FFA na Svjetskom prvenstvu u Rusiji: Analiza grupe H

Domagoj Starčević

6 godina ago

Ako je nešto kladioničarska noćna mora ovog prvenstva, onda je to sigurno grupa H.

Nakon 12 dana došli smo do naše posljednje analize pred Svjetsko prvenstvo. Za razliku od poprilično jasne prethodne grupe, grupa H je grupa s možda i najviše neizvjesnosti. Dakle, zaključujemo sa stilom!

KOLUMBIJA

Kolumbija se ne razlikuje previše od ostalih južnoameričkih ekipa koje smo obradili. Ima tu talenta, ima individualne kvalitete, ali širina kadra i divljanje po terenu znaju biti problem, no o tome više pri kraju. Kolumbija se na kraju nekako provukla kroz kvalifikacije. Nijednom nisu pobijedili ekipe ispred sebe (Brazil, Argentina, Urugvaj), a skalp im je uzeo i Paragvaj. Iz prijateljskih je teško nešto zaključiti jer su izgubili od slabašne Južne Koreje pa razbili Kinu, dobili Francusku i onda remizirali s Australijom i Egiptom. Možda bi se trebali savjetovati s momcima iz Perua kada i što konzumirati pa im to popravi igru, ipak Kolumbija ima veće rezerve. No, da vidimo što to još Kolumbija ima.

Na golu Kolumbije je rezervni vratar Arsenala, David Ospina. Ospina se baš i nije naigrao u Arsenalu, ali unatoč izostanku minuta možemo reći da je i dalje solidna opcija. Zamjene su Vargas i Cuadrado, no ne dajte da vas prevare prezimenima, radi se o anonimnim golmanima. Na jednoj stoperskoj poziciji sigurno možemo očekivati jako kvalitetnog mladog igrača Davinsona Sancheza iz Tottenhama, dok su se tu još rotirali i iskusni duo Zapata – Murillo te mlada nova akvizicija Barcelone, Mina. Mina i Zapata su sakupili jako malo minuta u svojim klubovima, dok je Murillo ipak igrač meksičke lige. Poznavatelji nogometa bi vjerojatno rekli da je Zapata ta druga opcija, no daleko je Zapata od onoga što je mogao i trebao biti.

Na desnom beku je siguran Santiago Arias, siguran jer druge opcije nema, koji godinama igra jako solidno u PSV-u. Lijevo će gotovo sigurno igrati momak koji je prezimenom očito sin nekog slovenskog turista, Johan Mojica, koji iza sebe ima ok sezonu u Gironi. Tu je još Farid Diaz, ali on je pozvan zbog nekih ozljeda te su šanse za njegov nastup izuzetno slabe.

Opet živi stotinama lica, Kolumbija u mom oku!

U sredini terena Kolumbija može birati između 5 igrača neke prosječne kvalitete, s time da su im zadnji vezni ipak nešto bolji od ovih čistih centralnih. Ta dvojica zadnjih veznjaka su iskusni Carlos Sanchez i Abel Aguilar koji su jako solidni, ali agresivni, duel igrači. Oni koji bi trebali nešto više napraviti s loptom su Uribe, Lerma i Barrios, no nijedan od njih nema pretjerano iskustva u reprezentaciji, a ni na klupskoj razini nisu još dokazani što bi mogao biti problem.

Snaga Kolumbije leži u čovjeku koji igra ispred navedenih igrača na poziciji ofenzivnog veznog, a to je, jasno, James Rodriguez. Nije bilo baš jasno što će biti s Jamesom jer su ga dosta mučile ozlijede i nije se uklapao baš u Ancelottijev stil igre (nije nitko doduše), no od trenutka kad je došao Jupp, James se pretvorio u ključnu figuru Bayerna s impresivnim brojkama iza sebe. Moguće da je pomogla i njegova djevojka, pornoglumica Kendra Lust, koja je primila više golova nego li ih je James u karijeri zabio. Tu poziciju može još zauzeti i Quintero, mladić koji je obećavao jako puno, no činjenica da ga Porto šalje na posudbe zadnje 3 godine govori da je potencijal ostao nebrušen.

Snaga Kolumbije je i u napadu te na desnom krilu. I dok lijevo najčešće igra Izquierdo koji je tek solidan igrač Brightona, desno je ipak Juan Cuadrado čija je svaka sljedeća sezona u Juventusu sve bolja te koji se pretvorio u jedno od opasnijih krila u ligama petice. U samom vrhu napada Kolumbija ses može pohvaliti dvojicom rasnih strijelaca, Radamelom Falcaom i Carlosom Baccom. Oboje imaju dobre sezone iza sebe, oboje su strašni egzekutori te oboje mogu dati gol ni iz čega. Pitanje je hoće li obojica i igrati u početnoj postavi jer u formaciji 4-2-3-1 koju Kolumbija igra, Bacca tada zna seliti na lijevo krilo, iako se u najboljem svijetlu nekako prikazivao kao oportunist koji čeka na rubu ofsajda. Zanimljivo će biti vidjeti kako će to Pekerman posložiti. Kao zamjene za njih su tu Muriel i Borja, a dok potonji nije neko ime, Muriel može biti pristojan džoker.

Tko će nabiti više kilometara tokom Svjetskog, James ili njegova djevojka?

Kolumbija ima izuzetno opasan napadački arsenal, ali dok to na papiru izgleda opasno, u praksi nije baš tako izgledalo. Neke ekipe koje se nisu kvalificirale su zabijale dosta više od Kolumbije, a Falcao i Bacca su zajedno zabili manje golova od Jamesa. Nišanske sprave možda još nisu bile spremne, ali neovisno o tome, količina talenta, individualna kvaliteta i čista brzina tih ofenzivnih igrača može kazniti bilo koga u ovakvom turniru gdje se igra bez kalkulacija i gdje se mora pobijediti.

Veći problem od te pomalo pretjerane ovisnosti o Jamesu će biti izostanak kvalitete u sredini veznog reda gdje su kombinatorika i pregled igre jako slabi, agresivnost koja ih uvijek košta glupih kartona te dosta tanak kadar. Kvalitetnih zamjena na klupi za bilo koju poziciju gotovo pa nema. To je ekipa koja može proći i napraviti kaos i u kasnijoj fazi natjecanja, ali koja i može podbaciti. Doduše, to se može reći i za sve ostale ekipe u ovoj skupini.

POLJSKA

Poljaci su jedna od onih ekipa koje djeluju poprilično ujednačeno na svim pozicijama, a onda imaju i jednog igrača koji se izdvaja od svih. To je, naravno, Robert Lewandowski. U skupini s Danskom, Rumunjskom, Crnom Gorom, Armenijom i Kazahstanom zabili su čak 28 pogodaka, te su samo jednom izgubili, ali pakleno jer su ih Danci razbili s 4-0. Prijateljske su bile poprilično šarolike. Porazi od Nigerije i Meksika, remi s Urugvajem i Čileom te pobjede nad Južnom Korejom i Litvom. Nekako kao da su pobijedili ono što su na papiru i morali, dok u ostalim utakmicama nije išlo. Poljaci se nakon poraza u četvrtfinalu Eura od Portugala nadaju da i ovdje mogu proći skupinu pa hajmo vidjeti čime to barataju.

Poljska škola golmana je godinama na visokom nivou pa tako i na ovo prvenstvo Poljaci dolaze s jako solidnim golmanima. Prvi golman će vjerojatno biti Szczęsny koji je čak i dobivao šanse u Juventusu, ali i Fabianski kao druga opcija je sasvim legitiman izbor te je u principu nebitno koji će stati na gol. Na stoperskim pozicijama Poljaci imaju jednu ozbiljnu klasu i tri dosta prosječna stopera. Kamil Glik je taj ozbiljni stoper koji već dvije sezone drži čitavu obranu Monaca, a onaj epitet „leteća tvrđava“ koji se daje stoperima za njega možda i najviše vrijedi.

Ostala 3 stopera nažalost nisu na toj razini. Pazdan igra u Legiji iz Varšave, Cionek igra u SPAL-u, a Bednarek ne igra u Southamptonu. Ova prva dvojica su već i u svojim tridesetima te kroz čitavu karijeru nisu išli iznad nekog Roberto Punčec prosjeka, dok je Bednarek mlad igrač koji gotovo pa još nije ozbiljno zaigrao u profesionalnom klupskom nogometu. Na lijevoj strani Poljaci imaju dva beka, Rybusa i Jędrzejczyka, koji su tipični primjeri bekova koji odu igrati u rusku ligu jer se drugdje probiti neće, dok je desno situacija kudikamo bolja s Piszczekom iz Dortmunda i Bereszyńskim iz Sampdorije.

Prosječni navijači Poljske su već stigli u ruske šume. Dolazak njihovih huligana se tek čeka.

U sredini su Poljaci onako, li-la. Ok, tu ćemo preskočiti Goralskog koji igra u Krasnodaru i nitko o njemu ništa ne zna, ali ostala trojica su baš taj termin. Zielinski je tu trenutno najbolji igrač koji se pretvorio u jako važnu kariku Napolija i koji je izuzetno koristan u oba smjera. Za Krychowiaka bi prije 3 godine rekli da se radi o ponajboljem zadnjem veznom, no radi se o momku kojeg su pare očito pokvarile. Nakon dvije odlične sezone u Sevilli (u prvih 11 Europa Lige 2 puta, 1 u La Ligi), otišao je u PSG za lovom, tamo se nije nametnuo i uslijedila je posudba u WBA s kojim je ispao iz lige. Veoma je upitno može li i hoće li replicirati nekadašnju formu.

Za kraj je tu još Linetty, srednji vezni Sampdorije za kojeg možemo reći da je prosječan igračić. Poljaci najčešće igraju 4-4-2, a na krilnim pozicijama su kao i na bekovskim jači s desne nego lijeve strane. Tako su lijevo vječna inspiracija za loše fore naših komentatora, Slawomir Peszko, te Rafal Kurzawa koji bi to tek mogao postati. Nema tu neke bajne kvalitete, Peszko ne trči kao nekad, no Grosicki i Błaszczykowski s desne strane i dalje odrađuju solidan posao. I oni su daleko od svih jakih dana, pogotovo Kuba jer Grosicki nije nikada ni imao jake dane, ali i dalje to liči na nešto.

Sve je to nekako kao solidno i sve su to pristojni neki igrači, ali cilj je jedan. Daj loptu Lewandowskom. Lewa je bio najbolji strijelac europskih kvalifikacija s čak 16 pogodaka što znači da ih je zabio više od polovice. Lewa je i ove sezone bio najbolji strijelac Bundeslige i bespredmetno je uopće nabrajati sve njegove kvalitete s obzirom da se radi o kompletnom napadaču i jednom od najboljih na svijetu. Ono što je zanimljivo je da su Poljaci zabili više golova nakon pogrešaka protivnika nego li ijedna druga ekipa na prvenstvu.

Jedanaesterci, glupi prekršaji, oduzete lopte obrambenim igračima, sve su te poklone Poljaci koristili savršeno, a radna etika Lewandowskog je zasigurno pomogla pri tome. Kao da to nije dovoljno, u savršeno vrijeme se oporavio i Milik koji je izuzetno opasan napadač i čija je ozljeda možda i razlog zašto Napoli nije bio još bolji ove sezone s obzirom da bi sigurno bio centralna figura napada. Tu su još i Teodorczyk i Kownacki, ali pored ova dva bombardera teško da ćemo ih gledati u Rusiji.

Lewandowski, čovjek koji toliko voli zabijati golove da mu bradavice odmah iskoče na samu pomisao toga.

Snaga Poljske je zasigurno fizička snaga i disciplina čitave ekipe. Zna se točno tko što radi u ovoj ekipi pa su im greške, pogotovo u defenzivnoj fazi, skoro pa nepoznat pojam. U napadu je jasno da su Milik i Lewa bog i batina, ali to je u principu to što Poljaci imaju u igri naprijed. U sredini terena nema distributera lopti, nema nikakvog playmakera pa lopta najčešće ide na bekove i krila, a isti ti bekovi i krila im nisu najbrži igrači na svijetu. Ispada da bi najbolja taktika za Poljake bila nabij loptu u 16 pa što bude. Možda je to previše rudimentarno, ali kada imaš takva dva napadača, to je sasvim pristojna opcija. Ostaje za vidjeti kako će izgledati sukob izuzetno radne ekipe sa ekipama koje su totalna kontra kao što su Senegal i Kolumbija.

SENEGAL

Senegal je ekipa za koju bismo mogli reći da je Nigerija na steroidima. Skoro pa svi igrači pozvani na ovo prvenstvo igraju u ligama petice, dvojica su među najboljih 10 igrača na svojoj poziciji na svijetu, a bome i ostala imena su poprilično poznata bilo kome tko malo više prati nogomet. Kvalifikacijsku skupinu su riješili bez poraza završivši prvi ispred Burkine Faso, Zelenortskih otoka i Južnoafričke Republike, no u prijateljskim utakmicama su imali problema.

Osim nedavnog poraza od Hrvatske gdje realno nisu bili lošiji od protivnika, Senegal je remizirao tri puta i to protiv Uzbekistana, Bosne i Luksemburga. Rezultat od 0-0 s Luksemburgom baš posebno upada u oči jer bila to prijateljska ili ne, ne zabiti njima gol je uistinu pothvat. Malo je to izgledalo bolje protiv Južne Koreje koju su tukli s 2-0, ali i tu su do pobjede došli autogolom i udarcem s bijele točke. Kao i u slučaju Kolumbije, javio se taj problem jakog napada koji nije zabijao toliko koliko je trebao. Hajmo vidjeti što to Senegal nudi.

Kao i u mnogim afričkim ekipama, golman nije najjača karika, ali prvi izbor Senegal Diallo spada u gornji dom istih te je zasigurno na višem nivou od onih, recimo, nigerijskih. N’Diaye i Gomis kao zamjene su ona slabija razina. U obrani se Senegal može pohvaliti jednim stoperom najviše klase, a radi se o Koulibalyu, stoperu Napolija kojeg traži čitava Europa. Njegovi partneri, Kara (kvota da će Balog imati glupu pošalicu vezanu uz ime je 1.05) i Sane, nisu ta razina, ali imaju europskog iskustva te su u tandemu s njime sasvim pristojni. Na desnoj strani mogu operirati čak tri igrača, a to su Sabaly, Gassama i Wague, sve redom tipični afrički bekovi izuzetno korisni u tranziciji, ali defenzivno nešto slabiji, pogotovo u taktičkom smislu. Ista stvar je i lijevo gdje igra Ciss, s time da je problem što je Ciss jedini prirodni lijevi bek kojeg imaju.

Kara, jedini čovjek kojeg ne možete vidjeti u mraku iako stoji ravno ispred vas.

U sredini veznoga reda Senegalci imaju čak pet igrača koji igraju u Engleskoj, što u Premiershipu što u ligi niže. Gueye i Kouyate su igrači Evertona i West Hama te se radi o izuzetno zahvalnim igračima koji mogu pokrivati puno prostora, koji su dobri u oduzimanju lopte, ali i solidni u distribuciji. N’Doye, N’Diaye i Ndiaye možda zvuče kao da su pozvani na prvenstvo samo da čitavi svijet razbija glavu oko toga koji je koji, no stvarno se radi o tri različita igrača. Sva trojica u principu rade isto ovo što i Gueye i Kouyate, samo na nekoj nižoj razini. Zanimljivo je da je ovaj posljednji, Ndiaye, još kao mladi igrač otišao igrati nogomet na sjever Norveške pa je za vjerovati da mu neće biti hladno na 20 ruskih stupnjeva kao ostalima.

Senegalci na krilima i u napadu raspolažu jakim oružjem. Ne čudi uopće što su jedna od ekipa koja je najviše golova zabijala upravo iz kontranapada. Na krilnim pozicijama su tu Mane, ponajbolje krilo svijeta za koje smo vidjeli kako može prehladiti protivničku obranu (pogotovo ako trče kroz bazen kao Ćorluka), Balde Keita, koji radi isto to što i Mane, samo možda jednu stepenicu niže, te Ismaila Sarr, igrač o kojem ćemo se naslušati u budućnosti s obzirom da se radi o potencijalu koji bi jako skoro iz Rennesa mogao preći u neki top klub. Bržih krila na turniru možda ni nema, a snaga im leži u tome da pored brzine sva trojica znaju s loptom.

U samom vrhu napada Senegalcima igra čak petero igrača, s time da bi bar trojica mogla igrati i na krilu. Moussa Sow je već iskusni golgeter koji je godinama harao Turskom te im je on možda najbolji čisti egzekutor, Diafra Sakho je snažan igrač koji im je opcija za duel igru, dok su Konate, Niang i najbolje ime turnira, Mame (vam) Biram Diouf, čisti brzanci. Ovdje je Niang možda i najmanje opasan s obzirom da mu je karijera otišla jako krivim smjerom, a ne pomaže ni činjenica da nema niti jedan gol u dresu Senegala.

Onaj trenutak u godini kada Diouf bira mame.

Kada pogledamo Senegal kao cjelinu, poprilično je jasno koja im je glavna snaga. Osvoji nekako loptu u fazi obrane, šutni je na stranu i neka Mane, Sarr i ekipa jurišaju prema naprijed. Svi ofenzivni igrači su im brzi, svi mogu napraviti nešto 1 na 1, svi mogu pobjeći slabo pozicioniranim igračima kao što su to napravili protiv Hrvatske. Kod takvih ekipa je najčešće i očito koje su im slabe strane. Zračna igra im je jako slaba (nijedan gol nisu zabili iz centaršuta), rade izuzetno glupe greške u obrani (uostalom, i protiv Hrvatske su primili dosta glupe golove), te nemaju neku vrstu kreacije. Sredina im može iznijeti loptu, ali najčešće je to bazično dodavanje na stranu jer jednostavno nitko nema nekih playmaking sposobnosti. Bilo kako bilo, kada imaš toliku količinu igrača koji mogu nešto napraviti u igri 1 na 1 te ofenzivne mane razigravanja se daju dobro sakriti. Pitanje je kako će se nositi s obrambenom fazom, pogotovo kada im nalete jedni Poljaci koji će uživati u zračnoj duel igri.

JAPAN

Ako bismo za jedan Island rekli da je to ekipa koja igra iznad svojih realnih mogućnosti, za Japan možemo reći da igraju ispod svojih mogućnosti. Kadar Japana je prožet igračima koji imaju iskustva i za reprezentaciju i u ligama petice, no za razliku od nekih prijašnjih izdanja, ovoga puta ne izgledaju nešto naročito. U onoj posljednjoj kvalifikacijskoj skupini su bili prvi, ali tu se zalomili neki porazi koji nisu trebali, kao oni od UAE-a ili od Saudijske Arabije. Od trenutka kada su se kvalificirali su odigrali hrpetinu prijateljskih, više nego li ijedna druga ekipa, jer jebiga, tako to rade Japanci. Još prošle godine su izgubili od Brazila, Belgija i Južne Koreje, pobijedili Sjevernu Koreju, Kinu i Novi Zeland te remizirali s Haitijem. U ovom novom nizu prijateljskih stvari su još manje obećavale. Nakon remija s Malijem, izgubili su od Ukrajine, Gane i Švicarske, dok su na sreću zadnju prijateljsku pred put odigrali uspješno te dobili Paragvaj s 4-2. Tko su bili akteri svega toga?

Kao što smo rekli, Japanci dolaze s dosta iskusnom ekipom na ovaj turnir, a prvi od njih je golman Kawashima koji je s 35 godina i dalje prvi i najbolji golman Japana. Iako nije sjajan golman, druge opcije nemaju, a zamjene su žali bože. U obrani dominiraju četiri igrača iz liga petica, od kojih dva nažalost igraju istu poziciju. Nagatomo igra lijevoga beka te korektno odrađuje svoj posao, kao i Hiroki Sakai te Gotoku Sakai koji igraju s desne strane.

Na jednoj od stoperskih pozicija je Maya Yoshida, jedan izuzetno solidan stoper, no nakon njega dolazimo do problema. Pored Yoshide će morati stajati jedan od stopera iz njihove lige, a to su redom Shoji, Ueda, Makino i Endo (ne onaj Endo). S obzirom da je Makino igrač s već preko 30 nastupa za Japan, za očekivati je kako će on biti taj. No, čak i s tim problemom drugog stopera, Japanci su izuzetno disciplinirana ekipa koja se zna pozicionirati i koja je iznenađujuće solidna u duelima. Brzina protivnika bi doduše mogla biti problem.

Nema Japanca do Bosanca. Eh, da je ostao na klupi, drugačiji tekst bi se pisao.

Nekako je slična stvar i u veznoj liniji. Samu sredinu pokriva Hasebe koji je već napunio 34 godine te ispao iz konkurencije u Kovačevom Frankfurtu, dok se pored njega traži tko je najmanje loš između Oshime, Yamaguchija i Shibasakija, od kojih samo potonji igra u ligama petice, točnije u Getafeu. Sve su to igrači koji će napraviti u taktičkom smislu sve što je potrebno, ali na neki talent i kreaciju možete zaboraviti. Taj dio bi trebali pokriti Shinji Kagawa i Keisuke Honda. Da je godina 2012. uzviknuli bismo „Uf, Kagawa i Honda, kakva atomska veza“, no obojica su u silaznoj putanji svoje karijere već neko vrijeme. I dok Kagawa tu i tamo odigra nešto u Dortmundu, Honda je otišao igrati nogomet u Meksiko gdje je već atrakcija zbog toga što je vjerojatno prvi Japanac koji je kročio na meksičko tlo nego li zbog svog nogometnog znanja. Ovakvi turniri jesu scena gdje takva imena mogu opet zablistati, ali šanse za to i nisu neke.

Na krilnim pozicijama Japanci imaju trio Haraguchi-Usami-Inui, no nažalost po njih, svoj trojici je prirodno igrati na lijevom krilu. Uz to, niti jedan od njih nije tip krila kao što ih ima Senegal. Nisu strahovito brzi, nema individualne kvalitete za prolazak 1 na 1, već se igra svodi na generično grljenje aut linije i pokušaj nekakvog centaršuta. Doduše, Japanci su većinu svojih golova iznenađujuće i zabili nakon centaršuta, ali sjetite se i tko su im bili protivnici u kvalifikacijama.

U napadu je Shinji Okazaki taj koji čeka loptu i zabija golove te mu to u Japanu ide sasvim solidno. U Leicesteru također ima već treću solidnu sezonu iza sebe te je njegova radna etika sigurno nešto na što Japan može računati. Zamjene Osako i Muto nisu ta razina, ali izdvojit ćemo ipak Muta kao igrača sa solidnom sezonom u Mainzu iza sebe.

Očito nije bilo love u kartama čim se Muto posvetio nogometu.

Japanci su postavljeni kao ekipa koja ima najmanje šanse za prolazak dalje, a to je ponajviše tako iz razloga što Japanci nemaju napadački arsenal kakav imaju sve ostale ekipe u ovoj skupini. Svaka od prethodnih ekipa ima bar jednog igrača koji je u top 10 igrača svijeta na svojoj poziciji i već je to velika razlika, kamoli da nabrojimo još sve one koji su jako dobri. Japan jednostavno nema ni jako dobrih igrača jer Honda i Kagawa to više nisu. Mogli bi biti, ali nisu.

Ono što Japancima ide na ruku je ta discipliniranost te taktičko znanje koje su pokupili igrajući u europskim ligama. Njihovi igrači su im preslika naroda. Rad, rad i samo rad. No, u nogometu je ipak potrebno i imati nekakav šmek, a Japanci ga trenutno nemaju. Osim ako Kagawa i Honda ne počnu igrati kao prije 5 godina u što je ipak teško vjerovati.

Čitaj više