Bok, moje ime je Blitz i ja sam ovisnik o videoigrama.
Ma zajebajem se, nisam. Ili je to upravo ono šta se moze očekivat od jednog ovisnika da će reć?
Dosta često sam u zadnje vrime znao naići na nekakve “studije” koje na svakakve šuplje načine pokušavaju dokazati upravo suprotno. Da li samo jebu zid u nedostatku pametnije i konstruktivnije preokupacije? Ili su možda ipak u pravu te bi se svi skupa tribali uvatit za ruke i plesat u kolo po zelenim pašnjacima umisto da provodimo svoje slobodno vrime mlateći po botunima? Koga boli **rac uopće (pardon my French), takva vrsta klaunova je upravo dobila i više prostora nego šta ga inače imaju u mojim mislima. Ali čemu onda ovakav naslov? Pa čisto da posvetimo par crta teksta našoj prvoj ljubavi i podsjetimo se ekstrema u koje nas je ona znala odvesti.
No kad malo stanem na balun i razmislim, ne mogu ipak bit toliki neodgojeni prasac pa takve face i njihove radove bacit u blato, a da prethodno ne ispalim koji argument, pa makar i moji bili šuplji k’o Ajdukova mriža. Pa ajmo vidit jel zaista vrime da se svi skupa zaputimo u nekakvu komunu gulit krumpire i tražit boga ili bez straha možemo nastavit s bacanjem na iljade sati svog života u jurenju nekih virtualnih koka i kreštavih naoružanih cicibana.
Svatko od nas je barem jednom u životu čuja one riječi: „Alo, mangupe, ostavi se tih dičjih igrica. Vidiš, tovare, da si ovisan?!“ čisto iz razloga jer upadaju u zamku propagande koja s neizmjernom lakoćom ubacuje takvo ponašanje u kalup ovisnika, no vjerojatnije je da upravo oni, koji šire takve priče, imaju problem u glavi jer se ne mogu prilagoditi promjeni vremena i navika, koje su u ovom slučaju donile sa sobom videoigre, i zbog toga osjećaju da gube moć kontrole pa zastupaju već standardizirane konvencionalnije norme. No, šta je uopće posrijedi kod njihovih argumenata? Ekipa se bez problema razbacuje terminima kao šta su ovisnost i ovisnik, ne čine razliku između fizičke i psihičke ovisnosti, ne čine razliku između adiktivne supstance i adiktivnog karaktera, a što je najbitnije, ne čine razliku između ovisnosti i kompulzivnog ponašanja.
-
Kao šta je netko puno pametniji od mene reka: „Svaka ovisnost, bez obzira o čemu, je ništa više već rezultat pokušaja bijega od nečeg tako što idete u smjeru potrebe koja trenutno nije zadovoljena. Kako bismo ostavili tu ovisnost iza sebe, moramo shvatiti koji je razlog zbog kojeg ju koristimo.“ Fokus na predmetu ovisnosti je apsolutno nebitan, fokus treba biti na samom početku, uzroku jer takva vrsta “ovisnosti” je uvijek zamjena za nešto drugo, nešto što vam trenutno fali ili nedostaje u životu, šta je savršeni primjer kompenzacijskog mehanizma koji je u funkciji kako bi se mogli nositi s ostalim aspektima svog života. I kad to nađete, ili vratite, doslovno preko noći će nestati i ta tzv. ovisnost. Siguran sam da su mnogi od nas to već i sami osjetili na svojoj koži, kao što sam i ja. I zbog toga ne treba na to gledati kao problem, već kao privremeno zamjensko sredstvo koje ispunjava naše potrebe, svjesno ili nesvjesno, bile one veće ili manje, u ovom obliku ili nekom drugom.
-
-
Želim da imam curu pa da ne moram igrat igrice.
-
-
Adiktivni karakteri, koji su ovdje jedini mogući predmet rasprave s obzirom da smo adiktivne supstance eliminirali, s naglaskom na mogući, će skliznut u “ovisnost” u bilo šta što stimulira njihove neurone i potiče ispuštanje svima nam dragog dopamina, bija to sport, dobar roman, sarma, pornjava, kvalitetan party, ispijanje bezbroj kava s društvom uz cigarete i pričanje o totalno nebitnim pizdarijama, ili ipak igre. Ovisnost o igrama je izmišljen pojam od strane velikih eksperta koji su ili prelijeni da prouče problematiku dublje, ili žele brzu zaradu na širenju straha nad lijenim roditeljima sklonim histeriziranju, koji nisu svjesni da im dijete ne pati od psihološkog problema, već sociološkog (ako uopće postoji problem). Ali, to što je kognitivan proces drugačiji kao kod ovih ostalih oblika, ne čini ga nužno lošijim, naprotiv, u nekim slučajima i boljim.
-
I tako dolazimo do treće točke, odnosno neshvaćanja razlika između ovisničkog i kompulzivnog ponašanja. Tako bi mnogi od njih nazvali i Suhog ovisnikom, zbog svog kompulzivnog lokanja sa svojom Backstreet Boys družinom, ili Megatamicu, zbog svoje kompulzivnosti za klošarenjem po forumima, no ni jedan od njih si neće rezat žile ako im te aktivnosti odstranimo. Dobro, za potonjeg nisam siguran. Ako uzmemo u obzir koliko ja igram i koliko vremena trošim na lov na trofuje, neki bi me nazvali i ovisnikom, no kad mi je preminuo otac, konzolu nisam dodirnija pola godine, nisam u međuvremenu tuka glavom od zid, nisam kida majice i čupa kosu, niti sam bija u nemogućnosti da se usredotočim na prioritete. Ovisnost u ovim dimenzijama ne postoji, tako da bi im bilo pametnije da se drže i seciraju one u fizičkim i egzaktnijim sferama koje zapravo i mogu stvoriti apstinencijsku krizu. Jer nazivati osobu ovisnikom, jer igra igrice 60 sati tjedno i izbjegava sve vrste odgovornosti je uvreda za one prave vrste ovisnosti koje sa sobom donose neusporedive posljedice. Kompulzija, da, koju treba sanirati i odstraniti, intervencijskim ili prirodnim putem, no ne i ovisnost koje guraju čovjeka u neprepoznatljivost i nemogućnost ikakve vrste racionalnog funkcioniranja. Naravno, postoje i iznimke, no u toliko malom broju da ih ne možemo tretirati kao ništa više nego izolirane slučajeve.
Još jedna od prvih i kardinalnih grešaka koja mi upada u oko u većini tih istraživanja (čast iznimkama) je šta gaming kao cjelinu ne kategoriziraju, već generaliziraju, šta pak dovodi do kompletno pogrešnog shvaćanja njega kao takvog. Različite igre imaju jako različite svrhe i znaju biti toliko različite u srži da je apsurdno cijelu industriju stavljati u jedan kalup. Tako imamo mobilne igre koje su dizajnirane prvenstveno iz razloga da budu adiktivne, s milijun klikova i milijun i jednom vrstom mikrotransakcije koje će vas ocijedit kao Čehinja na ljetovanju, igre koje su osmišljene iz svrhe da igračima stave virtualnu palicu u ruke te im tako daju osjećaj koji tamo vani nemaju, unikatne naslove koji su umjetnost za sebe, artistički svjetovi i priče koje bi posramile i neke od najvećih umjetnika iz drugih grana, online svijet koji je dogurao toliko daleko da stvara nove milijunaše, MMORPG univerzum koji je priča za sebe itd. Različiti karakteri igraju različite tipove igara, točke i boje osobnosti koje su inače nespojive i zbog toga jednostavno ne možeš gledati u jednu grupu i nad njenim primjerom opisivati ponašanje druge grupe.
Na kraju, zar je uopće bitno, šta su ljudi već nakupina vlastitih hobija i navika, tu u ovom svitu satkanom ne od neke univerzalne istine, već percepcija. Nema ispravnog puta, ili krivog puta, već samo tvog puta i zbog toga, manje filozofiranja, više življenja, ljubav svima i tako te šeme. A dok se ne pojavi idući dušebrižnik koji je izgubija svoj taxi za sutra, mi bismo mogli podijelit s takvima neke od svojih vrhunaca te naše velike i strašne ovisnosti da vidimo dokle ona seže te se svi skupa nasmijat ili zaplakat od žalosti.
Blagoslovljen svaki dinar koji su mi izili dileri igrama i loši developeri.
Moja je zanimljivu eskalaciju doživila u Šibenskom zatvoru. Ne mogu ni ja virovat kad pogledam unatrag, ali hvala državi na plaćenom odmoru i besplatnom fažolu. I tako dok sam ni kriv ni dužan provodija svoje tinejđerske dane u četiri zida, na vratima se pojavila nova lokalna manga zvana Daddy, grdosija od nekih 210 cm i 120-tak kg, duge crne kose, opuštenog i kulastičnog karaktera, s najvećim tevejcom u cilom zatvoru i PSdvojkom. Naravno, odmah smo svi zaboravili na basket i svi sa šetnje su se ubrzo zapitali da nije možda ekipa iz ćelije br. 16 pokrepavala ili smo pobigli. Ne, mi smo rokali PES, dan i noć. Bilo je tu svega, od prave kladionice koja se razvila s glavnom valutom u obliku duvana (filter 160 ili Kolumbo, Marlboro je vridija duplo – bili jer ako pušiš crveni, kurčiš se i dobit ćeš po njuški) do tučnjava izazvanih od strane loših gubitnika. A kad bi svi pozaspali, ja i kolega Svitlica (zanimljiv i simpatičan karakter, ne bih nikad reka da je već dvaput pobjega iz leskovačkog zatvora) bi drmali po Hitmanu. Nikad neću zaboravit scenu kad su komandiri kao i svako jutro došli probudit ćeliju i našli na nas dvoje tikvana, crvenih očiju, zabijenih glava u igri i umrli od smijeha.
„Jeste vas dvoje redikula uopće išli leć?!?
Brale, šta je tebi, pa neće se Hitman sam od sebe proć!“
Par sati sna i natrag u fotelju, odeš u garažu da bar neki trening odradiš kako ne bi zakržlja kompletno, no ipak ubrzo odustaneš nakon par minuta kad shvatiš da ti svaku misao okupira jebena igra.
Kad sam nakon neka dva ipo miseca izaša, i dobija nekih mršavih 300-tinjak kuna po svakom danu u vidu odštete za pretrpljene duševne bolove i migom „uzmi pare i ne laj previše inače ćeš dobit po tamburi“, prva stvar koju sam kupija je bija ganc novi PS3 i vratija se u dobro poznatu poziciju ispred TV-a i krenija k upoznavanju s online svijetom. Prva ljubav je bila MGO, kojeg bi igra i kad ga ne igram, pa bih tako ostavija igru i modem upaljen da bude host ostalima dok se ja bavim drugim obavezama. Iz kojeg razloga, pitaj boga, živilo i disalo se za tu igru sve 24 ure u danu. Krenule su i klanske borbe, a na vrata je pokuca i zloglasni YLOD, taman večer prije toliko važnog meča. Nije bilo mista prevelikoj dilemi, odmah ujutro se otišlo u dućan i iskeširalo par iljadarki za novu konzolu jer šta bi igra i virtualna ekipa bez tebe. Bilo je tu svega i svačega pa i nedavni maraton uz novi Witcher od 5 uzastopnih dana bez stajanja sve dok nije pao platinum. Par sati sna i natrag u fotelju, baciš nešto u kljun i brže bolje hvataj joystick nazad u ruke, odeš u garažu da bar neki trening odradiš kako ne bi zakržlja kompletno, no ipak ubrzo odustaneš nakon par minuta kad shvatiš da ti svaku misao okupira jebena igra. I nema veze šta sam 7. dana ima zadnji i vjerojatno najvažniji ispit u svom akademskom školovanju, Geralt ne može čekat. Kad smo već kod njega, uvik sam se pita kako naš bradaš puše nos, jer baš me uvatila neka prehlada, i pola sline mi uvik zapne za brkove. Očito ću ih se morat odreć dok ne prođe ova južina i bakterije šta nam je donila, đavla izija onaj ‘ko ju je izmislija, nema goreg zla na svitu od juga i ladnog kamena. No dobro, da se vratimo na temu, još dvi riči za kraj i gotovo, tko je izdrža dovde dobit će litru maslinova ulja.
Šta je s vama? Bacanje konzoli sa balkona? Prelaženje kroz babino rublje ne biste li našli 5 kuna, odnosno pola sata kantera u igraoni? Ili ste se ipak nešto umjerenije mazali? Uzmeš perce, umočiš u uljence, pa namažeš na guzence? Ajmo, pivajte…
