Euro je započeo, a analize dosadašnjih odigranih utakmica i osvrta na tekuće „prvo kolo“ uslijedit će ubrzo, no moramo predstaviti svih do kraja, pa tako i današnje aktere iz skupine E
OBRADILI SMO:
- Predstavljanje skupine A – Albanija, Francuska, Rumunjska, Švicarska
- Predstavljanje skupine B – Engleska, Rusija, Slovačka, Vels
- Predstavljanje skupine C – Njemačka, Sjeverna Irska, Poljska, Ukrajina
- Predstavljanje skupine C – Češka, Hrvatska, Španjolska, Turska
BELGIJA 
Svako malo nešto novo postane moderno u nogometu, a najnoviji hit trenutno je Belgija. Belgija nikad nije bila baš neka velesila, iako imaju treće i drugo mjesto na Euru 1972. i 1980., no nikada ih se nije moglo stavljati u isti koš s Njemačkom, Španjolskom, Argentinom, Brazilom i ostalim najjačim ekipama. Odrađena je jedna velika smjena generacija, i skoro svaki novi igrač koji je došao na poziciju, od golmana do napadača, je bolji nego li je Belgija to imala prije nekih 10 godina. Svaka čast Mpenzi, Verheyenu, Gooru i ekipi, ali mislim da su belgijski navijači puno zadovoljniji kad vide ovo što imaju trenutno. Uostalom, zadnje veliko natjecanje im je bilo Svjetsko u Japanu i Koreji. Belgija je u kvalifikacijama završila na prvom mjestu u svojoj skupini, no sa samo 2 boda ispred Walesa koji im je zadao itekakve probleme (izgubili tamo 1-0, doma igrali 0-0). S prijateljskim utakmicama krenuli su dobro pobijedivši Talijane 3-1, no najezda ozljeda u obrani dovela je do neočekivanih problema, pa su tako u posljednje 4 primili čak 6 golova, te čak u dvije utakmice koje su pobijedili (Švicarsku 2-1 i Norvešku 3-2, izgubili od Portugala 2-1, s Finskom 1-1) su pokazali da se stvara izuzetno puno prostora ne samo kod protivničkih kontri, već i kod organiziranih napada.
Na golu Belgije je prvi pick Thibaut Courtois koji je vrhunski golman, među najboljima što se nudi, ali imao je poprilično čudno sezonu u Chelseaju gdje ne samo da mu momčad nije igrala dobro, već je i on imao neke čudne odluke (2 crvena kartona), a i ozljeda ga je bila udaljila s terena na puna 3 mjeseca. Kao rezerva čeka Mignolet, najveći rizik od golmana koji će nakon dva obranjena penala primiti bez problema gol kroz ruke i noge s 40 metara. Treći je 37 godina stari Gillet koji je tu više onako, da ga se povede da vidi svijeta prije penzije. Obrana se sastoji od 2 vrhunska stopera, jednog uništenog ozljedama, te jako upitnog ostatka. Verthongen – Alderweireld je uistinu čista moć od stoperskog para. Oboje ne samo da su jako teško savladivi u obrani i da su nepokolebljivi u skok igri, već su i izuzetno opasni s loptom u nogama, znaju organizirat napad duboko iz svoje polovice i stvarno su savršeni primjer inteligentnih stopera u svim fazama igre. Posebna pozornost ide na Tobya jer je imao perfektnu sezonu u kojoj je bez razmišljanja bio najbolji obrambeni igrač Premiershipa. Nekoć je isto vrijedilo i za Thomasa Vermaelena koji je bio vođa obrane Arsenala prije 3-4 godine. Thomas je u sezoni 14-15 prešao u Barcelonu nakon što je bio istisnut od strane Koscielnog i Mertesackera koji su iskoristili njegove greške i zabetonirali svoje pozicije, samo da bi pokupio ozljedu pri samom dolasku koja ga je udaljila cijelu sezonu od momčadi. Ove sezone je dobio nešto prilika, ali nije bilo dovoljno za etabliranje. Vjerojatno se i dalje radi o stoperu koji zna odraditi svoj posao, ali konstantna silazna putanja karijere nikako nije dobra referenca. Ostatak igrača stvarno, niti smrdi, nit miriše. Kabasele je 25 godina stari stoper Genka s ravno 0 nastupa za ekipu, Meunier je generični desni bek Bruggea s ukupno 5 nastupa za Belgiju, Denayer je perspektivni mladi igrač Citya (na posudbama u Celticu, pa u Galati) koji je pokazao da će se moći računati na njega u budućnosti (no možda ne već sad), Ciman je valjda jedini igrač na Euru koji igra u kanadskoj ligi i nevjerojatno je da nije bilo boljih rješenja od njega s obzirom da ga se nije zvalo u momčad još od 2014. (kada je skupio 1 nastup), a prije toga od 2011., i na kraju je tu Jordan Lukaku, mlađi brati Romelua, koji je jako brz i opasan u fazi napada, no obrambene sposobnosti su mu valjda bolje u brata koji je napadač.
Sve me žene oko kuće jure, kaže majka to je zbog frizure.
Iako su Hazard i društvance isto u principu veznjaci, na papiru su pod veznim igračima navedena samo četiri momka, a to su Nainggolan, Witsel, Fellaini i Dembele. Radja Nainggolan je dugo vremena bio najpoznatiji kao onaj zadnji vezni iz Cagliarija kojeg bi svi doveli, al jebiga ipak igra za Cagliari, pa bolje da ga prvo kupi neki nešto bolji Talijan, pa tek onda možda Juve ili neki drugi veći klub u Europi. E pa, kupila ga je Roma i pokazao je da nije toliko loš, ali i da nije toliko dobar za išta bolje od Rome. Witsel je pak momak koji je trebao imati veliku karijeru nakon bolesne sezone u Benfici, ali Axel se odlučio otići za parama u Zenit koji je tada kupovao bez da je pitao za cijenu. Witsel u Zenitu i dalje pokazuje da zna i jedan je od ključnih igrača te ekipe, ali realno teško je za očekivati da ćemo vidjeti ikada išta više od njega jer, em njega nije briga za igranje ozbiljnijeg nogometa, em velike klubove nije briga za veznog igrača Zenita kojeg bi morali platit više nego što vjerojatno vrijedi. Al da zna pokrenut napad, zna. Koja je točno uloga Marouanea Fellainija na nogometnom terenu je nepoznanica od kada ga je United doveo u svoje redove. Moyes je u sezoni 12-13 u Evertonu eksperimentirao s jedinim bijelcem s afro frizurom u napadu što se ispostavilo dobrim potezom. Fellaini ne samo da je postizao pogotke, već je i bio sjajna martinela za suigrače. U Unitedu je vraćen na svoju prirodnu poziciju i stvarno je teško prisjetit se što on točno radi. Ok, jak je i visok, i može igrat nekog sidruna, ali njegova pokretljivost i brzina nisu baš na nekom nivou, kao ni taktička inteligencija. S loptom u nogama izuzev dodavanja prvom do sebe i ne zna previše, tako da ne vidim zbog čega bi bio pretjerano korištenu ovoj ekipi. Eventualno kao last minute skok igrač. Dembelea se vjerojatno sjećate kao nekoć talentiranog mladića. E pa Dembele sad ima 28 godina i jednako je sposoban kao onda (što je ok). U principu koristan all-rounder, ali ne odskače baš kvalitetom kako je nekoć bilo najavljivano.
Pod sekcijom napadača uvršteno je čak 8 igrača, pa krenimo redom. Eden Hazard je jednostavno igrač koji može sve. Što se dogodilo s njim ove sezone će ostati zauvijek misterij, ali radi se o toliko dobrom igraču da jedna sezona ne znači ništa naspram takvog svemirskog kvaliteta. Kada ima dan sposoban je sam riješiti utakmicu i jadna majka onome koji ga bude taj dan čuvao. Sve isto vrijedi i za De Bruynea. Malo je karijera plesala po klubovima, ali dovoljno je vidjeti da je on bio taj koji je protresao vezni red Cityja pored svih Sterlinga, Silvi i Navasa. Radi se o izvanserijskom igraču koji u principu može napraviti što želi. Od tih krilnih napadača su to još i Carrasco, dvadesetdvogodišnji igrač Atletica koji pokazuje da bi uz pravo tutorstvo mogao biti jednako paklen kao navedeni dvojac, te je njegova eksplozija samo pitanje vremena, te Mertens, jako dobro krilo koje bi se smatralo prvom prijetnjom u bilo kojoj situaciji da nema već navedenih igrača. Što se čistih napadača tiče, Belgija ih broji čak 4, a od njih 4 bi Lukaku trebao biti primarna opcija. Lukaku je ima o dosta dobru sezonu u Evertonu i velika je vjerojatnost da se tamo neće dugo zadržati, no u posljednjih par kola se dokazalo da nije još jedan crnac koji vara s godinama na papirima jer je pokazao baš tipične mušice nekog mulca (ako ćemo 23 godine nazvat time). Uglavnom kad bi se dogodila koja utakmica da ne zabije gol, ponašao bi se na terenu kao da su svi krivi osim njega. Kao da je ljutit na to što mora dijeliti teren s Lennonom i Barryjem. Na sreću po njega, ovdje je okružen kudikamo kvalitetnijim suigračima, te se u tom okruženju od crnog golijata može očekivati jako jako puno. Kao zamjene su tu Benteke, najskuplja zamjena na svijetu koji u Liverpoolu nije ni približno pokazao ono što se očekivalo od njega (dal je to do njega ili do cijele ekipe ostaje za vidjeti kroz narednu sezonu), Divock Origi, koji je pak pokazao da se na njega treba češće i ozbiljnije računati jer se u njemu krije ozbiljan potencijal, te Michy Batshuayi, dvadesetdvogodišnjak koji apsolutno gazi sve pred sobom u Marseilleu s impresivna 23 gola i 10 asistencija u prošloj sezoni, te po mnogima igrač koji navodno djeluje talentiranije od već navedene trojice.
Belgijska napadačka sila uistinu je impresivna, zasigurno jedna od ponajboljih na Euru, a i šire. Širina klupe u vezi i napadu je ogromna i čak da postoji neka opcija di protivnik mora izabrati ko će zaigrati njima u vezi i napadu bi opet izabrao nešto što je preopasno. Pitanje je samo kako će se Belgija nositi s navedenim problemima u obrani, pogotovo na pozicijama bekova. Stoperski tandem će imati jako puno posla.
Ključni igrač: Eden Hazard
Potencijalna eksplozija: Michy Batshuayi
ITALIJA 
Fratelli d’Italia! Zlobnici će reći da jedino legendarno što je od Italije ostalo osim Buffona je njihova himna. I bome kad se malo baci oko na njihovu situaciju nije to daleko od istine. O povijesti Talijana ne treba puno pričati, svi znamo da se radi (ili barem radilo) o nogometnoj velesili. No, ruku na srce, zadnja moćna Italija koju većina pamti je ona iz 2006. Da, 2012. su došli do finala Eura, ali sjećamo se dobro što im je Španjolska napravila tada, a i put do finala im je bio poprilično trnovit. Kvalifikacije su završili bez poraza, ali igra im je bila užasno jajarska tj. talijanska. Talijani su unatoč prvom mjestu imali gol razliku od samo +9 (Hrvatska + 15) i stvarno je tužno vidjeti pobjede od samo 1-0 nad Maltom (i to dva puta), ili domaću pobjedu od samo 2-1 nad Azerbajdžanom (doduše mi smo tamo igrali 0-0 pa ono). U prijateljskim utakmicama Conte je dosta eksperimentirao pa je bilo svakakvih rezultata. Njemačka i Belgija su ih nabili po 4-1, odnosno 3-1, sa Španjolcima i Rumunjima su izvukli X, dok su dobili Fince i Škote sa 2-0, tj. 1-0. Uglavnom sve nešto nekako „meh“, pa pogledajmo samu ekipu.
Na golu Talijana zadnjih 16 godina nema promjene, pa tako ni sada jer je Buffon i dalje bog otac talijanskih vratara koji dokazuje iz sezonu sezonu da godine ne predstavljaju problem u njegovom slučaju. Rezervni vratari su pomalo čak i bizarni, jer iako je Sirigu u principu solidan golman, on nema niti jedan ozbiljan nastup zabilježen prošle sezone (kup utakmice protiv Reimsa to nisu) za PSG, dok je Marchetti ok opcija ali čudi da nije dana šansa nekom mlađem (Donnarumma). Obrana izgleda još i relativno normalno (sjetimo se da je Paletta bio stoper na svjetskom pred 2 godine), Bonucci, Chiellini i Barzagli su uigrani trio Juventusa koji se sjajno nadopunjuje s Buffonom, pa je ta kombinacija njihove visoke kvalitete, komunikacije i poznavanja pozitivna stvar po Talijane. Možda ponekad Bonucci voli odigravat duge pasove po podu koji svaki puta skoro budu presječeni od strane protivnika, ali to je čovjek koji je pred nekoliko godina razoružao i istukao pljačkaša koji mu je zaprijetio pištoljem (kad je počeo bježati ga još i lovio po gradu iako je frajer imao još oružja na sebi da bi ga svejedno zaustavio i dočekao policiju držeći ga) pa ne znam tko se normalan usudi išta napraviti što se njemu neće svidjeti. Uz tu trojicu tu je još jedan bivši Juventin, Angelo Ogbonna koji iza sebe ima solidnu sezonu u West Hamu. Samo dva čista beka je poveo Conte, a to su De Sciglio i Darmian. I jedan i drugi su dobri bekovi, jednako sposobni i u obrambenoj i napadačkoj fazi i iznimno polivalentni pa mogu funkcionirati i kao krila u često korištenoj talijanskoj 3-5-2 formaciji. Ne radi se o perfektnim igračima, ali boljih opcija baš i nema.
Na slikanju za cover novog albuma Tiziana Ferra
Vezna linija je poprilično raštrkana svakakvim igračima i vjerojatno je i najčudniji dio ekipe po opći nogometni puk. Na poziciji defenzivnog veznog je već klasično Daniele De Rossi koji je pred nekoliko godina kada je bio na svom vrhuncu među najboljim igračima svijeta na toj poziciji, no danas ipak nije to isti igrač kao prije 5-6 godina. Čak i nije toliko star (32 godine) nego kao da se nije u potpunosti adaptirao na neke nove stvari u nogometu, pa još živi u 2009. Iako se i dalje radi o vrhunskom igraču i nesumnjivo prvom picku u vezi, tada je ipak bio na raznim listama u top 5 najboljih veznjaka svijeta. Druga opcija za tu poziciju je Stefano Sturaro koji je pokazao za Juve da se radi o zanimljivom potencijalu (nazvan novim Gattusom iako treba još puno palente za doć do toga), no teško je očekivati njegov nastup ukoliko sve bude ok sa De Rossijem. Nešto ofenzivniji od njih, odnosno tipični centralni vezni, su Motta i Parolo. Motta i dalje pokazuje da je taktički jako inteligentan igrač odnosno da su mu svi mentalni atributi itekako visoko, te je koristan u oba smjera zbog znanja što u pokretanju akcije što u razbijanju. Problem s Mottom je što se poprilično vidi pad u trkačkom dijelu igre što bi moglo biti nešto što će protivnik iskoristiti. Parolo je pak dobar igrač za Lazio i nije bezazlen, ali realno, vidi se da je ovo njegov maksimum, što i nije neko veselje. Dvojac koji je korišten najčešće na tim pozicijama bek/krila je Giaccherini (lijevo) – Florenzi (desno). I dok je Florenzi jedan poprilično dobar igrač sa svim potrebnim predispozicijama da uspješno lupa po strani gore dole s obzirom da mu ide i dribling i centriranje, a i zaustavljanje protivnika, Giaccherini je nešto slabija karika. Ima brzinu, ali ako igraš za Sunderland, a oni te posude Bologni, onda ti je karijera negdje skrenula u krivom smjeru. Primarne prijetnje po gol protivnika od strane talijanske veze će dolaziti od Candreve, koji zaslužuje vjerojatno i više od Lazia (barem neki Napoli) jer se radi o jako dinamičnom i konzistentnom igraču sa dobrim tehničkim sposobnostima i okom što za gol što za pronalaženje suigrača, te El Shaarawya, momka kojeg su ubile ozlijede i prelazak u Monaco, ali koji je u ovoj polusezoni koliko je u Romi ipak pokazao da se i dalje radi o talentiranom mladiću od kojeg se može očekivati dosta (kao što je to bio slučaj u Milanu u sezoni 12/13). Zadnji na tom popisu je Federico Bernardeschi za kog ustvari vrijedi sve kao i za Shaarawya s obzirom da se radi o poprilično sličnim igračima (iako je Federico više krilo nego li špic) sličnih sposobnosti. Talijani ga smatraju jednim od većih talenata u zadnje vrijeme, no s tek jednom ozbiljnom sezonom iza sebe. Sa zaključcima će se morati pričekati jer su Talijani stvarno svašta znali nazivati talentom (Lorenzo Ariaudo i slični).
Talijanski napad je nekoć izgledao impresivno jer je uvijek bilo barem jedno općepoznato ime (pa makar Cassano), no sada to izgleda u najmanju ruku sumnjivo. Jedan od napadača je Ciro Immobile, čovjek koji se očito osjeća jedino ugodno u Torinu. Mnogi ga smatraju u principu dobrim napadačem no ipak je činjenica da nije uspio u Dortmundu, da ga nije išlo baš ni u Sevilli, te da je proradio opet tek vraćanjem u Torino. Uz to ni igrajući za Talijane nije postigao puno (1 gol u 13 utakmica) što djeluje pomalo zabrinjavajuće. Uz njega je tu i Eder, čovjek kojem je najveće dostignuće što je bio prvi strijelac druge lige prije 6 godina, i to je doslovno to. Velika je vjerojatnost da je uvršten u ekipu samo zato što se zove Eder, pa se tako misli zavarati protivnike da Italija ima kao nekog Brazilca u napadu koji je sigurno zajeban (iako je sve samo ne to). Jedan od napadača je i Simone Zaza, čovjek sa dobrim fizičkim predispozicijama koji ima oko za gol, ali koji je ujedno i tek četvrti napadač u svome klubu i koji bi ipak morao još više pokazati da bude pravi napadački kalibar koji je potreban Talijanima. Nakon ova tri napadača možemo reći da ipak imamo dvojicu koja su nešto opasnija od nabrojanog, a jedan od njih je Graziano Pelle. Zgodni Pelle je odlučio ozbiljno igrati nogomet očito tek nakon što je našao dobrog frizera jer je prvu dobru sezonu zabilježio sa 27 godina u Feyenoordu. Tada je zabio 29 komada u 33 tekme, sezonu kasnije 26 komada u isto toliko, da bi na kraju prešao u Southampton di zabija nešto manje, no svejedno se i tamo pokazao jako dobrim target manom sposobnim dobit sve i jedan duel i zakucat glavom u mrežu. Na kraju je tu i Lorenzo Insigne, vjerojatno i najopasniji igrač Talijana. Insigne je u Napoliju pokazao, pogotovo prošlu sezonu, da se radi o stvarno eksplozivnom igraču koji lakoćom šara na svim pozicijama, i koji je sposoban predriblati, pretrčati, asistirati, zabiti, centrirati i izvesti prekid. Pred koju godinu je bio prozvan i talijanskim Messijem, i iako nije možda Messi, stvarno se radi o igraču koji na iznimno visokoj razini obavlja sve ofenzivne akcije.
Talijani na kraju dana imaju nekoliko igrača koji mogu učiniti prevagu, ali je problem što danas to ima skoro pa svaka momčad u Europi. Jednostavno se ništa tu ne ističe pretjerano da bi se moglo reći, da, zato i zato će Talijani odnijeti pobjedu. Naravno, uvijek postaji faktor sreće ili guženja, kako god ćemo to nazvati, koji ih okružuje, ali na zadnjem prvenstvu se pokazalo da je možda čak i tome došao kraj. Bilo kako bilo, poprilično enigmatična ekipa koju možda ne treba otpisati u startu, ali koju ne treba ni previše potencirati samo zbog imena.
Ključni igrač: Gianluigi Buffon
Potencijalna eksplozija: u brazilskom konzulatu da Eder ne može produžit boravak u zemlji
IRSKA 
Ah, naša braća po religiji Irci. Uvijek nam je drago vidjeti ih, ako ništa skupa sa njihovim navijačima zasigurno skinemo neke rekorde po broju hektolitara pive koje popijemo prije tekme s njima ispred stadiona. Izuzev toga Irci i nisu neka sreća neovisno o svim djetelinama svijeta. Na prvenstvo su se kvalificirali samo zbog ovih novih pravila, odnosno zbog toga što im je protivnik u play-offu bila BiH i još uz to uletjeli su u vjerojatno najtežu grupu. Irci nisu baš ekipa od velikih natjecanja jer ako pogledamo knjige novije povijesti vidjet ćemo da na svjetskom nisu bili od 2002., dok su na prošlom Euru završili kao zadnji u skupini sa 0 bodova i -9 gol razlikom. Jedina stvar koja valjda ide u prilog Ircima ovoga puta je što je pomoćnik izborniku Roy Keane pa postoje šanse da uleti u teren i slomi kičmu protivničkim igračima.
Dugo je Ircima vrata čuvao Shay Given pa su relativno mirni bili oko toga, no Shay je sada pozvan samo zato jer ima 40 godina te je ujedno i najstariji igrač turnira. Druga dva golmana, a upitno je tko je prvi (možda i bude branio Shay kada malo bolje razmisle) su poprilično prosječni Kieran Westwood koji čuva vrata Sheffield Wednesdaya i Darren Randolph rezervni vratar West Hama. U obrani imaju u principu jednog nešto kvalitetnijeg igrača, a to je Seamus Coleman. Iako nije imao sezonu kao pred 2 godine, Seamus je i dalje jedan poprilično kvalitetan desni bek koji može igrati komotno u premierligašu jačem od Evertona. Pored njega se ističe još i John O’Shea koji je kročio u svoju 35. Godinu života i koji je čak i kada je bio na vrhuncu karijere više bio kao neki talisman jer bi slučajno povlačio dobre obrambene poteze nego li je bio uistinu kvalitetan. Od ostalih su tu Cieran Clark, stoper toliko dobar da nije ni prvi izbor u Aston Villi, Stephen Ward, generični desni bek upoznat sa jednom jedinom linijom kretanja, Shane Duffy, pozvan samo zato jer su mislili zvat pjevačicu Duffy a dobili njega, Cyrus Christie, kojem se majka toliko narugala da ga je nazvala po zločincu iz filma Con Air, te Richard Keogh, momak koji je dobio na irskoj verziji kviza Pet na pet nagradu da popuni poziciju broj 23 u momčadi. Tu je još i Robbie Brady koji je više krilo i koji je čak i opasan jer zna dobro opalit po golu, a ako ne vjerujete pitajte svakog igrača fantasya koji ga je baš mislio uzet kad je zabio, a kad ga uzme onda ga nema na mapi do kraja natjecanja.
Gdje je after kasnije?
U vezi je situacija poprilično slična što se omjera kvalitete tiče. Kada pomislite na Stoke vjerojatno vam se u glavi stvara slika neke tipične engleske tarabetine na zadnjem veznom koja je prouzročila više lomova nogu u svijetu nego li su to napravile motociklističke nesreće. E pa to je Gleen Wheelan. Kako god zamislili tog čovjeka, zamislili ste Gleena Wheelana. Nakon njega imamo tri Mca: Aiden McGeady, nekoć legenda Celtica i vic-majstor na krilu ali danas siromašna verzija samoga sebe, James McCarthy, playmaker Evertona koji je čak i solidan, te James McClean koji je djelovao kao ok krilo u Championshipu, no koji se nije uspio dokazati u WBA-u ove sezone. Uz to Jamesa mrze navijači vlastitog kluba jer je poznat po okretanju leđa prema engleskoj zastavi kada im zasvira himna. Uz njih su tu još i Jeff Hendrick, David Meyler i Stephen Quinn koji šutaju loptu u Championshipu i o kojima ne bismo mogli reći ništa pametnoga osim možda da je Stephen Quinn vjerojatno neki rođak doktorice Quinn, žene vrač. Zadnji od veznjaka na popisu je Wes Hoolahan, popularno zvan Wessi, kojeg cijene svi premierligaški romantičari s obzirom da se radi o teškom šmekeru koji već 8 godina maltene sam igra za Norwich.
Napad Iraca se sastoji od 4 imena, no odmah ćemo to smanjiti na 3 jer je pozvan Daryl Murphy, čovjek koji igra špicu i u 21 utakmicu za Irsku je zabio točno 0 golova, pa je očito da ga zovu valjda jer je neki cuger il zajebant, nema druge. Nakon njega imamo Shanea Longa, prekaljeno i etablirano ime u engleskom ligaškom nogometu koje iza sebe ima jako dobru sezonu u Southamptonu i glavna je uzdanica Iraca u ofenzivi. Treći po redu je Jonathan Walters, i tu se opet možemo vratiti na onaj Stoke. Onako kako ste zamišljali zadnjeg veznog, e sad tako zamislite jednog tipičnog napadača Stokea (a da nije Crouch). E pa upravo ste zamislili Waltersa. Mora se napomenut doduše da Walters zna zabit neke sulude fizički nemoguće golove, ali i da je jednom zabio dva autogola i promašio penal čime je taj pothvat bio proglašen, te i dan danas je, najgorom partijom nekog nogometaša u povijesti Premier lige. Na kraju je naravno tu i Robbie Keane koji je legenda/mrcina/umetni epitet po želji, ali i koji ima 35 godina i zajebava se u Galaxyu, te su mu dani nogometa visokog ranga ipak ostali godinama iza.
Irci su naravno simpatični i vjerojatno će većina neutralnog svijeta navijati za njih u ovoj grupi (pogotovo mi jer se križamo s njima u nekim situacijama), ali stvarno su se doveli u situaciju da ne izgledaju ništa bolje od svojih jedinih kopnenih susjeda. Možda netko i izvuče neki potez, ali obrana je na jako klimavim nogama gdje fali čak i neke otočke čvrstine koje recimo Sjeverna Irska ima. Volio bih da sam u krivu i da pojedem ovaj virtualni tekst, ali nisu baš oduševljavali do sada, pa ne vidim značajne promjene ni sada.
Ključni igrač: Shane Long
Potencijalna eksplozija: u želucu svakog Irca jer pit će se beskonačno ako nešto izvuku
ŠVEDSKA 
Poput Iraca, i Šveđani su do turnira došli preko trnovitog puta dodatnih kvalifikacija. U skupini nisu baš oduševili s obzirom da svoje izravne konkurente, Austriju i Rusiju, nisu pobijedili niti jednom, dapače, Austrija im je očitala bukvicu razbivši ih sa čak 4-1. Playoff im je donio Dance koje su dobili doma 2-1, dok su tamo odigrali 2-2, u utakmicama u kojima je apsolutno dominirao Zlatan Ibrahimović. Zlatan je igrač koji zaslužuje da se piše samo o njemu pri ovoj analizi, ali ipak su tu još 22 sretnika koja mogu reći da su dijelili svlačionicu s njim. No prije samog opisa toga ostatka, spomenut ćemo još malo i prijateljske susrete pred ovo prvenstvo. Naime Švedi su izgledali dosta neujednačeno u tim utakmicama, pa su tako izgubili od Turske 2-1, dobili Fince 3-0, igrali sa Slovencima i Česima neriješeno, da bi apsolutno izdominirali protiv Walesa u zadnjoj pripremnoj utakmici.
Na vratima Šveđana je i dalje Andreas Isaksson kojeg je život iz nekog razloga odnio u Istanbul i to u Kasimpasu gdje brani već 3 sezone. Andreas je uvijek bio onako, čisto ok golman, no druge ni nemaju. Rezerve su Robin Olsen i Patrik Carlgren i da Isaksson slomi ruku veće su šanse da nastavi braniti sa jednom. Obrana se sastoji od 3 igrača koja su maltene nezamjenjiva u zadnjoj liniji već neko vrijeme, i četvorice novih momaka. Navedeni trio je Mikael Lustig, Andreas Granquist i Martin Olsson. Lustig već neko vrijeme žari po desnoj strani Celtica što je nekako i klub baš po njegovoj mjeri, Granquist je poprilična mrcina na stoper što potvrđuje i činjenica da se bez problema bori sa svakakvim gromadama u Rusiji u Krasnodaru, dok je Olsson standardno premierligaško ime koji je ipak puno poznatiji po tome što mu je sestra oženila Dirka Nowitskog nego li po njegovoj nogometnoj kvaliteti. Tu su još i Erik Johansson koji je skupio u cijeloj sezoni 15/16 9 nastupa za Gent i 13 za Copenhagen što ne zvuči pretjerano pouzdano, Pontus Jansson koji je sudeći po imenu primarno glumac u švedskim akcijskim filmovima pa onda tek nogometaš, te dvije mlade nade, Victor Lindelof iz Benfice i Ludwig Augustinsson iz Copenhagena koji čak djeluju ok.
Ako se dobro zagledate, možete vidjeti još tri nogometaša uz Zlatana
U veznom redu je vjerojatno najpoznatije ime nekadašnja legenda Lyona, Kim Kallstrom koji je već zagazio u 33. Godinu životu iako bi se ja zakleo da sam ga pred dvije godine još dovodio u menadžeru s kim god da bi igrao (doduše toga se igrao i Wenger pa ga doveo u Arsenal 2014. čega se nitko više ni ne sjeća, pa onda znate kakav je to genijalan potez bio). Uglavnom iako se Kimu smanjio poprilično radijus kretanja zadnjih par godina, radi se o igraču koji i dalje zna i može podvaliti loptu i koji ima topčinu u nogama pa bi mu svako davanje prostora bila poprilična pogreška. Pored Kima, drugo najpoznatije ime je specijalist za izvođenje prekida Sebastian Larsson koji je zadnjih par godina skoro pa sam održavao Sunderland u prvoj ligi i za kojeg vrijede skoro pa iste riječi kao i za Kallstroma. Od ostalih treba staviti naglasak na Emila Forsberga, najboljeg švedskog veznjaka 2014., te najboljeg igrača druge Bundeslige prošle sezone kojeg navodno pikiraju neki veliki klubovi jer se radi o mladom zanimljivom krilu. Sa druge strane medalje je Albin Ekdal, momak čija je slika u rječniku pored pojma propali talent s obzirom da ga se napuhavalo godinama, a na kraju ga se i Cagliari riješio i uvalio ga Hamburgu. Od ostalih su tu još mladi Oscar Hiljemark, pristojan veznjak Palerma, Oscar Lewicki, mlada nepoznanica iz Malma, Jimmy Durmaz, Sirijac koji igra za Olympiacos i nitko i dan danas ne zna kako je dobio švedsko državljanstvo, te Erkan Zengin, za kojeg pogađate vrijede ove iste riječi samo što je Erkan Turčin. Još je jedan igrač preostao u vezi, a to je Pontus Wernbloom, zadnji vezni CSKA Moskve kojeg navijači tog kluba iznimno cijene jer frajer više voli raznijet sve nadolazeće protivnike pred sobom nego li posjetiti majku u Kungalvu.
Zlatan Ibrahimović. Eto, opisali smo napad Švedske. Stvari su poprilično jednostavne, ako Zlatan ima dan, čak i okružen sa svim tim Pontusima, Ekdalima i ostalima, on može sam riješiti utakmicu. Jednostavno se radi o premoćnom napadaču kod kojeg nema segmenta a da ga on nije usavršio da bude za 10/10. Neki ga obožavaju, neki ga ne vole, ali činjenica je da je Zlatan posebna klasa nogometaša i da se to osjeti još prije nego li istrči na teren. Ostala trojica su Marcus Berg, čovjek koji se okušao u Bundesligi gdje baš i nije uspio no zato trenutno u Panathinaikosu poprilično redovito zabija te ga se ne treba olako shvatit, Emir Kujović, prvi strijelac domaće lige koji prije toga nije napravio ništa vrijedno spomena a već mu je 27 godina, te John Guidetti, dugogodišnja nada Citya kojem se predviđala ogromna karijera i koji je čak i eksplodirao u jednoj sezoni na posudbi u Feyenoordu (20-ak golova), no kojeg je City apsolutno uništio prebacivanjem s posudbe na posudbu, iz seniorske ekipe u juniorsku ekipu. Trenutno je u Celti Vigo gdje je zabio solidnih 12 komada, te još ima vremena čak za dokazati zašto ga se toliko hvalilo nekoć.
Koliko Švedska može učiniti na ovom turniru će primarno ovisiti o jednom čovjeku i o njegovom raspoloženju. Postoji tu nekolicina igrača koji znaju povući dobar potez, ali zna se kolika je persona Zlatan, i da je svaki udarac na njegov moral udarac na cijelu ekipu Švedske. Skupina je toliko kaotična da je stvarno sve moguće, pa čak i da ih on izvuče kroz sve tri utakmice, ali i da se raspadnu totalno.
Ključni igrač: Zlatan Ibrahimović
Potencijalna eksplozija: svake lopte koju Zlatan udari ako popizdi
<p class=”tip-title” style=”text-align: justify;”><span style=”font-size: 18pt;”>OBRADILI SMO:</span></p> <ul> <li><a href=”index.php/gaming-kultura/kolumne/item/2085-ususret-euru-uz-ffa-predstavljanje-skupine-a”>Predstavljanje skupine A</a> - Albanija, Francuska, Rumunjska, Švicarska</li> <li><a href=”index.php/gaming-kultura/kolumne/item/2110-ususret-euru-uz-ffa-predstavljanje-skupine-b”>Predstavljanje skupine B</a> - Engleska, Rusija, Slovačka, Vels</li> <li><a href=”index.php/gaming-kultura/kolumne/item/2130-ususret-euru-uz-ffa-predstavljanje-skupine-c”>Predstavljanje skupine C</a> - Njemačka, Sjeverna Irska, Poljska, Ukrajina</li> </ul>
