Možemo li već sada pisati prolazak dalje Portugala i Španjolske ili će se nešto pitati i Maroko te Iran?
Nakon što ste jučer mogli čitati analizu grupe A, danas se prebacujemo na grupu B. Bez nekog velikog uvoda, jer njega smo već odradili, idemo odmah na ekipe.
PORTUGAL
Svi dobro znamo tko su i što su Portugalci. Izbacili su nas s Eura, isto natjecanje su i osvojili, predvodi ih jedan od najboljih nogometaša današnjice (ako ne i uopće), a sudeći prema kvalifikacijama, izgleda da tu ne misle stati. U 10 utakmica tokom kvalifikacija su pobijedili 9 puta, a izgubili su samo prvu utakmicu od Švicaraca još opijeni slavljem od Eura. Kup konfederacija su također odigrali solidno, s obzirom na nevažnost tog natjecanja, dok prijateljske odigraju ovisno o raspoloženju, feng shuiju i položaju zvijezda. Ronaldo nije lud da se ozlijedi protiv nekog Tunisa, a nekako se i ostali vraćaju u svoju domovinu više da urone u boce porto vina nego li da se zajebavaju s nekim tamo prijateljskim utakmicama.
Na golu je već standardno Rui Patricio koji slovi već neko vrijeme kao solidan golman i koji realno zaslužuje i bolji klub od Sportinga, ali mazohizam je očito jači od njega. Zamjene su mu golman Lyona Lopes i veteran Beto koji mogu uskočiti, ali veliki bi hendikep bio izgubiti Patricia.
Slična situacija što se tiče nezamjenjivosti im je i u obrani. Na stoperskim pozicijama su im Fonte i Pepe koji su već ugazili u 34. odnosno 35. godinu, dok im je prva zamjena čovjek koji je još stariji od njih i za kojeg je medicinski fenomen kako nema potres mozga s obzirom na to koliko je tuđih glava odvalio, Bruno Alves. Četvrta opcija pak na stoperu je potpuna kontra svega ovoga, a radi se o dvadesetjednogodišnjem Rubenu Diasu, frajeru koji ima 1 nastup za ovu momčad. Samo fali da su još i Carvalha zvali i starački dom bi bio kompletan. To je ujedno i najveći problem Portugala, Pepe i Fonte su skoro pa nezamjenjivi, a ne samo da su ostarili, već su se povukli u Bešiktaš/Kinu gdje je nivo nogometa ipak slabiji, pogotovo u Kini. Bekovi su ipak jača karika obrane, ali i tranzicije, s obzirom da s lijeve strane imaju Guerreira iz Dortmunda i Ruija iz Napolija, dok su s desne Cedric i nova uzdanica Leicestera te igrač na kojeg se mora obratiti pozornost, Ricardo Pereira. Ukratko, opasno, i to s obje strane.
Nećete do našeg gola, niste niprije!
Veza Portugala odiše igračima koji su nekako katica za sve u sredini terena, no oni za koje ćemo pretpostaviti da će igrati u prvoj postavi su ipak za nijansu kvalitetniji od rezervi. Joao Moutinho je i dalje glavni razigravač sredine terena dok bi pored njega mjesto trebao zauzeti William Carvalho, svojevrsni Neven Vukman Portugala, velika sam nada, ali nikako taj korak naprijed. Uz njih su tu i Manuel Fernandes, Bruno Fernandes i Adrien Silva, sve redom dosta sporadični igrači koji će teško donijeti potrebnu prevagu, ali mogu popuniti bilo koju poziciju u veznom redu. Isto to je i Joao Mario, čovjek koji je za protivničke ekipe kao onaj prijatelj koji se nekako uvijek nađe u vašem društvu neovisno o tome idete li van s kolegama s posla, na proslavu 20 godina mature ili s rodbinom.
Dolazimo do napada, ali pričekajte, žene odmaknite si prste s erogene zone, muškarci i vi također, nećemo odmah o Ronaldu. Na krilnim pozicijama Portugal ima izuzetno zanimljive opcije što omogućuje Ronaldu da igra čistu špicu i zbog čega Portugal zabija strahovito puno golova iz centaršuta i prekida. Neću izvlačiti točan broj, ali gotovo pa 50% pogodaka zabijaju iz centaršuta što iz igre što nakon kornera ili prekršaja. Krilne pozicije im zauzimaju Bernardo Silva i Goncalo Guedes (i spomenuti Joao Mario), dva mlada igrača s potencijalom da budu u samom vrhu nogometa, Gelson Martins, također mladi igrač nešto manje kvalitete od navedenog dvojica, te cigan izgledom, igrom i nadimkom kojem se treba diviti s obzirom na pizdarije koje izvodi već godinama po terenima, Ricardo Quaresma. Na kraju dolazimo i do Andrea Silve, robusnog centarfora koji je nekako slabo bio korišten u Milanu iako u reprezentaciji gazi, te Cristiana Ronalda koji ima potpunu slobodu u ovoj ekipi i kojem potpuno u korist ide transformacija u čistog napadača u ovakvom sistemu igre.
Ono kad mi kažu da se vratim u obranu.
Iako je Portugal favorit za prolazak dalje s obzirom na jaku igru bekova, Ronalda, Moutinha i još par individua, njihove, ponekad čudne, amplitude u igri i vremešnost stopera mogu biti problem. Također bi ih ubila ozljeda bilo stopera, Moutinha ili Ronalda, ali fanatičnost i disciplina koju je Santos uveo pokazali su se već jednom kao lijek za takve situacije, i to ni više ni manje nego u finalu Eura.
ŠPANJOLSKA
Špatalonija je velesila. Dalo bi se pozabaviti pitanjem kako se neki igrači (khm Pique khm) jasno i glasno ističu kao borci za nezavisnost Katalonije, no bez previše problema će pohitati navući na sebe dres Španjolske, sa suzom u okom gledati u zastavu i pjevati himnu kada je to potrebno, no dobro, politiku ćemo pustiti Mislavu Togonalu i njegovim gostima u Otvorenom. Španjolska, iako je strahovito moćna ekipa, se ne može pohvaliti baš nekim rezultatima na zadnja dva velika natjecanja. Sjetite se da su ispali u onoj skupini sa Nizozemcima, Čileom i Australijom prije 4 godine, dok su prije 2 ispali od Talijana. Pročitana knjiga? Izostanak prave špice? Možda. Ali možda je i ovo trenutak kada se vraćaju na vrh, jer dosadašnji rezultati su indicija za to.
Pitanje golmana ćemo brzo riješiti jer stvari su jasne, David de Gea je trenutno najbolji golman svijeta, bez ikakve rasprave. Kepa i Reina su tu kao zamjene, ali De Gea ključa ta vrata kao sv. Petar meni vrata raja. U obrani imaju strahovito mnogo opcija. Na stoperskim pozicijama će zasigurno igrati Ramos i Pique o čijim kvalitetama sve znamo i koji iza sebe imaju jako dobre sezone, dok su im prve rezerve vrlo solidni Nacho te momak koji bi igrao u prvoj postavi vjerojatno u bilo kojoj drugoj ekipi svijeta, Azpilicueta (kakvu sam rimu nabacio, a?!). Na bekovskim pozicijama su također sigurni odabir Carvajal desno, odnosno Alba lijevo, dok su im zamjene Odriozola iz Sociedada, jedan vrlo dobar mladi igrač, te Monreal iz Arsenala. Može se postaviti pitanje čime je Monreal zaslužio biti ispred Alonsa, no mislim da je tu čisto pitanje staža u reprezentaciji s obzirom da je Monreal zaigrao 21 put, dok Alonso ima samo 1 nastup više od njegovog prezimenjaka koji vozi Formulu 1. Uglavnom, obrana na vrhunskom nivou.
Drugi put u El Classicu ti mene povuci ovako pa da ispadne da se ne volimo.
Ako je obrana vrhunska, što reći o veznom redu? Što oni to moraju imati da mogu pustiti Fabregasa doma? Dovoljno je samo nabrojati imena i čak i onaj tko ne prati nogomet toliko će reći da to zvuči dobro. Samu sredinu pokrivaju iritantni padavičar, ali, nažalost, dobar igrač i kičma ove momčadi kao i Barcelone, Sergio Busquets, playmaker Bayerna i igrač koji može izvući nešto čemu se nitko ne nada, Thiago, dok su im zamjene ni manje ni više nego ključni igrači Atletica, Koke i Saul, momci koji bi doslovno mogli zaigrati na svakoj poziciji i kojima možeš zadati bilo koju ulogu u ekipi i oni će je odraditi na nivou. Tipični Atletico igrači koji ne biraju sredstvo za ostvarenje cilja. Nadalje, odmah malo ispred njih stoji Iniesta, čovjek koji je morao u karijeri dobiti barem jednu Zlatnu loptu pored Ronalda i Messija, te su uz njega još i David Silva, čovjek koji uspijeva biti bog i batina u Cityju neovisno o tome na koga šeici pljunu pare iz sezone u sezonu, te Isco, momak kojem kad daš da igra nogomet ga igra besprijekorno, što je pokazao ove sezone.
Ima li Španjolska ikakvih problema onda? Pored potencijalno preofenzivnih bekova, treba reći da nema više Ville, nema više Torresa, Moratu nisu ni zvali (s razlogom), a nemaju ni širinu na krilnim pozicijama, pa ako ćemo tražiti dlaku u jajetu onda to mora biti u napadu, iako je i to jako nategnuto s obzirom na sustav kojim Španjolska igra. Spomenuo sam da nemaju širinu na krilima, ali opet, imaju dva krila iz Reala, Marca Asensia koji je izuzetno kvalitetan igrač i Vasqueza koji je solidan igrač. Španjolska uvijek može zamijeniti nekog od svoja tri ofenzivna vezna i pustiti jednog od njih na krilo da radi kaos te već tu dobivaju jednu potpuno novu dimenziju igre i bacaju protivnika u očaj.
Tu nam stavi kauč pa ćemo odavde gledat Svjetsko.
Problem je možda nešto veći sa samim golgeterom jer su tu opcije Diego Costa, Iago Aspas i Rodrigo. Njihove brojke možda u klubovima jesu dobre, ali hajmo stati na loptu. Iago Aspas je super igrač za Celtu i to je to, kao što Mario Budimir ne bi napravio prevagu za nas, osobno ne vjerujem niti da to može Aspas. Diego Costa je sjajan igrač, ali ne za ovaj sustav igre. On super funkcionira kada razgrće protivnike za Griezmanna u Atleticu, no u ovom pimplanju od nogometa on nije idealno rješenje. Ostajemo na Rodrigu koji je vrlo zanimljiva opcija i potencijalno iznenađenje turnira. Otkada ga je Lopetegui zvao ovaj mu se odužio s 2 gola u 3 nastupa, a ono najbitnije, Lopetegui ga je i odgojio u mladoj reprezentaciji. Da se razumijemo, pored 10 igrača najviše klase, Španjolska si može dopustiti napadača B klase ili onoga koji ne odgovara skroz njihovom stilu, pa čak se mogu prebaciti i opet na igranje s lažnom devetkom. Sve u svemu, moćni su i došli su isprati ljagu s posljednja dva turnira.
MAROKO
Za Maroko je prava šteta što je upao u skupinu sa Španjolskom i Portugalom jer, da su recimo umjesto Egipta u grupi A, ili možda u nekoj drugoj skupini, šanse za prolazak bi im bile kudikamo veće. Maroko se u izuzetno teškoj kvalifikacijskoj skupini s Obalom Bjelokosti, Malijem i Gabonom prošetao skupinom s 12 bodova bez jednog jedinog primljenog gola, dok su ih zabili 11. Mnogi su im predviđali da bi mogli biti potencijalno iznenađenje ovog turnira i možda afrička nacija koja će najdalje otići, no baš su upali u ovakvu grupu. Što to ima Maroko?
Maroko može rotirati poziciju golmana između dva imena, ono Munira iz Numancie i ono Bounoua iz Girone. Ne radi se o visokokvalitetnim golmanima, ali su golmani koji će obraniti ono što bi trebali. U obrani, iako im obrana nije najveći forte, im poziciju stopera drži i njihova najveća zvijezda, stoper Juventusa Mehdi Benatia koji je imao dobru sezonu. Pored njega stoje ili Manuel da Costa ili Banoun koji su nepoznati široj javnosti (da Costa je možda poznat luđacima koji pomno prate tursku ligu), ali kao što vi plešete bolje nakon boce votke, tako su i oni bolji s Benatiom u paru nego li to jesu. Na desnom beku su sasvim solidni sa iskusnim bekom Dirarom koji je godinama žario u Monacu i wunderkidom Hakimijem od kojeg Real očekuje puno u narednim godinama. Problem se javlja lijevo (obrazac koji se javlja u puno ekipa i pošast je modernog nogometa) gdje im je jedini čisti lijevi bek Mendyl, dječarac iz Lillea koji baš i ne igra tamo.
Izraz lica Ziyecha (broj 7) kada su saznali da su u skupini s Portugalom i Španjolskom.
Sama sredina Maroka je poprilično prosječna i nema tu nekih velikih playmakera niti zadnjih veznih. El Ahmadi iz Feyenoorda je tu možda najveće ime koje zna dobro zviznuti po nogama, no redom Bennasser, Sofyan Amrabat i Saiss, koji prisilno igra sredinu iako je po vokaciji branič, su pomalo nebitni igrači. No, dolazimo na glavnu snagu Maroka, a to su ofenzivni vezni, pa idemo redom. Hakim Ziyech je imao sjajnu sezonu u Ajaxu te se radi o momku koji sjajno proigrava te posjeduje opasan udarac, Belhanda je već godinama poznat ljubiteljima Managera kao čovjek koji radi isto to, a tu je i legendarni Mbark Boussoufa. Potonji možda je u godinama, ali to je čovjek koji je prije 9 godina u Anderlechtu u 53 utakmice zabio 18 golova i asistirao 29 puta što je suludo. Brojke su opadale vremenom, ali dovoljan je trenutak inspiracije i napravit će nered. Od ostalih su tu još Harit, mladi ofenzivac Schalkea, i Fajr iz Getafea.
Na krilnim pozicijama se ističu Nordin Amrabat te Mehdi Carcela, još jedni od onih koji su trebali uspjeti, no i dalje znaju tu i tamo podsjetiti na ono što su možda trebali postati. Napadači Maroka možda nisu velika klasa, ali koriste činjenicu da imaju čitavu plejadu dobrih ofenzivnih veznih iza sebe. Boutaib i Bouhaddouz su oboje igrači koji čitavi život lutaju po europskim klubovima koji su pandan Opatiji, Sesvetama i Solinu kod nas, no ni oni ne mogu promašiti gol kada ti loptu namjeste oni veznjaci. Uz njih je tu i El Kaabi koji je još zapeo u razvoju u Maroku.
Ne ovo nije slavlje, ovako Maroko vrši presing na protivnika, čak i ovi s klupe ulete, a jadnog Gabonca kojeg su opkolili u sredini ne možete ni vidjeti.
Zašto bi nakon svega ovoga nazvali Maroko ekipom koja potencijalno može iznenaditi? Primarno zato što su izuzetno agresivni, što igraju strahoviti presing i što za njih nema izgubljene lopte. Ponajviše se to odnosi na ofenzivne veznjake što je rijetkost, jer kada ćete vidjeti da 5 „fantazista“ iz neke ekipe juri na svakog protivničkog igrača. Ta filozofija se prenosi i na ostatak ekipe te svi oni uživaju u duel igri, ali uz nešto više discipline nego, recimo, Urugvaj. Problem kod Maroka će vjerojatno biti protok lopte do ofenzivnih veznih jer ovi iz obrane i sredine nisu toliko vični iznošenju, a ni duge lopte neće pomoći jer izuzev Benatie nitko ne zna skočiti. Ne kaže se džabe: „Muslim men can’t jump.“ Zabavna bi trebala biti utakmica s Portugalom, jer s jedne strane, ovi će juriti stare stopere po terenu, a s druge Kiki i Silva će uvijek biti metar iznad svih u zraku.
IRAN
Pomislit ćete možda: “Ok. Nakon što smo imali Saudijsku Arabiju u skupini A, sada moramo odraditi i ovaj Iran u kojem opet nemamo što o kome pričati”, no nije baš tako. Naravno nećemo o svima, ali ima nekolicina imena koje ćemo spomenuti. Uostalom, utjecaj pirje Stanka Poklepovića, poziva na borbu za Islam Ćire Blaževića, te čegagod Branka Ivankovića je valjda kroz godine napravio svoje. Jedina su momčad koja nije zabilježila niti jedan poraz u azijskim kvalifikacijama, a u 18 utakmica su primili samo 5 pogodaka.
Golmane ćemo jako brzo odraditi jer o njima znamo najmanje. Znamo da im je prvi golman neki mladić iz Persepolisa i da je bio najbolji golman iranske lige. Očito je da će taj braniti dok će mu ova druga dvojica grijati jaja u Rusiji jer 20 stupnjeva koliko će biti tamo tokom prvenstva je za njih sibirska zima. U obrani imaju čak 7 igrača od kojih njih 5 igra stopera dok imaju samo dva beka. Svih petero igra u iranskoj ligi i očito je da su za azijske kvalifikacije dovoljno moćni. Na bekovima je s desne strane Rezaeian koji igra u Belgiji, dok je s lijeve Mohammadi, no češće veznjak Hajsafi iz Olympiakosa. Bar nekakvo europsko iskustvo, ajde.
HAJSAFI!!! DOĐI VAMO!!! Ili igraj nogomet ili ćeš otić u pi*ku moje matere i to istu sekundu!
Za razliku od obrane, gdje u sredini imaju 5 igrača, a na stranama skoro pa nijednog, u vezi je situacija da u sredini nemaju nikoga, a na stranama ih imaju nekoliko. Ovi se stvarno dobro zajebavaju. Oba srednja vezna (da, stvarno ih imaju samo dva) su momci iz iranske lige pa dolazi do situacije da u utakmicama krilni igrači ili napadači se moraju povlačiti u sredinu da bar netko bude u njoj. Primarno je to radio Dejagah, čovjek sa iskustvom iz Bundeslige i Premiershipa, te napadač Taremi, frajer koji trpa nemilice u iranskoj ligi. Od srednjih je tu još Shojaei, igrač AEK-a i kapetan ove ekipe koji je baš ni po čemu poseban.
E sad stižemo na nešto ozbiljno u Iranu, a to su napadači i jedan krilni igrač. Ok, ima Iran još 3 krilna igrača, ali ima ih i vaša ekipa s termina pa nitko ne piše o njima. Alfa i omega ovog Irana, čiju kuću njegovi državljani posjećuju češće nego Meku, je Alireza Jahanbakhsh i zaslužio je da mu se ispiše čitavo ime. Alireza je ove sezone u nizozemskoj ligi zabio 21 gol i time postao prvi Azijat u povijesti koji je uzeo titulu najboljeg strijelca u nekoj ozbiljnoj europskoj ligi. Uz to je asistirao još 12 puta, a čovjek ni nije napadač već desno krilo. Uprite oči u njega kao u Alaha jer radi se o ozbiljno kvalitetnom igraču. Uz Alirezu, Iran ima i neke kvalitete u vrhu napada i to u vidu Ghoochannejhada koji je utrpao 32 gola za Heerenveen u prošle dvije sezone te Ansarifarda koji je uvalio ove godine 18 za Olympiacos.
Red ispred Jahanbakhshove kuće nakon kvalificiranja na svjetsko.
Može li se Iran onda nadati nečem u ovakvoj skupini? Pa nažalost teško jer su baš upali u grupu gdje su dvije izuzetno jake ekipe iz Europe i još k tome je tu i potencijalno najjača ekipa Afrike. Istinabog i Iran bi mogao sloviti kao najjača ekipa Azije, pokazali su tokom kvalifikacija više nego li Japan, Južna Koreja ili Australija, ali previše toga bi se moralo posložiti kako bi se nadali bodovima. Defenzivno moraju biti savršeni, ali ovog puta ne protiv Sirije i Omana nego protiv ovih protivnika koje ima sada; Jahanbakhsh mora odigrati savršeno, ali ne protiv igrača Groningena i Utrechta nego protiv već navedenih braniča; te bi morali imati na svakoj poziciji barem nešto dobro, no oni imaju strahovito neujednačenu kvalitetu od pozicije do pozicije. Kao i kod Maroka, da je ovo četvrta ekipa skupine A, svi bi se trebali bojati, ovako protivnici trebaju samo paziti da se ne uđe olako, a velike reprezentacije na ovakvim natjecanjima to ne rade.
