„Koji si ti noob!“
Subota je – konačno vikend! Budim se, palim stari PS3 i malo igram Tales of Xillia, vrlo dobru igru koju sam dan ranije prošao, ali napadam platinu i igram post game. Vani je lijepo vrijeme, sunčano i toplo, taman za duge rukave.
Vidim na e-mailu newsletter od Sancta Domenice u kojoj imaju vikend rasprodaju konzoli, videoigri, gaming pribora i gaming robe. Vjerujem da bi većina pogledala kakve popuste nude na igre, ali ovaj puta nisam tako napravio. Kliknem na ponudu gaming robe i ostanem razočaran jer je većina stvari iz Call of Dutyja, Overwatcha i Minecrafta (od navedenih sam igrao samo CoD Black Ops).
Srećom, uz gadljiv izraz lica naiđem na šalice – tri predivne Sony šalice (fanboyevsko pojačano udaranje srca). Zovem prijatelja Kennyja (gamera i forumaša), a gdje je on? Na traktoru, ide u šumu jer je ponestalo drva. Nešto mu nakratko naserem, kaže da mu šibnem link. Aaaaannndd it’s donee.
Odlučim otići biciklom do Arene Centra. Zračna udaljenost: pet i pol kilometara, jedanaest u oba smjera (simple math, bruh). Oblačim se, najdraža (već olinjala) treša, kratka bijela majica i plavi Johnny Blaze hoodie. U međuvremenu me zove stara. Pogodite gdje je ona; u Areni, sa sestričnom i, eto, baš super što idem tamo jer su se njih dvije malo prenakupovale, pa bi bilo super da uzmem nešto stvari sa sobom nazad kući jer njih dvije planiraju u zoološki vrt. Uslijedi moje kolutanje očiju i dvosekundni uzdah.
Ulazim u Sanctu, pričekam svoj red, dajem blagajniku popis s imenima artikala, na kojeg nakon provjere govori kako nemaju ništa. I odjednom mi u glavu dolazi: pa da, u ku**c, to je vjerojatno samo na internetskoj trgovini. Nakon potvrde sam uzeo poklon Kennyju i krenuo kući. Zanimljivo je kako sam tijekom vožnje biciklom imao 7 poziva. Kaj sam ja centrala?! Dolazim kući, odem još po kruh u pekaru i, naravno, uzmem i krišku šunka sir pizze te nastavim predivan dan uz Tales of Xillia, rokanje protivnika, rješavanje subevenata i skidanja serija s onih stranica.
Tales of Xillia
U 18:51 zove me Kenny (jer u međuvremenu sam mu poslao poruku da se javi kad dođe iz šume kući). Pitam ga gdje je, na što on odgovari da je otišao u drvarnu po drva. Počne mi malo pričati o The Last of Us, koji je konačno krenuo igrati iako zapravo nema baš previše vremena, što od posla, što od familije. Unutar tih minutu-dvije o TLOU izjavljuje kako mu je zasad igra odlična, nakon čega se prebacuje na drugu vrhunsku igru, obojici nam dragu – Persona 5. Hvalospjevi pljušte, što od njega, što od mene, da bih mu, nakon što smo obojica ispucali hvalospjeve, priopćio da je igra na FFA forumu odabrana za „RPG godine“ Uz istovremenski „da, da, da“, spomenuo sam da je „igru godine“ osvojio Horizon Zero Dawn, pri čemu smo se složili, vjerojatno uz istovremeno klimanje glavom.
Nakon toga mu pričam o naručenom Dragon Ball hoodieju koji mi je konačno stigao iz Amerike, dolje na selo (kuća pored njegove) jer mi prvo slanje nije stiglo na kućnu adresu u Zagrebu. Standardno počinje bacati šprehu da ide do mene i da će reći mojoj baki da mu da hoodie kako bi mi ga on odnio u Zagreb, a zapravo ga nikad neću vidjeti. Uz moje izgovorene riječi „puši ga, droljo“ prebacuje se na novu temu. Zaboravih napomenuti da sam pauzirao Tales kako bih se mogao posvetiti razgovoru (izgleda da muškarci ne mogu raditi dvije stvari odjednom, ali boli me kita).
I krene Kenny s 25-minutnim (dvadeset pet minuta, heeej!), monologom o Bloodborneu i o tome kako nemam skilla da završim igru, kako sam noob, kako, jednom kad ju pokrenem i shvatim da ju nikada neću završiti, ću ga morati oslovljavati „Master Kenny“ uz padanje na jedno koljeno pri svakom našem susretu. Naravno, instantno kolutanje očiju. U jednom trenutku sam ga čak stavio na zvučnik i nastavio igrati Tales, a on je to skužio nakon cca 5 minuta jer se zalaufao. Negdje u razgovoru je spomenuo i Witcher 3, koji isto nisam odigrao jer više volim taktičke RPG igre. Baš kopa po duši. Drolja.
Nakon što se ispucao i taman se spremao krenuti ispočetka, uspio sam ga prekinuti i dati mu „obećanje“ koje uvijek govorim kad mi počne skakat po mozgu – evo budem nakon ove počeo. Opisao sam mu Tales koji mi je vrlo dobra igra, u kojoj mi je jedino sustav borbe bezveze. Na upit „di si, kaj radiš?“ govori kako je i dalje u drvarni i priča sa mnom i da drva nije odnio u kuću. Nakon opisivanja borbe počne srati jer se njemu to isto ne bi svidjelo, ali se ne zaustavlja nego kreće dalje, pri čemu se nasmijem i govorim: „Ajde stari bok.“
