Autizam kao složeni biološki razvojni poremećaj mozga kod osoba se karakterizira kroz slabu ili nepostojeću socijalnu interakciju, gotovo nepostojeću ili vrlo limitiranu komunikaciju te ponavljajuće obrasce ponašanja. Videoigre kod autističnih osoba mogu poslužiti kao izvor informacija iz kojih možemo štošta naučiti o njima.
Brett Medlock je otac dva sina starosti 3 i 4 godine i obojica su autisti. Najteža stvar s kojom se Brett svakodnevno suočava je nemogućnost pravovaljane komunikacije i interakcije s njima niti je u mogućnosti saznati kako se osjećaju i slično. S obzirom da je i sam gamer, očekivao je da će interes za videoigrama biti prisutan i kod sinova. I doista je tako. Dok mlađi sin Cole igra igre samo da ubije nešto vremena, stariji sin Gavin je strastveni igrač. Ništa neobično, mogli bismo reći. Ali za Bretta je to bilo otkrivenje neviđene vrste.
Nikada neće zaboraviti prvi put kada je Gavina vidio u akciji: “Došetao bi se do TV-a, upalio ga kao i PS3, uzeo kontroler i krenuo igrati Pixarovu igru Cars 2. Tada sam po prvi puta počeo shvaćati koliko njegov mozak zapravo upija sve što on promatra. Dok je usporen po pitaju govora odnosno verbalne komunikacije, jako je svjestan okruženja te odlično zapaža i pamti akcije i ponašanja drugih ljudi. Još uvijek sam u šoku, na mjesečnoj bazi, oko toga koliko je bio u stanju toga postići.”
Raznolike igre kao učitelji
Iako se većina roditelja neće baš razveseliti tome da im tako mlado dijete tako aktivno igra videoigre, kakav će one utjecaj na dijete imati – to ovisi od slučaja do slučaja. Što se Gavina tiče, videoigre su medij za bolju povezanost s učiteljima, rodbinom, ocem, majkom i prijateljima. Uz to, ne igra samo jedne te iste igre, nego raznolike (pa između ostaloga i igre koje služe za učenje). Kada su ga Brett i zaručnica zatekli kako može izreći cijelu abecedu, ostali su u šoku: “Moja zaručnica i ja smo bili totalno zbunjeni oko toga kako je on [Gavin] odjednom niotkuda naučio cijelu abecedu ako ga mi ili škola nismo naučili. Ispada da je za to zaslužna igra Fisher Price na iPadu kojoj je posvetio svu svoju pažnju. Igre sličnog sadržaja su ga naučile kako pjevati ili plesati.”
Igre kao što su Puyo Puyo Tetris, Sonic & Allstars Racing Transformed i Persona 4: Dancing All Night su zaslužne za to što je naučio izražavati se cjelovitim rečenicama i što je naučio nove riječi. Vještine rješavanja problema je razvio uz Mega Man: Powered Up i Ninja Senki DX igara, dok brojati do 5 zna zbog igre Welcome Park sa PS Vite.
Upoznavanje vlastitog djeteta kroz navike u igrama
Zahvaljujući videoigrama i obrascima ponašanja svoga sina Gavina spram njih, Brett uspijeva saznati njegove preferencije. U igrama kao što su Asphalt 8 ili Driveclub Gavin uvijek bira crvenu boju auta zbog čega Brett zaključuje da mu je to omiljena boja. Budući da u dotičnim igrama također zna birati glazbu po želji, čini se kako voli elektronsku glazbu. U Mario Kartu 8 birat će Birdoa, Yoshija ili Koopa Kida za vozače, dok će u igri ARMS uvijek birati razinu težine 3.
Možda su neki elementi samo ponavljajući obrazac ponašanja, no definitivno se neke stvari na ovakav način o osobi mogu naučiti. Brett je presretan zbog toga jer njegov sin Gavin, koji iz gušta igra igre, nije ni svjestan kako time svom ocu otkriva dio sebe koji putem komunikacije nije sposoban reći.
Imati dva autistična sina je borba samo takva i Brett je toga svjestan, zato ovakvi primjeri, nekome minicuozni, njemu znače više nego išta. Zahvalan je razvojnim timovima koji rade videoigre pomoću kojih njegovi sinovi postaju blistave zvijezde. Iako se redovito prikazuju kao izvor nasilja, asocijalnosti, faze iz koje se jednom odraste i slično, videoigre u ovom slučaju mogu biti snažan medij i korisni element prilikom razvoja osoba koje imaju elemente autizma.
