Jedan izraziti favorit, dva borca za drugo mjesto i jedan teški autsajder. Ovo je priča o skupini C.
Nakon što smo u prethodnim danima analizirali grupu A i B, vrijeme je da se posvetimo i poprilično šarolikoj grupi C. Počnimo sa najjačima.
FRANCUSKA
Slično kao što smo pričali o Španjolskoj možemo i o Francuskoj, barem što se tiče statusa favorita i velesile. Francuzi su izašli kao prvi u dosta teškoj skupini gdje su bile i Nizozemska i Švedska, no nisu se baš toliko nazabijali. Dapače, obje ove ekipe su zabile više. No, izuzev jednog poraza protiv Kolumbije, Francuzi su kroz prijateljske pokazali koliku širinu imaju u kadru, ponajviše time što su mogli izostaviti nekoliko jakih imena s popisa za Rusiju kao što su Payet, Martial, Lacazette, Coman, dok Benzeme nema još od 2015. i onog seks skandala.
Na poziciji golmana su Francuzi izuzetno jaki, no prvo ime je ipak Hugo Lloris, dok su Mandanda i Areola itekako dostojne zamjene. Kao i neke druge manje reprezentacije i Francuze muči širina na bekovima. Iako su Mendy i Sidibe vrhunski na svojim pozicijama, to su im jedine opcije koje imaju. Zato se mogu pohvaliti sa čak 6 stopera od kojih neki mogu uskočiti na beka. Primarni par bi trebao biti Umtiti (Barcelona) – Varane (Real) koji za razliku od para Ramos – Pique ne ulazi u rasprave već se sjajno nadopunjuju. Ostatak se poprilično razlikuje nego li na Euru prije dvije godine pa je tako tu tercet dvadesetdvogodišnjaka zvan Pavard, Kimpembe, Hernandez koji su svi redom stoperi velikog potencijala. Obranu zaokružuje čovjek koji mora ovdje biti iz jednostavnog razloga, a taj je što trpa Pamelu Anderson, a on je Adil Rami. Da si ne znam koliko loš, ako gađaš seks ikonu koja je starija od tebe 18 godina i ako je to Pamela, moraš biti dio ekipe. Pa to je jedini primjer u povijesti da je Francuz uspješno napao neki strani teritorij.
Čekaj, ovaj moj uopće ne zabija golove? Valjda će ga znat zabit meni.
Srednji red Francuza pokriva duo koji zajedno pokriva 30% svijeta, dok ostalih 70% pokriva voda, a to su Kante i Matuidi. Možda nisu majstori s loptom, ali kada se ti možeš multiplicirati po terenu 90 minuta bez da si stao uzet zraka, dodavanje prvom do sebe je sasvim ok opcija. Uz njih je tu i N’Zonzi, igrač sličnih karakteristika kao ova dvojica, pa ako ovi već pokrivaju sav kopneni dio svijeta, neka N’Zonzi onda pokriva koraljne grebene. Za prijenos lopte prema naprijed su zaduženi Tolisso, jedan od ključnih igrača Bayerna i fantastična spona između ovih radnika i napadača ispred sebe, te Paul Pogba, čovjek koji je ove godine promijenio više frizura nego li je podijelio asistencija i dao golova. Možda nije odigrao sezonu kakvu su neki htjeli, ali Pogbin talent i znanje su nesumnjivi i vrlo je vjerojatno da jedva čeka ovo natjecanje da dokaže svima kako on stvarno je alfa i omega ove ekipe.
Napad Francuza je strašno raznovrstan jer čak 6 igrača iz napada može zauzeti bilo koju poziciju iza same špice (bilo lijevo, desno ili iza špica), a ako treba mogu igrati i u napadu. Lemar, Fekir i Thauvin su sve redom igrači francuske lige koji se povezuju sa pola nogometnog svijeta u ovom prijelaznom roku. Sva trojica su brzi, strašni dribleri, znaju opaliti iz daleka, ali i proigrati suigrače. Redom moderna brza krila koja komotno mogu igrati i polušpicu. Kao da to nije dovoljno, Francuzi imaju još tri igrača koja mogu to raditi, s time da dvojica mogu igrati i čistu špicu i još su kvalitetniji od ovih troje.
Pola ljepotan, pola zvijer, ime mu je Olivier.
Prvi na toj listi je Dembele koji je drugi najskuplji igrač svijeta, no koji nije imao obećavajuću sezonu u Barceloni što zbog ozljeda što zbog nekih drugih razloga, iako se i dalje pamte njegovi dani u Dortmundu te je i dalje potencijal. Sljedeći je Mbappe, koji je pak opravdao uloženi novac i koji je bez jebemti zaigrao uz Neymara i Cavanija te ispao zreliji od obojice u PSG-u. Igrač koji može više-manje sve. Zadnji na tom popisu je Griezmann za kojeg se ima dojam kao da nekad sam vuče napad Atletica i za kojeg se jednostavno ne može pronaći mana s obzirom da je jedan od najkompletnijih napadača današnjice i prijetnja čak i kad ide sam na cijelu obranu. Igrač kojeg još moramo spomenuti, ne samo jer je najzgodniji nogometaš svijeta, nego i jer je iznimno koristan, je Olivier Giroud. Ljudi i dalje sumnjaju u njegovu kvalitetu, ali Giroud se izjednačio sa Zidaneom na 4. mjestu najboljih strijelaca Francuske i fale mu 3 gola do Trezegueta. Robusni centarfor koji je uvijek profesionalan i koji uz to što zabija je i savršena mantinela za sve navedene.
Francuzi izgledaju izuzetno opasno, imaju individualne kvalitete na bacanje, zabijaju golove na raznovrsnije načine nego li možda bilo koja druga ekipa te su fizički strahovito spremni. No, ako nešto muči francuze to je ona jednostavna teza da su gubitnička nacija. Već 18 godina se busaju kako moraju na vrh, ali im toliko dugo i ne ide. Također, kao da im je nedostajalo neke jedinstvenosti i kohezije kroz kvalifikacije te su sposobni se jednostavno ugasiti. No, kao što i Španjolci planiraju reći dosta tome, jednako tako su i Francuzi ovoga puta uvjereni da idu do samog kraja.
DANSKA
Danci su ekipa kojoj se događaju svakojake amplitude. U grupnoj fazi kvalifikacija su završili iza Poljske kao drugi, iste te Poljake su isprašili 4-0 u jednoj utakmici, da bi onda dva put remizirali s Rumunjima, izgubili od Crne Gore i onda su im se još Poljaci osvetili. To ih je odvelo u dodatne kvalifikacije gdje su pred svojom publikom odigrali 0-0 s Ircima, da bi im onda u Irskoj uvalili 5 komada. Sada ih opet pere nešto pa su u zadnje tri prijateljske zabili samo 1 gol. Kakva se to šarolikost krije u njihovom kadru?
Na golu su Danci pokriveni, kako i ne bi bili kada moja majka kaže da je otac sadašnjeg danskog golmana najbolji golman ikada. Jasno radi se o Schmeichelu. Nije mali skroz na čaču, ali pokupio je dovoljno gena. Zamjena mu je solidni Lossl, dok je ovaj treći nebitan. Stupovi obrane Danske su doslovno stupovi, s obzirom da prosječna visina njihovih stopera ide do neki 1,95m. To su redom Kjaer, koji već godinama slovi kao dobar stoper za lige petice, Christensen, momak kojeg je forsirao Chelsea ove godine i to čini se s razlogom, te Jorgensen i Vestergaard, dvojac sposoban raznijeti bilo koga i onda nabiti loptu u obližnje polje kukuruza. I dok su stoperi sasvim dobri, bekovi su nažalost poprilično problematični. Knudsen lijevo, te Dalsgaard desno su tek solidni bekovi engleske druge lige, dok je Larsen, koji igra na obje strane, doslovno neki tamo bek Udinesea.
Tipičan susret sa danskim stoperima
Srednji red Danaca je jedina stvar o kojoj ćemo još, uz napadače, pričati, jer Danci imaju u čitavoj ekipi jedno jedino krilo. Prebizarno je kako su Danci ekipa za koju je poprilično očito da će igrati samo kroz sredinu i na duge lopte, a da istovremeno ne znaju još koju će formaciju igrati niti tko će im igrati. Od pet igrača u sredini, dvojica su nešto stariji Krohn-Dehli i Kvist kojima je čitava karijera prošla na način da nikada nisu bili ništa posebno. Ista stvar se može reći i za mladog Leragera koji bi na pitanje „Koju poziciju ti igraš?“ vjerojatno odgovorio, „A šta ja znam, ko neki srednji vezni“. Nešto su bolji zato Delaney koji je nekoliko puta bio najbolji igrač Copenhagena, a tu formu danas replicira u Werderu, te Lasse Schone koji je 6 sezona glavni igrač sredine Ajaxa s time da mu je ova zadnja bila posebno dobra. Zvijezda Danske igra ispred ovih svih nabrojanih, a on je naravno Christian Eriksen. Nema sumnje da je Eriksen jedan od najboljih igrača svijeta na svojoj poziciji, a činjenica da je bio treći strijelac kvalifikacija iza Lewandowskog i Ronalda govori sve. Maksimalno iskorištava fizički snažne igrače ispred sebe koji mu odlažu loptu, a on je van 16 neumoljiv. Uz top u nogama, pregled igre i pas su mu na jednako visokoj razini.
Napad Danske je dosta sličan obrani jer i ovdje možemo pronaći 4 visoka robusna igrača koja vole duel igru i koja su izuzetno jaka kako leđima okrenutim prema golu tako i u čekanju centaršuta i igri glavom. Cornelius, Dolberg, Jorgensen i Poulsen su navedeni kvartet, a zanimljivo je da ih u izostanku krila danski izbornik često zna gurnuti na tu poziciju da igraju kako Englezi kažu wide target mana. Sva četvorica su jednako dobra u tom poslu. Na krilnim pozicijama, tj lijevoj poziciji, imamo Fischera koji je nekakav ofenzivni vezni koji igra svašta, no koji je bolje igrao dok je ima 18 nego li sada kada ima 23, te Pione Sisto, igrač Celte koji je trenutna ljubav svih igrača Football Managera jer je možda i najbolje krilo igrice. U stvarnosti potencijal itekako postoji te se ja osobno nadam da će ga i ostvariti čisto da mogu svima nabijati na nos kako sam ga otkrio još prije 2-3 godine kada nitko nije. Na žalost svih ljubitelja nogometa, najbolji igrač u povijesti ove igre, Lord Nicklas Bendtner, nije pozvan iako ga je danski izbornik dosta koristio u prethodnim susretima te vjerujem da će samo zbog toga svi navijati protiv Danske jer realno nije nas briga za njih ako ne igra naš i vaš Spasitelj.
Unatoč tome što je osvojio 4 Zlatne lopte prošle godine, danski izbornik ga je odlučio pustiti doma s komentarom: “Ne želimo se baš rugati s protivnicima.”
Ostaje za vidjeti koliko Danci mogu sa ovakvom igrom. Činjenica je da nemaju izuzev Eriksena nikakvih individualnih rješenja, nitko nikoga neće predriblati, nitko neće napraviti višak, ali je jednako tako i činjenica da svi ovi balvani u napadu, pa čak i neki u obrani, znaju koliko toliko s loptom. Neće se odbijat baš kao od betona. Takva nabij naprijed i moli boga da ju odbijemo na Eriksena taktika ih može dovesti samo toliko daleko. Vidjet ćemo koliko.
PERU
Pričati o ovoj ekipi je slično kao pričati o Iranu u skupini B. Većina igrača je sakrivena po tamošnjim ligama te ne znamo previše o individualnim kvalitetama, ima tu nekoliko imena koja treba spomenuti, ali u principu najbitnija stvar koju moramo znati o Peruu je da se radi o ekipi nazujanih kokaindžija i da će im njihov kartel sigurno potpomognuti u igri sa širokom paletom supstanci. Ekipa je to koja je morala ići u dodatne kvalifikacije protiv Novog Zelanda, dok su u skupini dotad pokazali da su divlja ekipa. Urugvaj i Brazil su jedine dvije ekipe koje su zabile više od njih, ali su se bogami i naprimali golova. Ključna riječ: nedisciplina.
O golmanima Perua jedino što znamo je da igraju u južnoameričkim ligama i da su tipični primjer cirkusantskih južnoameričkih golmana koji će raditi scorpion kick i kada treba i kada ne treba. Od 8 obrambenih igrača (4 stopera, 4 beka) samo su trojica okusila europski nogomet. Alberto Rodriguez, koji će vjerojatno biti uparen sa Christianom Ramosom u stoperskom paru, je igrao nešto po Portugalu prije svojih tridesetih, dok je slično iskusio i desni bek Advincula koji je bio nešto sitno i u Hoffenheimu te Bursasporu. Treći europljanin je bio jednu sezonu u Zvezdi, a koliko je bio kvalitetan govori činjenica da je najveći kompliment koji je dobio tamo bio od Slaviše Stojanovića kada je rekao da je ovaj bio solidan protiv Novog Pazara. Bilo kako bilo, iako su nedisciplinirani, Peru ne zna za poraz već 14 utakmica zaredom (10 pobjeda), što kompetitivnih što prijateljskih, a onda kada i prime gol, zabiju gol više. Malo smo ih pecnuli na početku ovog opisa, ali možda su to indicije da su se ipak smirili i posložili.
Recite što hoćete, ali biti solidan pred budalama koje žele istupiti iz srpske lige i zaigrati u turskoj ne može biti lako. Osim ako si narkoman iz Perua.
Za razliku od Danske za koju smo rekli da nema krila, kod Perua upravo krilni igrači prvi i upadaju u oko. Andre Carillo, Edinson Flores i Paolo Hurtado su redom igrači koji uživaju u igri kada je čovjek na njima jer ga jednostavno protrče (vidi dio o koksu). Igranje na man marking obranu je čitavoj momčadi Perua po guštu te koriste tu čistu snagu, brzinu i euforiju da probiju naprijed. U sredini terena i nisu toliko jaki, no kroz prijateljske mi je zapeo za oko Renato Tapia iz Feyenoorda koji se doima kao jedan solidni zadnji vezni koji pokušava to koliko toliko držat na mjestu. Problem je kod veznog reda Perua što nema pregleda igre, nema kreiranja nekakvih akcija već je sve na neki ho-ruk. Jedini igrač koji na desnom krilu zna dati loptu te je uz to izuzetno tehnički potkovan je već legendarni Jefferson Farfan. Farfan možda nije tolika munja kao nekada, ali i dalje je izuzetno nadaren igrač koji zna što radi s loptom te je za očekivati da će mnogo toga zavisiti o njemu.
Znate onaj dio s početka ove priče o kokainu. Možda vam je to bila tada simpatična fora, ali da igrači Perua uživaju u njemu je živa istina. Do prije par dana se nije znalo da li će trenutno najveća ikona Perua zaigrati, no suspenzija mu je ukinuta i može krenuti na svjetsko. Da, Paulo Guerrero, čovjek koji je prije 6 mjeseci bio pozitivan na kokain će predvoditi Peru na ovom prvenstvu. Guerreru ovo nije doduše prvi incident. Nakon slabih sezone u Bayernu, Guerrero je 2006. potpisao za HSV. Iako je bio ključan igrač tog kluba, incidenti mu nisu bili strani. Tako je svojevremeno na uvrede od strane nekog navijača HSV-a prilikom jedne loše partije reagirao tako da je pronašao bocu bačenu pored terena i pogodio tog navijača bocom u glavu. S Guerrerom nema zajebancije. Na stranu to što je luđak, Guerrero je i jedini čisti napadač Perua (za onog nekog Ruidiaza koji mu je zamjena ne znaju ni njegovi vlastiti roditelji). Nasreću po Peru, Guerrero igra svoje najbolje partije baš sada kada je ostario te za Peru igra ulogu kompletnog napadača. Glava, noga, dodavanje, sve je tu. I onda droga škodi.
GDJE MI KOKS PADNE SUNCE TI JEBEM!!!!!
Zaključak za Peru je kratak. Oni mogu divljati po terenu bez obzira na svoju nedisciplinu i nedostatak nekakve kreativne igre i ne izgubiti ni od koga kao što nisu u tih 14 utakmica do sada ili mogu u tom svom ludilu potpuno izgorjeti i puknuti u svim utakmicama. Ja se osobno nadam da će se dogoditi ovo prvo. Osmina finala s narkomanima. Pa ako to nije priča, što je?
AUSTRALIJA
Kratko i jasno, Australija nije dobra ekipa. Kroz kvalifikacije su se jedva nekako provukli što je za njih raritet s obzirom da bi u prethodnim godinama riješili to lakoćom. Ovoga puta su završili tek kao treći u svojoj skupini iza Japana i Arabije pa su morali u dodatnim kvalifikacijama se boriti protiv Sirije. I da, da nije bilo Tima Cahilla koji je sa 38 godina i dalje glavni igrač ekipe, ispali bi. U Siriji su igrali 1-1, a isto toliko je bilo i u Australiji, da bi u produžecima Cahill u 109. minuti zatresao mrežu i spasio Australiju od katastrofe. Dojam je da bi im u ovoj ekipi i Joe Šimunić u trenutnom stanju itekako bio koristan, a evo i zašto.
I dok je prvi golman Australije Matthew Ryan izuzetno solidan golman koji je održao Brighton u Premiershipu, obrana Australaca je vjerojatno najlošija u zadnjih nekoliko generacija. Već je na prošlom bilo loše, a ove godine je vjerojatno još i gore, a prošle su imali Jasona Davidsona koji se ne može izboriti za poziciju pored Žute u Rijeci. Na stoperskim pozicijama su Sainsbury koji nije prvi odabir ni u Grasshoppersu gdje igra, te Degenek čije je prezime najbolji opis njegove igre. Ništa bolje nije ni na bekovskim pozicijama gdje je otpisan naš Fran Karačić, ali su tu Meredith koji je sa 30 godina 2 puta zaigrao za reprezentaciju, neki tamo Risdon te Turčin Behich. Do čega je došlo kada Australija mora Turcima davat državljanstvo.
Toliko smo upoznati sa australskom obranom da ne možemo tvrditi da ovo nije jedan od njihovih igrača.
U veznom redu je situacija poprilično bolja jer je isti nakrcan igračima koji imaju iskustva kako u reprezentaciji tako u raznim ligama diljem svijeta. Mark Milligan i Mile Jedinak su iskusni zadnji vezni koji su sasvim solidni u defenzivnoj fazi i znaju dobro odalamit protivnika po cjepanici s time da Mile zna solidno i opalit po golu. Za ofenzivnu fazu je zadužen Aaron Mooy, najbolji igrač Huddersfielda koji je ove sezone uspio ostati u Premiershipu i koji je baš onakav kakvim ga opisuju, dobar playmaker za klub donjeg doma ljestvice. Uz Mooya je tu i Luongo koji radi istu stvar kao i Mooy samo u drugoj engleskoj ligi. Luongo je doduše još ofenzivniji od Mooya i potencijalno opasniji, a zanimljivo je kako je 2015. završio na širem popisu od 50+ igrača nominiranih za Zlatnu loptu što je izuzetno rijetko za nekoga tko igra u drugoj ligi. Tu je još i Irvine koji nit smrdi nit miriše i teško da će zaigrat.
Na krilnim pozicijama Australija ima samo 2 krila vrijedna spomena, a to su Leckie i Kruse koji peku svoj zanat u Herthi tj. Bochumu. Radi se o dvojici poprilično generičnih krilnih igrača koje najbolje opisuju riječi Romana Obilinovića „A ono ka neko krilo, ka prođem pa ubacin ili se zabijen unutra“. Ipak, trojac o kojem Australija najviše ovisi su srpsko-hrvatski duo Rogić-Jurić te već navedeni Cahill. Rogić je dosta zanimljiv ofenzivni vezni koji igra i za futsal ekipu Australije te se isto i vidi na njemu. Nije vanzemaljac, ali ima tu neke tehnike za mali prozor i iznenadne akceleracije. Jurić je pak Cahill za siromašne. Sa svojih 1,90m pokušava biti ta robusna špica koja će zamijeniti Cahilla kada ovaj napokon ode u mirovinu, no činjenica da im je Cahill i dalje glavni igrač govori da Jurić nije još uspio. Da, čitavi australski napad i dalje vuče čovjek koji ima trenutno 38 godina, koji je otišao u Millwall i koji tamo ni ne igra. Srećom za Australce, od 100 dugih lopti jedna će do Cahilla doći, a on je tada uglavnom klinički točan.
A jel vam opet ja moram bit glavni u p**** materinu
Australci dakle imaju poprilično puno problema. Obrana im je izuzetno propusna, jedini način na koji mogu igrati je direktan nogomet čiji je cilj osvajanje zračnih duela nakon dugih lopti i molitva bogu da ih potrefi neki korner. Nažalost po njih, sva tri njihova protivnika se mogu pohvaliti igračima dobre atletske spreme koji rade sve to što i Australci, ali možda još i bolje. Zamislite da uspoređujete dva segmenta nogometne igre i da je vama taj segment uvjerljivo najbolji, dok je protivniku možda tek treći ili četvrti, ali je opet bolji od vašeg. Čuda se doduše događaju, a Australcima će jedno itekako trebati.
