenac Super Marion Bros za dobri stari NES. Dok s druge strane jedan Super Mario Galaxy, Sunshine ili Yoshi’s Island imaju puno niži rezultat prodaje. Prvospomenute igre su klasični 2D scroller platformeri dok su potonji okarakterizirani kao inovativne igre koje odstupaju od standarda.
Izvor: www.gamespot.com
Sljedeća stvar je inovativnost ili “ubojstvo” inovativnosti gdje sam kao krivca naveo gamere. Nintendo je svakom konzolom nešto inovirao. Onaj mali četvrtasti kontroler za NES je bio novi gimmick u svoje doba i standard po kojem su se kontroleri razvili i evoluirali u današnje kontrolere. Tada je konkurencija imala one ružne nezgrapne joystickove i kontrolere kao telefonske tipkovnice koji su ergonomski užas. SNES je evoluirao kontroler dodajući “shoulder” gumbe, a s desne strane je postavljena formacija od 4 gumba koji i dan danas stoji. N64 je uveo rumble efekt i analognu gljivu itd. Dakle, uvijek neka inovacija koja se danas uzima “zdravo za gotovo”. Dakako, nije to bilo samo to jer Nintendo je imao pregršt više ili manje uspješnih gimmick kontrolera od kojih dosta nije ni došlo u Europu, a kamoli Hrvatsku. Osim toga, inovirali su se žanrovi, usavršavali postojeći, a igrači su sve prihvaćali.
Sve dok nije došao neki tranzicijski period. Prije je bilo dosta odličnih igara, a i dosta katastrofalno loših. Sada su igre generalno gledajući kvalitetnije. No broj remek-dijela nulte kategorije je po mom mišljenju drastično opao. Mlađi igrači se neće složiti, ali iz moje perspektive koji se igram gotovo 25 godina, ja sam se stvarno nagledao i naigrao svakakvih igara pa me možda teško danas impresionirati nečim osim ako je to nešto neviđeno. Meni većina današnjih igara nema taj efekt da me “prikači” za zaslon i ne pušta (iako ne doživljavam zasićenje igrama nego i dalje imam želju se igrati). Neki žanrovi su jako puno zastupljeni, dok su ostali izumrli ili svedeni na svega par igara. Da, FPS, upirem prstom u tebe! Nemam ja ništa protiv dobrog FPS napucavanja, ali je li zbilja potrebno imat toliko igara tog žanra? Pa izgleda da je, jer se prodaju.
Iako je trend opadajući, multimilijunske brojke govore same za sebe. Što god spočitavali COD serijalu, i dalje je tražena roba u gradu.
Izvor: www.forbes.com
Iako ne volim ovo radit jer to svi rade, uzet ću za primjer COD. Non stop određeni kontigent igrača “bljuje” po anualnom izlaženju COD igara za koje, kako oni kažu, u suštini ne donose ništa novo osim par novih sitnica već barem 10 godina. A opet, igre se prodaju u multimilijunskim primjercima! Ja sam, priznajem, isto još od doba COD-a 4 imao istupe da je igra plagijat koji se samo štanca, a ne nudi ništa novo, ali sam začepio kad sam shvatio da su igrači ti koji to žele. Oni u biti ne vole promjene. Barem ne promjene drastičnog tipa.
“Daj ti meni uhodani koncept, dodaj neki novi fičr i ja ću biti sretan! “
I to tako ide.
“Joj, evo opet novi Assassin’s Creed! I opet će bit pun bugova! Bitno da si Ubisoft štanca igre kad si je zacrtao, a lako ćemo ih pokrpati s vremenom.”
Igrači ionako samo kmeče, a ti isti opet kupuju igru.
“Oho, dolazi Watch Dogs koji je zapravo Assassin’s Creed u drugom settingu? Nema veze, igrat će se!”
I eto, neka je igra u suštini ista, samo drukčiji omot i prodavat će se k’o blesavo. A tek jedan Need For Speed serijal? Nikako da umre, jer ima krizu identiteta. Za razliku od Gran Turisma (koji možda ovih dana i nije najbolji primjer za to) ili Forze Motorsport koji imaju jasnu viziju što žele biti, NFS će probat biti sve, samo da se proda. Kvaliteta varira iako bi rekao da je aritmetički gledano prosječna. Ali se prodaje, odigra i padne u zaborav pa sve do sljedećg nastavka. Razni FPS-ovi koji su uglavnom donekle kopije Deus Exa, Half-Lifea ili System Shocka i dalje masovno dolaze i pokušavaju izvući naše teško stečene novce. Inovativnost je strmoglavljena jer se stječe mišljenje da se nema što novo izmisliti. Svaki FPS mora imat hrpu perkova, RPG sustav i što sve ne. Ili ne mora? Evo, došao je Doom koji bi trebao biti old school fast paced napucavanje. A ja se dam kladiti da neće biti toliko popularan. Vraćati se na stare (ili nove) formule baš i nije nešto čemu treba težiti. Možda se i prevarim. U svakom slučaju, vidjet ćemo. Wolfenstein: The New Order je sasvim solidno prihvaćen, ali evo, više ga se nitko ne sjeća više.
Primjeri naslova koji su hvaljeni od strane kritičara ili igrača te naslovi koji su nastojati pomicati granice u žanru putem raznih inovacija ili stvaranja novih. Nisu se baš proslavili prodajnim rezultatima.
Izvor: www.vgchartz.com
Plagiranje i kopiranje izgleda prolazi. Što se tiče Nintenda, svaki Super Mario nastavak koji je strogo 2D po uzoru na SMB 1, 2, 3 ili World se puno bolje prodavao nego, recimo, Sunshine ili Mario Galaxy. Prvospomenuti se nastavci oslanjaju na prokušane formule i to je izgleda nešto što ekipa želi. Dodaj inovaciju ili gimmick, i eto ti otpora i smanjene prodaje. Kritičari će recimo uvijek reći: “Joj, opet Mario i Zelda! Pa ima li Nintendo išta drugo?” Redovito će zanemariti činjenicu da 90% Zeldi ima drugačije kontrole, neke nove gimmicke, elemente i slično. Dovoljno da serijal bude raznovrsan. Ali na kraju krajeva, koje Zelde igrači najviše vole? One s 2D kamerom iz ptičje perspektive (prvi nastavak, A Link To the Past, Minish Cap, Link Between Worlds) dok je Ocarina Of Time posebna kategorija kao i Mario 64 jer tada je izlet u 3D bio “next big thing” (možda bi se to dalo usporediti s VR tehnologijom danas).
<< (D)EVOLUCIJA INOVACIJE | KOLOTEČINA I SVEPRISUTNI KOMFORMIZAM >>
Kolotečina i sveprisutni komformizam
Sad, kakve ovo sve veze ima s Wii U? Wii U je i dalje produkt ideje da nikad ne valja stati i zadovoljiti se trenutnim stanjem, nego ići “u nepoznato” donoseći inovacije i nove koncepte igranja. Nintendo je očito tvrdoglav u toj namjeri da niti jednom konzolaškom iteracijom ne ponudi identičan način igranja igara. Problem je što Nintendo pokušava ići glavom kroz zid koji nije drveni, već od armiranog betona obloženog poprilično debelim željezom. Igrači nisu spremni za tako radikalne iskorake u igranju iako će se redovito žaliti na neinventivnost i učmalost u trendovima. Najpopularnije igre danas nisu ništa nego evolucija davno utabanih žanrova koja su komfort zona mnogima koji ne žele izaći iz tih okvira. Ako uključimo u to sve kraći attention span današnjih ljudi ili gamera te krilatice “kad od napornog dana dođem doma, želim se samo zavaliti u fotelju i igrat bez razmišljanja”, nekako onda sve ima smisla. I sam sam rob te navike. Kada uzimam neki JRPG za igrati, prva pomisao mi je: “Daj ti meni neku solidnu priču i borbu na poteze kao u starim FF-ovima da ja ne bih trebao previše misliti i učiti kako igrati.” Dakle, utabani koncept. Naravno, nije uvijek tako, pa drugi put izaberem drugu igru van moje komfort zone. Čisto promjene radi.
Srećom ovaj “kontroler” je laž, ali je za očekivati je da će nintendo smislit nešto još luđe. Sad je samo pitanje što jer i dalje konkretnih informacija nema.
Po mom mišljenju, igrači bi trebali biti zahvalni na konzolama kao što je Wii U. Nintendo na taj način uvijek ide u nepoznato, tražeći nove teritorije i niše, samo što to u zadnje vrijeme čini neuspješno. Netko mora probati nešto drugo jer da nije tako, ne bismo se maknuli dalje od Ponga ili Pac Mana. Najlakše je ići linijom manjeg otpora i igrati na sigurno. A svi znamo tko igra na sigurno. Samo što je igranje na sigurno zasad profitabilno. A želim li ja da NX bude još jedan u nizu “klonova” samo s jačim hardverom i da na taj način igra na sigurno?
Pa baš i ne. Smatram da nas igrača ima dovoljno na ovom svijetu da čak i netko s drugačijom taktikom isto može naći svoje tržište, samo treba poraditi na ostalim aspektima poslovanja. Oni koji sustavno pljuju po Nintendu su uglavnom to uvijek činili pa sve da se NX postavi na trepavice, neće biti dobar. To sa sigurnošću mogu reći. Nintendo jedino treba uložiti više truda u konzolu i privući proizvođače igara kako god to umije. Nekako stječem dojam da otkad Sege više nema u konzolaškim vodama, da je Nintendo izgubio jedinog takozvanog frenemyja pa se više ni ne trude bit najbolji i najdominantniji kao nekad (ako usporedimo rivalstvo između SNES-a i Mega Drive konzole).
Tko je kriv na kraju? Diplomatski ću odgovoriti da su krivi svi pomalo iako veći udio zauzima sam Nintendo povlačeći loše poslovne poteze. No okriviti Nintendo u potpunosti po mom mišljenju ne bi bilo točno. Nadalje, ovaj sav tekst predstavlja samo i isključivo moju opservaciju na trenutno stanje stvari što se tiče te tematike. Pa ako želite, možete se složiti, ali i ne morate.
