Dugo očekivani trenutak je tu, analiza grupe D u kojoj nitko nije bez šansi.
Nakon što smo prošli prve tri grupe svjetskog prvenstva, vrijeme je za posvetiti se onoj najvažnijoj, onoj gdje je Hrvatska. Iako je Argentina prvi favorit, ako pogledamo kako su igrale sve ove ekipe možemo komotno reći da favorita nema. Hajdemo vidjeti zašto je tome tako.
ARGENTINA
„Ostavi se pisanja o nogometu i uhvati se nečeg drugog“ mogao bi netko reći nakon što sam uopće doveo u sumnju status favorita Argentine. Ipak za njih igra onaj najveći, ipak su oni na prošlom svjetskom igrali u finalu. Jesu, igrali su i Francuzi i Talijani finale 2006. pa su 2010. bili zadnji u svojim smiješnim skupinama. Argentina jednostavno nije uvjerljiva momčad. Kvalificirali su se na jedvite jade u zadnjem kolu i momčad su od koje je samo Bolivija zabila manje golova u skupini. Ej, toliki napadački potencijal, a ne možeš zabit gol? Džaba ti Roberto, džaba ti Kavali, ako ne ide u gol. Ne samo to, nego su se u nekim prijateljskima razotkrile i obrambene slabosti pa im je tako Španjolska utrpala čak 6 komada, dok im je baš Nigerija dala 4. Jedan od problema je zasigurno ludost njihova trenera Jorgea Sampaolia, ali ima problema i u širini kadra. Ne, ovo nije tekst o tome kako je Argentina loša, jer znamo da nije, već više o tome kako je upitnika milijun. Idemo vidjeti koji su to.
Argentini se odmah dogodila jedna katastrofalna stvar, a ta je da im je otpao prvi golman. Sergio Romero se ozlijedio i neće nastupiti na prvenstvu, a zamjene su mu skoro pa nikakve. Caballero je u godinama i nije ozbiljno branio već neko vrijeme, dok bi Armani i Guzman sukladno prezimenima se bolje proveli tako da prodaju robu tj saginju se pod tušem u zatvoru. Na stoperskim pozicijama Argentina ima neku snagu. Otamendi, iako sklon pomračenju uma, ipak je stožerni stoper Manchester Cityja, dok je Fazio bio itekako dobar za Romu. Zamjene Rojo i Mercado su za nijansu slabiji, pogotovo Rojo koji je javnosti poznatiji po tome da ne zna ispeći tost nego li po svojoj igri (vidjet ćete sliku). Na lijevom beku Argentinci imaju tri igrača, a sva tri nisu neka klasa. Ansaldi luta cijeli život i s 31 godinom ima samo 5 nastupa za ovu momčad, Tagliafico je nedokazan, dok je Acuna više krilni igrač nego li bek. S desne strane Argentina pak nema nikoga, ne postoji niti jedan prirodni desni bek pa to krpaju na razne načine.
Da, dobro vidite. Ovako se Marcos Rojo na Instagramu pohvalio svojim kulinarskim sposobnostima.
Sredinu Argentine čine redom solidni igrači, iako tu nema superzvijezda kao u napadu. Duo koji će biti zadužen za protok lopte i onu početnu organizaciju su Biglia – Banega, oboje solidni igrači, dok su tu još i vremešni Mascherano koji je pobjegao u Kinu shvativši da ne može više igrati na nivou kakav zahtjeva Barcelona, te Lo Celso koji je imao jako solidnu sezonu u PSG-u što doduše nije problem kada si okružen s takvom momčadi. Nešto istureniji od njih, na krilnim pozicijama i na ofenzivnom veznom su i Lanzini, Meza te Pavon, no niti jedan od njih trojice nema reprezentativnog iskustva te bi samo za Lanzinija mogli reći da je nekakva prijetnja. Tu je još i Salvio koji je nažalost korišten u ovoj ekipi kao zakrpa za sve, pa je tako često igrao i desnog beka iako je čovjek svojevremeno bio napadač. E sada idemo na onaj dio ekipe koji može Argentinu stvoriti svjetskim prvakom.
Messi, Aguero, Dybala, Higuain, Di Maria. Da ste pogledali jednu utakmicu u svom životu, visoke su šanse da ste ugledali baš nekog od ove petorice. Jedan od najboljih igrača u povijesti ove igre, tri špice koje su u samom vrhu današnjeg nogometa, krilni igrač koji je isto to. Priča tu staje. Svaki od ovih igrača može riješiti sam utakmicu. Ovakav individualni talent u napadu ima jedino još Brazil. Stvari bi tu morale biti relativno jasne zar ne? Povijest je pokazala da očito nije tako. Messi je zabio 7 golova u kvalifikacijama. Dybala? 0. Aguero? 0. Higuain? 1. Di Maria? 1.
Argentino polje moje, jedna lopta, a nas dvoje
Nekompatibilnost ovih igrača je i više nego očita, hijerarhija u napadu je potpuno nepoznata, Sampaoli vidi u Messiju boga dok ostale ni ne gleda i tu se jednostavno stvara ogromni problem. Svi navedeni igrači traže isti prostor i ista proigravanja od suigrača koja traži i Lionel, sukladno tome oni smetaju njemu, a i on smeta njima. Još veći problem je taj što svi navedeni igrači imaju status zvijezde, no u očima izbornika, ali i argentinske publike, oni su tek alat za Messija. Njega je nemoguće zaustaviti 1 na 1, to nije sporno, no kada ostatak ekipe ne radi za njega iz čitavog niza razloga, nije sporno ni da on vjerojatno popizdi. Jedna od ofucanijih nogometnih izreka je ona „ne mogu takvi igrači zajedno“, no Argentina je pravi primjer toga. Ako se poslože zvijezde i ako ti momci zaigraju kao jedno i pruže isto ono što u klubovima, uz kombinaciju stabilne obrane i veznog reda, ova momčad ima potencijal biti svjetski prvak. Ali, zar bi vas uistinu toliko začudilo da im se dogode iste stvari koje im se događaju već neko vrijeme?
HRVATSKA
Palite Ivu Fabijana Mrvelja u pozadini jer bez taktova „Moj stric je bio ustaša, dobar čovjek kažu svi“ nema smisla čitati ovo. O Hrvatskoj možemo pisati sve i svašta. Svatko od nas ima svoje mišljenje o tome što valja što ne valja, tko je kriv za sve ovo, a tko nije. Vremena i mjesta za tako nešto nema. Svi znamo kako smo se kvalificirali, svi znamo što smo pokazali dobro, a što loše u dosadašnjim prijateljskim utakmicama. TV serviser je otišao, okrenula se nova stranica. Neki će reći „lutka se promijenila, a njen manipulator je ostao isti“, no pod Dalićevim vodstvom se ipak vide neke promjene u igri. Nažalost svih vas koji ste jedva dočekali da udarimo po „repki“, pokušat ćemo biti objektivni i pričati samo o igračima i o lopti, kao što smo to radili za svaku ekipu do sada. Podboli smo s naslovnom slikom, to je valjda dovoljno.
Golmanska pozicija je nekako godinama već slična. Uvijek je među vratima nekakav solidan golman, no ništa više od toga. Subašić je doduše bio više od toga prošle sezone, no osjeti se pad njegove forme ove sezone. Možda ono gdje je najviše zapeo je u distribuciji lopte. Kalinić kao zamjena je na papiru dobra opcija, s obzirom na to da se radi o najboljem golmanu belgijske lige od pred dvije sezone te drugom najboljem ove godine. Livaković više-manje, veće su šanse da mu agent traži gore angažman nego li da zaigra.
Kako to mislite “Dalić radi zamjene”?
Što god da mislili o Dejanu Lovrenu, činjenica je da je on najbolji igrač zadnje linije. Secira se svaki njegov kiks, dok se sve ono dobro ne gleda. Lovren je ove sezone bio među ključnim igračima u pohodu Liverpoola do finala Lige Prvaka te u premierligaškoj kampanji, a i protiv Brazila je bio ponajbolji na terenu. Objektivno i statistički, radi se o dobrom stoperu. Ista stvar se može reći i za Vrsaljka, koji polako ali sigurno preuzima poziciju prvog desnog beka u Atletico Madridu što nije mala stvar s obzirom na to da se radi o jednoj od najboljih ekipa Europe što se defenzive tiče. Šime bi po svemu sudeći morao odraditi svoj dio posla na prvenstvu. Na stoperskim pozicijama imamo još Vidu, Ćorluku i Ćaletu-Cara i vjerojatno nije još jasno tko će zaigrati uz Lovrena. Ćorluka se tek vratio od ozlijede te je upitno koliko on brzine ima u sebi pored sve nogometne inteligencije i požrtvovnosti. Vidi također fali nogometa jer u Bešiktašu nije previše igrao, dok je Ćaleta-Car još neiskusan na reprezentativnoj sceni. Ipak puno veći problem se javlja na lijevom beku kojeg nemamo još od Jarnija. Strinić ne uživa povjerenje javnosti jer se radi o beku koji je nebrojeno puta pokazao u hrvatskom dresu da mu je tranzicija nepoznat pojam, dok se Pivarića mrzi više nego li Srbe i Slovence zajedno. Strinić je, nažalost, možda i najbolja opcija jer ipak ima utakmica u nogama za Sampdoriju i defenzivno je koliko toliko solidan, no izbor Dalića da okuša Vidu na toj poziciji protiv Brazila nije mogao utjecati dobro na njegovo samopouzdanje.
Kada bi nam vezni red radio ono što radi u klupskoj sezoni, mogli bi za nas reći isto ono što i za Argentince. Kvaliteta veznog reda na papiru je strahovita. I Modrić i Rakitić su kičma svojih klubova i po svim mogućim parametrima bi to moralo biti dobro. Badelj je preuzeo kapetansku traku nakon smrti Astorija u Fiorentini iz razloga jer se pretvorio u više nego solidnog zadnjeg veznog, Kovačić polako postaje dio podmazanog stroja iz Madrida i u nekoliko partija tamo pokazao je da i dalje u tom momku ima ono nešto, iako mu i dalje fale muda u kockastom dresu, dok je Brozović jednostavno igrač-slučaj. Marcelo je momak koji izgleda ponekad kao bezglava kokoš na terenu i kao igrač s nula nogometnog intelekta, da bi se onda dogodila situacija kao u Interu zadnja 2 mjeseca gdje je iz utakmice u utakmicu bio najbolji igrač. Pozvan je i Filip Bradarić koji je za HNL okvire dobar igrač, no na ovoj sceni teško da može više. Kad bi se dogodilo čudo, pa svi ovi igrači odigraju kako su igrali u svom zenitu ove sezone, vezni red bi bio maltene nezaustavljiv. No, Hrvatskoj se događa paradoks da joj je najveći problem kreacija napada i iznošenje lopte. Ne čudi stoga da zabijamo iz otvorene igre manje nego li je bio prosjek svih ekipa u kvalifikacijama, a da smo iz kontranapada i tranzicije zabili ravno 0 pogodaka. Ponajbolji organizatori igre Europe su muku mučili organizirati napade.
Jeste li znali da u kutiji Domaćice možete pronaći 5 različitih oblika keksa. To je više nego li što sam ja asistirao i zabio kroz cijele kvalifikacije.
Napad Hrvatske koliko je potentan toliko je problematičan. Od svih igrača na krilnim pozicijama i u napadu, trenutno kao naš najopasniji igrač izgleda Ante Rebić. Momak je to koji je uvijek imao potencijal za velike stvari, ali izgleda da je filozofija Nike Kovača u Frankfurtu napokon učinila od njega igrača. Iako fali tehnike i finoće u njegovoj igri s loptom, nadoknađuje to suludom agresivnošću i brzinom te je vjerojatno kroz svoje izvedbe zacementirao poziciju u prvih 11, iako znamo mi nas, jebo ti nas. Perišić bi trebao biti također jedna od najvećih naših ofenzivnih prijetnji, ali sunce se ne rađa nad Jovanom, ovaj, Ivanom već neko vrijeme. Startao je u Interu početkom sezone fantastično, no forma mu je kasnije itekako padala, a ništa boljim se nije pokazao ni u reprezentaciji. Razlog tome je nepoznat, ali da bi njegova eksplozija olakšala drastično stvari u našoj igri uopće nije upitno. Pjaca, kao naše treće krilo, nažalost još osjeća posljedice ozljede te nedostatka igre u Schalkeu, pa je upitno možemo li išta očekivati od njega.
Od naša tri napadača, onaj koji je imao najbolju klupsku sezonu sigurno je Andrej Kramarić. Kramazing, kako su mu lokalni kibici nekoć tepali, pokazao je protiv Ukrajine što može zabivši 2 gola, no utakmica protiv Brazila bila je potencijalni indikator da je možda bolji dok igra kao second striker ili krilo, kao što je to uostalom radio i u Hoffenheimu, nego li kao čisti napadač. Na toj pak poziciji je borba Mandžukić – Kalinić, a nažalost po nas izbor nije lak, ali u negativnom smislu. Kalinić je imao ispodprosječnu sezonu u Milanu, pa možemo slobodno reći i lošu, jer kada te netko plati 25 milijuna jer si zabio prošle godine 20 golova, a ove zabiješ tek 6, onda nisi isplatio svoj novac. Mandžukić pak pati od sindroma konkurencije u Juventusu koja ga često gura na pozicije koje nisu njemu prirodne. Ove sezone je proradio tek u četvrtfinalu protiv Reala kada je zabio dva gola, dok je ostatak bio dosta zaboravan. Trud i zalaganje će uvijek biti tu, ali više od svega, Hrvatskoj je potreban čisti centralni egzekutor, a trenutno ga nekako i nema.
Rješenje u napadu se nameće samo od sebe. #bringbackboletop
Iz sve sile ovog teksta zaključite što hoćete. Kvaliteta u ovoj ekipi postoji, pogotovo u veznom redu. Pokazali smo i da znamo odigrati vrlo dobro visoki presing, što je upalilo čak i protiv Brazila, dok je na terenu bila prva postava. Napadačka duel igra nakon centaršuta nam također očito ide jer smo osvajali više zračnih duela od prosjeka i zabijali većinu golova baš nakon takvih situacija. Nevjerojatno je da nam je nemogućnost kreiranja napada i kombinatorika najveći problem pored takve vezne linije, ali tako je kako je. Vremena nema puno, a tih mana se treba na vrijeme riješiti. Možda neću otići toliko daleko kao za Argentince, ali ako se sve posloži, Hrvatska može proći ovu skupinu s 9 bodova. No, ponovit ću identičnu rečenicu kao za prošlu ekipu. Zar bi vas toliko začudilo da nam opet isplivaju sve mane?
NIGERIJA
Nigerija je ekipa koja je poprilično lako riješila svoje kvalifikacije, i to u ne baš lakoj skupini. Zambia, Kamerun i Alžir bili su joj protivnici, a upisala je samo jedan poraz, i to protiv Alžira 3-0 za zelenim stolom. Naime, Nigerijci su u početnih 11 stavili igrača koji je bio suspendiran zbog kartona, što je otkriveno nakon utakmice pa se upisala pobjeda od 3-0 za Alžir. Ako izuzmemo tu utakmicu vidjet ćemo da su u preostalih 5 zabili 11 golova, što ističe njihov napadački potencijal. Koliko god doduše Nigerijci imali brzih igrača koji su se izdrilali kroz godine bježanjem od lavova i čiste vode, ima jednako toliko i problema, ako ne i više.
Od svih reprezentacija na ovom turniru, Nigerija možda ima i najlošiji tercet golmana. Ezenwa, Uzohu i Akpeyi redom su anonimni golmani čija je kvaliteta i više nego upitna. Svaki šut protiv njih je potencijalno gol. Obrana je također iznimno diskutabilna. Na stoperskim pozicijama imamo četvero igrača čija kvaliteta možda ne bi bila dovoljno dobra ni za top 3 kluba HNL-a. Omeruo je doduše možda razina više, ali činjenica je da niti on ne bi upao u 23 igrača bilo koje od ostalih ekipa u ovoj skupini. Bekovi Nigerije služe primarno za kontranapade i brzi prijenos lopte, dok obrambenog znanja i nema previše. Taktička nespremnost i nedostatak ozbiljne skok igre su velike mane za zadnji red Nigerije, pogotovo kada se pogleda da će igrati protiv jedne reprezentacije koja bi mogla iskoristiti ovo prvo, a dvije koje bi mogle kazniti ovo drugo.
Do ovoga trenutka je sve bilo lijepo i krasno. Onda je Olufemi Nwakali odlučio gurnuti lavu loptu kroz noge. Nije na popisu putnika za Svjetsko.
Vezni red je taj koji pokušava pokrpati te rupe koje ova obrana stvara s obzirom na to da u njemu igraju pretežito takvi igrači te da nema niti jednog igrača sposobnog za kvalitetno iznošenje lopte. Kombinatorika i kreiranje nekakvih akcija u veznom redu kod Nigerije gotovo pa da i ne postoji zbog profila tih igrača. Tri igrača koji se tu ističu su Obi Mikel, koji na neku foru ima tek 31 godinu, iako je toliko imao i prije 10 godina, Ndidi i Onazi. Sve su to igrači koji znaju oduzeti loptu i koji će ganjati protivničke igrače i pokušati razbiti pas igru protivnika, no to je njihova primarna kvaliteta. Još su tu i John Ogu, relativno nepoznat igrač te Joel Obi, svojevrsna legenda Serie A koja je uvijek tu, ali nitko ne pamti dan kada je odigrao dobru utakmicu. Iako, da zatvorim sam sebi usta, Obi je ove sezone za Torino zabio 6 golova, zbog čega je ponovno pozvan u ekipu Nigerije nakon 7 godina izbivanja. Ostaje za vidjeti što je to Obi naučio, ali ne vjerujem da je nešto puno.
Snaga Nigerije leži na krilnim pozicijama i u napadu. Iako im se ozlijedio Simon Moses, koji je bio primarno lijevo krilo ekipe, i dalje su tu Victor Moses koji igra u potpunosti ofenzivno za razliku od Chelseaja gdje igra beka te Alex Iwobi iz Arsenala. Za Nigeriju ovaj duo radi upravo ono što vam padne napamet kad kažete Nigerijac, a da nije ropski rad za naftne bušotine Damira Miškovića. Trče li ga trče. Upravo zbog toga Nigerija zabija golove isključivo, ili iz kontranapada, ili ako u organizaciji igre bekovi probiju, pa daju dalje na krilo ili prođe neka lopta koju će ovaj dvojac stići. Iste takve lopte upućuju se i napadačima, a oni su Ighalo, Musa i Iheanacho te su sva trojica izuzetno eksplozivni, s tim da je Ighalo bio taj koji je predvodio napad većinu vremena. Brzina i dribling, to su ključne riječi koje opisuju napad Nigerije uz dosta čestu sebičnost.
Na slici lijevo John Obi Mikel ima 16 godina. Na slici desno John Obi Mikel ima 31 godinu. I tako već 40 godina.
Nigerijci su daleko od ekipe koju treba podcijeniti. Dovoljno je da ti jedan od obrambenih igrača bude van pozicije i netko od ovih suludih trkača u napadu će ti protutnjati kroz obranu kao krdo gnua preko Mufase. S druge strane, Nigerija ipak ima dosta mana koje će teško ispraviti do svjetskog prvenstva. Teško je očekivati da će im golmani postati bolji, da će im igrači narasti ili da će Mikel postati Xavi. Nedavne prijateljske protiv Srbije i Engleske gdje su izgubili 2-0 tj. 2-1 savršen su indikator toga jer su obje momčadi iskoristile baš te mane. Neka vas rezultati ne zavaraju, moglo je komotno biti više za obje ekipe. Uspjeh u ovoj skupini im najviše ovisi o tome koliko će im protivnici dopustiti da se ovi rastrče. Srećom po njih, nisu mogli dobiti bolju skupinu.
ISLAND
Ah, Islanđani, jedna od najromantičnijih priča u modernom nogometu. Ljudima je Lars Lagerback 2011. došao iz Švedske kako bi ih naučio nešto nogometu, prenio svoje znanje na trenutnog trenera Heimira Hallgrímssona i eto, Islanđani počeli igrati nogomet. Prije 2 godine došli do četvrt-finala Europskog prvenstva, ove godine bili prvi u grupi iznad Hrvatske te se po prvi puta u svojoj povijesti plasirali na Svjetsko. Živi dokaz da zajedništvo može napraviti jako puno. Treba, nažalost, biti i realan i priznati kako Island već neko vrijeme igra iznad svojih mogućnosti i iznad kvalitete koju ima te da se to u šumi pozitivnih rezultata nekada zna itekako vidjeti. Može li Island opet maskirati to i napraviti novo čudo te tko su momci koje bi to čudo trebali ponoviti?
Ekipa Islanda je više-manje identična onoj s Eura 2016. Na golu je i dalje Halldorsson, inače filmski redatelj, koji je golman koji će obraniti ono što pristojan golman i treba obraniti, dok su nova lica njegove zamjene, mladići Schram i Runarsson o kojima ne znamo mnogo. Od 8 igrača u obrani, 6 njih je nastupalo na Euru, a mislim da će se ljudi najviše sjećati Ragnara Sigurdssona za kojeg se i dalje tvrdi da je reinkarnacija Ragnara Lothbroka. Uz njega su na stoperskoj poziciji Ingason, Arnason, Eyjolfsson i Magnusson. Pretjerane razlike u njihovoj kvaliteti nema. Sve su to momci od 1,90 m, ne pretjerano brzi, ne pretjerano okretni, ali organizirani i nemogući za pobijediti u zračnom dvoboju. Leteće tvrđave u punom smislu te riječi. Na bekovskim pozicijama Islanđani imaju samo dva imena, lijevo Skulason, a desno Saevarsson, koji u 4-4-2 formaciji ne igraju kao moderni bekovi danas te rijetko odlaze prema naprijed. Njihovo je tu da pokušaju zatvoriti stranu i maksimalno otežati centaršut protivnika da ga lakše već navedeni stoperi očiste.
Ovime su došli do Moskve. Mislite da ih je briga što Moskva nema more?
Sredina Islanda je također ostala ista, pa tako na poziciji srednjeg veznog možemo vidjeti bilo koga od kvarteta, Hallfredsson, Bjarnason, Skulason i Gunnarssson. U principu se radi o centralnim veznim igračima čija je igra poprilično bazična. Oni su tu da zauzmu prostor, da se povuku kad protivnik napada te probaju odigrati neki rudimentarni napad. Vica i kreacije u nogama tu nema. Baš naprotiv, Gunnarsson je najviše ključnih dodavanja prošle sezone uputio rukom, s obzirom na to da nitko u Europi ne može toliko daleko baciti loptu iz auta kao on. Na krilnim pozicijama vrijedi izdvojiti jedino Berga Gudmundssona iz Burnleya jer se radi o potencijalno jedinom igraču koji može napraviti nešto 1 na 1. Naravno, nije on jedino krilo, Islanđani ih imaju još tri, no njihov je posao uglavnom neki rani centaršut jer 1 na 1 rijetko kad probiju.
Glavni igrač ovog Islanda te vjerojatno jedini za kojeg možemo reći da je na višem nivou što se tiče tehnike, pregleda igre i ofenzivnog znanja je Gylfi Sigurdsson. Nažalost po Islanđane Gylfi iza sebe ima dosta slabu sezonu za svoje standarde. U Evertonu je ove godine zabio samo 6 pogodaka, što je najmanje koliko je zabio još od sezone 08/09 kad je igrao za klub iz treće engleske lige. Da je poprilično bezopasan govori i činjenica kako Island u kvalifikacijama nije zabio niti jedan gol van 16 metara, što je inače njegova specijalnost. Ukratko, Islandu treba pravi Gylfi i to odmah. U samom vrhu napada glavna prijetnja je Finnbogason koji je solidan kompletan napadač, sposoban zabiti na bilo koji način što je i dokazao u Bundesligi zabivši 12 golova za Augsburg. Tu su još i Sigurdarson i Bodvarsson, no oni su ipak igrači nešto niže kvalitete.
Islandsko slavlje ilitiga ono što je pokrala svaka ekipa u svakom sportu u zadnje dvije godine.
Island će zasigurno htjeti ponoviti uspjeh s Europskog prvenstva i ne sumnjam da se negdje duboko u sebi nadaju i misle da mogu proći ovu grupu. Organizirana su momčad koja je izuzetno jaka u prekidima i skok igri na obje strane terena te to ide toliko daleko da mogu stvoriti paniku i kad imaju aut na protivničkoj polovici. Problem kod Islanda je što se radi o izuzetno tromoj momčadi što dokazuje činjenica da nisu zabili niti jedan gol iz kontranapada kroz čitav kvalifikacijski ciklus i kroz sve prijateljske te što su ekipa koju jednom kada se pročita pucaju te nemaju plan B. To im se dogodilo na posljednje 3 prijateljske, pa su im tako i Meksiko i Peru, pa čak i Norveška, zabili po 3 gola svaki te općenito nisu izgledali baš dobro na terenu. Znate ono kad igrate neku igricu. pa pronađete exploit preko kojeg uvijek možete pobjeđivati? To je Island, kad im se pronađe exploit, stvari krenu k vragu. Srećom po Island, nisu mogli upasti u bolju grupu u kojoj se svaka ekipa toliko bori sama sa sobom da bi vikinška hladnoća i organizacija mogla biti možda i najbolji lijek.
