Mogu li Ukrajina, Poljska i Sjeverna Irska zaustaviti Lowovu mašineriju ili će svjetski prvaci jednostavno pomesti konkurenciju u skupini?
NJEMAČKA 
Moćni Elf, nezaustavljivi stroj, nema tih velebnih epiteta koji se nisu iskoristili za predstavljanje Njemačke reprezentacije, pogotovo nakon osvajanja Svjetskog prvenstva, no ipak Nijemci prema kladionicama nisu prvi favoriti ovoga Eura. Nema se što napisati u uvodu, a da ljubitelji nogometa to ne znaju. Kolike godine smo proveli slušajući od starijih generacija kako je „nogomet igra u kojoj uvijek pobjeđuje Njemačka“ ili kako su „dokaz da se nogomet igra 90 minuta“ (iako postoji i nadoknada tako da the joke is on you pradjede). Ne može se reći da tu nema istine, jer nema osobe koja je otpisala Švabe sa ijednog velikog natjecanja još od svjetskoga 1934. kada su sastavili momčad od budućeg Goebblesovog kabineta. Iako ne izgledaju uvjerljivo kao u Brazilu, malo bi tko stavio novac na to da neće bit prvaci jer ako će ti ga neka ekipa šuknut odostraga onda su to oni. Ali da postoje neke razlike između ove ekipe i one koja je Brazilce pretvorila u NK Šokadiju iz Starih Mihanovaca se pokazalo kako u kvalifikacijskoj skupini, tako i u nedavnim prijateljskim susretima. Nedostatak Lahma je prisilio Lowa na značajne rošade u zadnjoj liniji , pa je tako u zadnjih nekoliko susreta Njemačka svaki put izgledala drugačije, te je teško pretpostaviti kako će ekipa u konačnici izgledati, a i ne bi bilo prvi put da zavaravaju čitavu nogometnu javnost svojim prijateljskim utakmicama.
Na vratima je, naravno, Manuel Neuer i gotovo da je nepotrebno pričati previše o jednom od najboljih, ako ne i najboljem golmanu trenutno. Ukoliko se nešto dogodi Neueru mjesta za paniku nema jer su i Leno i ter Stegen momci koji mogu odraditi posao. Obrana im se sastoji od ukupno sedam igrača, te je i dalje jasno vidljivo da Low baš i ne vjeruje u poziciju desnog beka kao u legitimnu nogometnu poziciju. Lahma je često znao žrtvovati na zadnjem veznom, dok ga je na svjetskom tek u knock-out fazi preselio na svoju prirodnu poziciju. Ovoga puta igrača za tu poziciju nije ni uzeo iako bi to i više nego solidno mogao odigrati nepozvani Durm. Stoperska imena uglavnom su provjerene kvalitete, a za očekivati je kako će prvi stoperski par biti budući Bayernov stoperski par, Hummels – Boateng. O kvaliteti obojice se dobro zna, radi se o svjetski pouzdanim braničima, no postoji određeni mentalni presing na obojicu s obzirom da je Hummels izdao Borussiju kao Italija Njemačku krajem drugog svjetskog rata promijenivši stranu, dok Boatengu i dalje na kućnu adresu stižu snimke kako ga je Messi poslao na talasoterapiju. Nakon njih je tu najveća taktička žrtva Elfa Benedikt Howedes koji je mrcina od stopera, no Low ga gura i na oba beka, i ponekad na zadnjeg veznog. Koliko god da polivalentan on bio, čudna je odluka da se ne može naći konkretno rješenje za bekove već se stavlja čovjeka koji je primarno stoper. Nada da će ipak bek igrati lijevog beka leži u Jonasu Hectoru koji cvate u Kolnu i samo je pitanje vremena kada će ga zgrabiti BVB ili Bayern. Uz njih su tu i Shkodran Mustafi, solidan stoper koji je jedna od rijetkih svijetlih točaka Valencije, Emre Can, koji je primarno ipak vezni i koji je pod Kloppom ove sezone pokazao da se itekako može računati na njega na mjestu tik ispred obrambene linije, te Antonio Rudiger, možda i najveća prevara ove ekipe . Dovoljno je vratiti se 3 godine unatrag i prisjetiti se kako su ga radili budalom Benko, Kvržić, pa čak i Alispahić što na Kantridi što na Mercedes-Benzu. Iako je momak stasao, stabilnost i kvalitet ćemo i dalje držati pod upitnikom.
Tradicionalna fešta u Njemačkoj 07. 01., jer je kao 7-1, vrhunac njemačkog humora
Vezni red Švaba pršti od kvalitete i gotovo da ne mogu pogriješiti tko god da zaigra, iako ima nekih pomalo čudnih izostanaka, te jedan sporan poziv. Bastian Schweinsteiger je neosporivo ikona Njemačke, preziva se uzgajač svinja, plavokos je, u slobodno vrijeme se oblači u bavarske narodne nošnje, te trpa Anu Ivanović. Slika i prilika Adolfovog ubermenscha. Basti prvotno nije bio na listi putnika za Francusku zbog ozljedama prošarane sezone, a bome nije pomoglo ni igranje pod zamislima Van Gaala. Ozljeda Reusa stvorila je priliku da ga se pozove, no problem je što je on također fizički nespreman. Julian Brandt, Christoph Kramer i Karim Bellarabi su sve redom igrači koji su imali dobru sezonu u Leverkusenu i javnost je očekivala da će zasigurno Brandt, ako ne i Kramer, biti pozvani. Low ima tešku artiljeriju u veznom redu, pa se vjerojatno neće ni osjetiti ta zavrzlama, uostalom možda Basti neće ni igrati već je tu zbog starih zasluga, no eto, šteta je što se nije dalo priznanje Apotekarima na dobroj sezoni. Što se ostatka veze tiče, odakle uopće početi? Khedira je nakon dvije slabije sezone u Realu doživio preporod u Juventusu i unatoč teškoj ozlijedi na početku sezone pokazao da je i dalje sposoban biti na terenu na dva mjesta odjednom. Ozil je pak eksplodirao preuzevši svu odgovornost u Arsenalu izostankom Sancheza kroz dobar dio sezone, odvukao ih do drugog mjesta, spasio Wengeru posao i samo mu je jedna asistencija nedostajala da izjednači Henryev rekord od 20 komada iz 2003. Duo koji oduševljava u Wolfsburgu, ali kojeg ostatak ekipe jednostavno ne prati, je Draxler – Schurrle i od njih se može očekivati da će u ovom ipak jačem okruženju pružati još više, iako su i ovako konstantno na radaru svih velikih klubova. Tu je još i veznjak koji sve valjda radi lakoćom, Toni Kroos, jer opasnosti nikad dosta pa zašto ne imati i jedinog Nijemca koji je osvojio Ligu Prvaka s dva različita kluba, a da pritom izgleda kao da se nije ni uznojio u pothvatu. Od nešto mlađih momaka pozvani su Joshua Kimmich i Julian Weigl, no teško ih je vidjeti pored svih navedenih, a pod veznjake su svrstani još i Lukas Podolski, te Thomas Muller iako znamo da baš i nisu. Princ Poldi možda i nema baš velebnu klupsku karijeru, no kada obuče dres reprezentacije očito prizove moć svih germanskih bogova koji ga pretvaraju u apsolutnu zvijer koja je na trećem mjestu po broju postignutih golova za Elf ispred ikona kao što su Voller, Klinsmann, Rummenige i Bierhoff. Što se Mullera tiče, taj je očito bezgrešno začet od strane istih tih bogova jer frajer zabija onda kada i ne želi zabiti. Igrao krilo, ofenzivnog veznog ili čistu špicu, to je čovjek sa samo jednim ciljem, a taj je zabiti gol koliko god taj gol ružan bio. Uostalom to je igrač koji je prisilio Sports Interactive da u FM uvede rolu „raumdeutera“ odnosno interpretatora prostora. Da, njemačka fraza u igri uvedena zbog jednog jedinog nogometaša na svijetu.
U sekciji napada su navedena tri igrača, iako smo već naveli da su neki od veznjaka možda i prvenstveno napadači, no bilo kako bilo, to su Mario Gotze, Leroy Sane i Mario Gomez. Gotze je jednostavno mrcina od igrača sposobna za velike stvari kao što je to i dokazao u finalu svjetskog prvenstva i zastrašujuć je podatak da su mu tek 24 godine, a da smo vidjeli već toliko toga od njega. Ove sezone su ga dosta držale ozljede van terena, a i kad se oporavio, Pep ga baš i nije koristio. Zanimljiv je podatak da Bayern nije izgubio niti jednu utakmicu sa njim na terenu u ovoj sezoni i da je u to malo minuta sakupio čak 6 golova i 4 asistencije, no eto, u Guardiolinoj filozofiji nije bilo mjesta. Leroy Sane najmlađi je član ove ekipem, ali je tu itekako zasluženo. Prvotno treba reći da je Leroyu majka bivša njemačka prvakinja u ritmičkoj gimnastici, dok mu je otac bivši senegalski napadač Souleyman Sane, tako da kombinacija tih gena je morala izroditi nekog sportaša pa makar se bavio boćanjem. Uglavnom mali je ubio ovu sezonu u Schalkeu, a impresivna je i statistika od 13 golova u 18 utakmica za mlade selekcije. Na kraju je tu i čovjek koji je imao undercut dok frizeri nisu ni znali što je to i koji je riješio više modela nego li će ovaj tekst imati pregleda, Mario Gomez. Gomeza su transfer u Fiorentinu i brojne ozlijede spriječile da bude član ekipe koja je osvojila svjetsko, no odlaskom Klosea se otvorilo mjesto za Gomeza jer kakva bi to bila Njemačka bez bar jedne mrcine od 30+ godina u napadu. Uz to, Gomez je odlučio prestati sa zajebancijom pa je ove sezone hladno utrpao 26 golova u 33 ligaške utakmice za Besiktas gdje je na posudbi.
Unatoč tim nekim malim izmjenama, Nijemci su definitivno momčad od koje se i ovoga puta treba očekivati jako puno neovisno o nedavnim porazima od Slovačke i Engleske. Za razliku od nekih drugih momčadi, Low je ipak kroz prijateljske rotirao sve moguće opcije od zadnje linije do napada, te je za ovu poprilično blagonaklonu skupinu i više nego spreman.
Ključni igrač: Mesut Ozil
Potencijalna eksplozija: Leroy Sane
UKRAJINA 
Ukrajinci su jedna od ekipa koja se provukla na ovaj Euro a da ni ne znaju kako. U kvalifikacijskoj skupini bili iza Špasu njolske i Slovačke, te da ostale ekipe u toj skupini nisu bile Makedonija, Luksemburg i Bjelorusija možda sad i ne bi pričali o njima. Kada se spomene njihova ekipa možda će netko i pomisliti, pa Ukrajina je to, čvrsta je to ekipa, no ipak se radi o poprilično prosječnoj momčadi kojoj je jedini uspjeh vrijedan spomena četvrtfinale svjetskog prvenstva 2006., dok je drugo sve zaboravno s obzirom da bi ili ispali u skupini ili se ne bi ni kvalificirali (češće). U ekipi ravno 4 igrača ne igraju u ukrajinskoj ligi, što i ne zvuči toliko loše koliko se čini s obzirom da im je klupski nogomet kudikamo jači od reprezentativnog, a da od te četvorice samo jedan igra u snažnijoj ligi od ukrajinske.
Na vratima Ukrajinaca je vječni Andriy Pyatov koji na iznenađenje ima tek 31 godinu iako bi čovjek pomislio da je bliže četrdesetoj. Očito u Donjecku postoji neki izvor mladosti (iz kojeg Darijo ne pije). Pored Pyatova su tu Denys Boyko koji je imao sramotnu sezonu u Bešiktašu gdje su ga posjeli na klupu nakon samo 3 utakmice, te ogledni primjer nepotizma Mykyta Shevchenko (svi znamo da ste u rodu, ne laži da niste!). Obrana se sastoji od dobro poznatih kostolomaca koje gledamo već godinama kako u Ligi Prvaka, tako u Europa Ligi. Ako ste gledajući Shakhtar, Dnipro ili Dynamo Kyiv primijetili kako određeni igrači trčkaraju u kratkim rukavima na -15 dok ostatak nosi rukavice, onda je vrlo vjerojatno da ste gledali nekoga od njih. Čak četvorica igrača Shakhtara tvori obranu Ukrajine, a to su Shevchuk, Kucher, Rakitskyi i Butko. Shevchuka ni 37 godina na leđima ne može spriječiti da korača na poziciji lijevoga beka, no kada si 10 godina zamjena Razvanu Ratu netko bi se u Ukrajini trebao zapitati postoji li bolje rješenje za tu poziciju. Niti Butko na desnoj strani nije nešto bolja opcija jer pričamo o čovjeku koji je član Shakhtara od 2008. te je od tada i na posudbama u drugim klubovima. Broj nastupa za Shakhtar? Nula. Na sreću tu je i Artem Fedetskyi, desni bek Dnipra, koji bar može reći da nastupa za svoj klub. Osim navedenih „ako me lopta prođe tvoje noge neće“ Kuchera i vječno talentiranog Rakitskog koji pokušava već godinama dokazati da je spreman za viši nivo ali jednostavno nikog nije briga, tu je i treći stoper Yevhen Khacheridi koji se može pohvaliti da je završio pedagogiju pa znamo kome zahvaliti na svim budućim brojnim ozljedama koje će protivnici Ukrajine zadobivati.
Kako to mislite da će temperature u Francuskoj biti iznad nule?
Kao što Shakhtar prednjači s brojem igrača u obrani, tako je Dynamo najzastupljenija momčad u vezi, no krenuti se mora od kapetana ekipe i čovjeka koji je osvojio sve što je mogao u klupskom nogometu Anatoliyem Tymoshchukom. Iako, kao i Shevchuk, ima 37 godina, Anatoliy se i dalje ne da te trenutno korača pašnjacima Kazahstanske lige u Kairatu gdje vjerojatno vlada Kazahstana kontemplira kako pretvoriti njegovu trademark bombetinu van 16 metara u oružje. Možda mu posao nije zabijanje golova i nije ni približno agilan kao prije da zaustavi sve protivničke napade, ali u ovakvom turnirskom formatu će po zadnji puta u karijeri vjerojatno dobro doći. Glavne snage Ukrajine bi ipak trebala biti dva krilna napadača koja se gotovo svake godine spominju u kontekstu najvećih klubova (jedan je uspio ostvariti transfer), Yarmolenko i Konoplyanka. Obojica iz sezone u sezonu dokazuju kako su igrači sposobni za velike stvari i za igranje u velikim klubovima, i dok se Yarmolenko još neda iz Dynama, Konoplyanka je probio tu barijeru i debitirao na više nego solidan način ove sezone u Sevilli. Nažalost po Ukrajinu, koliko god taj duo paklen bio, toliko je ostatak poprilično bezopasan. Rotan, Stepanenko i Harmash nisu nepoznata imena, no radi se o skoro pa identičnim igračima. Udri po nozi, daj prvom do sebe i nadaj se najboljem. Od ostalih su tu Sydorchuk , Rybalka, Zinchenko, Kovalenko i Karavayev, i iskreno sva petorica zvuče kao da su etablirani ukrajinski političari, a ne nogometaši.
Napad je možda i najslabiji dio momčadi s obzirom da se radi o 3 poprilično prosječna igrača. Seleznyov i Zozulya pristojni su igrači za recimo jedan Dnipro, no i tamo će se pojaviti neki Kalinić koji će im pokrasti svu slavu što govori poprilično puno o njihovoj konačnoj kvaliteti. Naravno ne treba ih podcjenjivati jer Konoplyanka i Yarmolenko mogu od njih napraviti dobre martinele, no ne radi se o igračima od kojih se može očekivati potez za rješavanje utakmice. Treći napadač je Pylyp Budkivskyi i primam mailove sa objašnjenjem čime je točno zaslužio poziv.
Ukrajinci podsjećaju poprilično na Ruse. Prekaljena obrana koja je čvrsta ali i taktički nepotkovana, pregršt gotovo pa identičnih igrača kojima je zabijanje golova zadnja stvar na pameti, te dvojac koji je živa vatra, ali je upitno mogu li sami se riješiti utega koji im stvara ostatak momčadi.
Ključni igrač: Andriy Yarmolenko
Potencijalna eksplozija: Shevchukovih koljena uslijed nagle promjene smjera
POLJSKA 
Gdje god da se pojave Poljaci, Nijemci moraju bit tu, kao što je Ratzinger samo čekao da uskoči u sedlo Ivana Pavla. Očito nije bilo dovoljno ugnjetavanja njihova naroda kroz povijest, pa ih sada i u nogometu organizacije spajaju jedne protiv drugih kako tenzije nikada ne bi zamrle. Da stvar ovoga puta bude bolja, čak su igrali i u istoj kvalifikacijskoj skupini, te završili samo 1 bod iza njih sa suluda 33 gola u 10 utakmica. Je da pobjede od 8-1 i 7-0 nad Gibraltarom ne znače puno, ali svejedno su imali za čak 8 golova bolju gol razliku od prvoplasiranih Nijemaca. Poljaci su dobro poznata nogometna nacija i mogu se pohvaliti s dvije brončane medalje sa svjetskih prvenstava, no početkom devedesetih je počeo njihov pad, pa se tako na velika natjecanja ili ne bi kvalificirali ili bi zauzeli zadnje ili predzadnje mjesto u skupini. No, u ovim kvalifikacijama, kao i u prijateljskim utakmicama, djelovali su osvježavajuće i mora im se priznati da Yvonne Strahovski nije jedino što dobro izgleda u Poljskoj.
Na golu je suluda konkurencija što nije začuđujuće jer je opće poznato da je njihova škola golmana najrazvijenija stvar nakon turizma i kulturnog nasljedstva. I Boruc i Szczesny i Fabianski mogu stati na vrata, no blagu prednost bi trebalo ipak dati Fabianskom na kojeg mnogi gledaju kao na ponajboljeg golmana Premiershipa, unatoč tome što je Swansea imao tešku sezonu. Ne bi bilo iznenađenje ni da na gol stane Holy Goalie Boruc koji je imao dobru sezonu u Bournemouthu, dok bi Szczesny ipak trebao biti rezervna opcija s obzirom da mu se u zadnje vrijeme događa da je okružen kontroverzama (uhvaćen kako u jednoj noći rješava kutiju cigareta nakon Romina poraza od Barce 6-1) ili da pak nakon 3 obrane koje nitko nebi bio sposoban obraniti primi 3 gola koje niti jedan golman ne bi smio primiti. Obrana je najtanji dio Poljaka pa su tako dva imena koja se posebno ističu Lukasz Piszczek i Kamil Gilk. Lukasz se kroz zadnjih nekoliko godina u Dortmundu pokazao kao jako pouzdano rješenje na desnom beku sa sjajnom sposobnošću tranzicije obrana-napad, dok je Gilk zadnje dvije sezone u Torinu zapeo za oko mnogima pokazavši se u zrelijoj nogometnoj dobi jako snažnim stoperom s dobrim osjećajem za pozicioniranje, te velikim adutom u prekidima. Ostatak Poljske obrane je u ruševinama kao nekoć Varšava. Tu su momci koji igraju u poljskoj ligi, Pazdan, Jedrzejczyk i Wawrzyniak, redom igrači koji se mogu pohvaliti jedino time da su toliko neuvjerljivi da je svaki od njih tokom karijere zaigrao na svim pozicijama u obrani, u vezi, pa čak povremeno i u napadu. Dvojac pak koji uz Gilka i Piszczeka igra van Poljske je Salamon i Cionek, ali igranje u Modeni i Cagliariju se i ne može nazvati baš dobrom referencom.
Ma jel ono tamo ona mala iz moje župe?
U vezi pak stvari izgledaju nešto bolje. Kako obrana ne bi izgledala baš toliko krnje pobrinut će se Grzegorz Krychowiak, čovjek koji je pred tri sezone izgledao poprilično plaho da bi danas bio među najskupljim zadnjim veznima svijeta, dvostruki osvajač Europa Lige sa Sevillom, te član idealne jedanaestorke kako La Lige u sezoni 14/15, tako i u Europa Ligi i ove i prošle sezone. Odmah pored njega stoji Piotr Zielinski, koji je u Empoliju pokazao itekako zavidne sposobnosti na svojoj poziciji, a zbog toga mu telefoni ne prestaju zvoniti (Liverpool trenutno predvodi u utrci njegova dovođenja). Krilne pozicije pokrivaju Grosicki, poprilično klasično krilo koje zna gurnut pored igrača i ubacit i to je više manje to, i popularni Kuba (ne, neću mu pisat puno prezime) koji unatoč padu forme nakon prelaska u Fiorentinu (dijelom krive i ozlijede) i dalje zna eksplodirati na desnom krilu. Kubina strast za nogometom se pogotovo osjeti pri igranju za Poljsku zbog činjenice da ga ne bi ni gledali da ga njegov ujak, inače bivši kapetan Poljske, Jerzy Brzeczek nije odgojio i upoznao s nogometom nakon što je desetogodišnji Kuba zatekao vlastitog oca kako mu nožem ubija majku. Ostatak veznih igrača uglavnom se sastoji od ne pretjerano po gol opasnih veznjaka kao što su Maczynski, Jodlowiec, Peszko, te od nešto mlađih, ali profilom jednakih Starzynskog i Linettya.
Napad Poljaka je ujedno i njihov glavni forte s obzirom da se sastoji od dua koji jednostavno trpa i ne vadi (ok, tu je i treći napadač, Mariusz Stepinski, ali on stvarno nije bitan). Lewandowski već zadnjih 5 godina potvrđuje da se radi o jednom od najboljih napadača na svijetu, ali ove sezone je baš odlučio popizditi totalno. Ne samo da je u 50 utakmica u kojima je nastupio za Bayern zabio 42 gola, već je ostao i zlatnim slovima zapisan u rekordne knjige Bundeslige kada je u 8 minuta i 59 sekundi zabio 5 (riječima PET !!!) golova protiv Wolfsburga i to nakon što je ušao s klupe. Naravno da su to najbrže zabijenih 5 komada u svim europskim ligama od kada se zapisuju podati, najbrži hat trick u Bundesligi i ko zna što sve ne. Kako Lewa ne bi bio usamljen u vrhu napada tu je još i Arkadiusz Milik. Milika je, kao i većinu Poljaka, spazio u Gorniku iz Zabrza jedan njemački klub, Bayer Leverkusen. U prvoj sezoni u Bayeru, prije tri godine, se baš i nije snašao pa su ga odlučili u sljedećoj posuditi u Augsburg. Niti tamo nije baš išlo Milika, no onda se pojavio Ajax koji ga je posudio u sezoni 14/15. Prva sezona u Ajaxu je bila pun pogodak s 23 postignuta pogotka, dok je ove sezone zabio još jedan gol više. Nakon ove sezone nema kluba sa kojim se ne povezuje Milika, od Leicestera do Barcelone i sigurno je da će ovaj momak iskoristiti što je bolje moguće nastup na velikoj pozornici Eura.
Poljaci se mogu pohvaliti napokon dobrom formom i vjerojatno dugo, dugo nisu išli na neko veliko natjecanje s ovoliko samopouzdanja. Sva sredstva za zabijanje pogodaka su tu, nominalno najjaču ekipu ove skupine su već pobjeđivali i ukoliko se potrude pri zatvaranju prilaza svome golu da malo olakšaju teret kojem god svom golmanu, mogli bi se pokazati sasvim solidnima.
Ključni igrač: Robert Lewandowski
Potencijalna eksplozija: Arkadiusz Milik
SJEVERNA IRSKA 
Broj manjih ekipa koje nastupaju na ovom Euru je veći nego inače zbog novog formata, no ako je neka ekipa osvojila nagradu „miss simpatičnosti“ prije nego li je samo prvenstvo počelo, onda je to Sjeverna Irska. Kao što smo već spomenuli pri analizi skupine A, skupina u kojoj se natjecala Sjeverna Irska je bila toliki cirkus, da je bilo skoro pa nemoguće predvidjeti tko tu prolazi dalje. Na kraju se ispostavilo da su čak tri ekipe iz te skupine (oni prvi, Rumunji drugi, Mađari treći preko play-offa) prošle na Euro, a inače se te države ne mogu plasirati ni u završnicu Eurosonga, a kamoli nogometnog prvenstva (spomenut ćemo da iako je ovo Sj. Irskoj prvi Euro, na svjetskom su bili tri puta, a najveći uspjeh postigli 1958. kad su dogurali do četvrtfinala). Bilo kako bilo, Sjeverna Irska je odnijela primat u toj skupini, no nije to razlog toj navedenoj simpatičnosti. Ukoliko ste vjerni posjetitelji Sport Biblea i sličnih stranica, možda ste već i čuli za pjesmu „Will Grigg’s on fire, your defence is terrified“. Pjesma je prerada popularnog hita „Freed From Desire“ od Gale, a o razlozima tog teksta ćemo na kraju jer se radi o napadaču Wigana i Sj. Irske. Uglavnom, nedavno je isplivao video gdje ova momčad pjeva tu pjesmu posvećenu njihovom napadaču i to nebi bilo toliko čudno da je ne pjevaju skačući na jebenom avionu u letu okruženi ženama sumnjivog morala, alkoholom i laserima. Video je jednostavno sve na svijetu i morate ga instantno pogledati, a oni koji već jesu neka ga pogledaju opet.
Idoli svemira.
Što se same ekipe tiče, tu ima uistinu svega i svi ti momci nakon ove euforije s osvajanjem kvalifikacijske skupine vjerojatno igraju iznad svojih mogućnosti. Nema tu neke velike kvalitete, nema tu nekoga tko toliko odskače, kao recimo Bale u Walesu, no jednostavno su tolike božine i treba ih predstaviti koliko god da se taraba krije u toj ekipi. Na vratima se rotiraju Michael McGovern, golman Hamilton Academicala (10. klub škotske lige) i 38 godina stara iskusnjara Roy Carroll koji je svojevremeno branio i za Manchester s kojim je i osvojio naslov još 2003., da bi ga kasnije put odveo preko Odensea, Crete, Olympiakosa, Notts Countya i na kraju Linfielda za koji je potpisao nedavno. Kao svaki pravi Sjevernoirac bio je dugo vremena ovisan o alkoholu, no izliječio se 2006. U obrani će ljubitelji Premiershipa prepoznati neka imena, pa su tako tu Jonny Evans kojeg navijači Uniteda više pamte po optužbi za silovanje neke djevojke na božićnom partyu u Manchesteru nego li po uspješnim intervencijama, Gareth McAuley oko kojeg Tony Pulis gradi svoj defenzivni blok u WBA-u i koji je za njihove prilike u principu ok stoper, Craig Cathcart koji je jedan od razloga zašto je Watford ostao u ligi, te Paddy McNair koji se pokazao u Unitedu kao perspektivan mladi branič sposoban igrati kako stopera, tako i desnog beka. Tu su još i niželigaški mladi bekovi Conor McLaughlin i Lee Hodson, kao i stoper Luke McCullough, te još dvije poslastice koje su nekoć harale Premiershipom (dok je Fulham 2007. još bio pristojna ekipa) Aaron Hughes i Chris Baird, prekaljeni kostolomci koji su igrali sve pozicije u obrani.
Zadnji put odijela nosili na maturalnoj, i to ova ista.
Veza se sastoji većinom od igrača iz Championshipa, no ipak se mrvicu ističe kapetan momčadi Steven Davis playmaker Southamptona koji iza sebe ima poprilično solidnu sezonu. Uz Stevena, od kojeg će vjerojatno sve i kretati u momčadi su tu još i Corry Evans (tu samo zato jer je Jonnyev brat), Stuart Dallas, Oliver Norwood i Nial McGinn, i napisati bilo što smisleno o njima bi jednostavno bila laž. Zagriženici će ipak možda prepoznati Jamiea Warda vječitog troublemakera na terenima Championshipa, i Shanea Fergusona, momka kojeg su u Newcastleu 2009. oslovili kao buduću nadu da bi nakon tek 7 godina, 4 posudbe i samo 23 utakmice za njih u tom periodu shvatili da to nije, te ga prodali u Milwall. Taj duo je uz Davisa ujedno i najveća opasnost u veznoj liniji, pa eto, mislite što hoćete.
Napad je jednostavno krema svih krema, pa krenimo s čovjekom čije je ime trenutno na top-listi britanskih radio postaja (ozbiljno, remix sa njegovim imenom je nekako upao na top liste), Willom Griggom. Radi se o 24 godina starom napadaču koji nikad nije igrao van League Onea (za neuke, treća engleska liga) i koji je jednostavno zapalio navijače Wigana. Wigan je u ovoj sezoni izborio povratak u viši rang i Grigg je vjerojatno prva osoba kojoj su zahvalili. S 25 golova osvojio je titulu najboljeg strijelca lige i dobio status instantne legende uz već spomenute stihove. Uz njega je u napadu Kyle Lafferty koji je stvarno probao igrati posvuda (Burnley, Rangers, Sion, Palermo, Caykur Rizespor, Birmingham), ali ultimativno broj zabijenih golova je manji od broja kandidatkinja za miss kojima je zabio (na kraju je jednu morao i oženiti). Uz njih su tu još i Conor Washington koji zvuči kao protagonist kojeg je utjelovio Schwarzenegger na filmu u osamdesetima, te Josh Magennnis, momak o kojem puno nezna ni njegov vlastiti otac.
Sjeverna Irska možda i ne izgleda impresivno i s razlogom je većina kladioničara stavlja kao najveći zicer za ispadanje, no ako neka ekipa odiše sjajnim raspoloženjem, pozitivnim momentumom i vjerom u sebe, a i željom da se dokažu, onda su to oni. Prečesto ipak to nije dovoljno, ali neka im je sva sreća na svijetu i neka Grigg bude još dugo „on fire“.
Ključni igrač: Steven Davis
Potencijalna eksplozija: od alkohola u utrobi svakog navijača kada Grigg zabije gol
