Život s gamerom

Zamisli ti to, zar s gamerom postoji normalan život? Hmm… Moglo bi se reći da donekle normalan život ovisi o tome koliko mu je još ostalo sivih stanica u mozgu. Uvijek se nadam – dovoljno da barem uspije iznijeti smeće iz petog pokušaja. No, počet ću od starta kao i svaka igrica i napisati da ovo piše djevojka jednog gamera koji zna ponekad, sada sve češće odlutati u ekran.

Naravno, kad se dvoje ljudi upozna, zaljubi i tako dalje, pravilo je da muška polovica ne otkriva sve svoje „atribute“, misleći na gospodina veličanstvenog, svoj PlayStation, već ga čuva kao ljubavnicu ili ljubavnika. Kasnije se on nekako progura u vezu i od dvoje postane troje. Nekada stvarno imam dojam da biste ga svugdje nosili, samo da ne gubite dragocjeno vrijeme kako biste nekog rasturili po tko zna koji put u online meču. Ali priznajem kako uživam gledati kada nekog razbijete/pobijedite. To je prava prilika reći vam da smo nešto zaje***, nećete toliko poludjeti.

Problem nastaje kad ja želim svojih 5 minuta na PS-u (čitaj: minimalno dva sata kako bih pohvatala kontrole). Odjednom opći potop. „Draga, pa što ćeš ti to igrati? To je samo za nas muške. ‘ajde nam ti pripremi nešto za večeru dok ja odigram još jednu!“ U tom trenutku mi dođe da ga opalim tavom po glavi, ali se ipak sjetim da nemam punomoć nad njegovim karticama, pa mi to ne bi bio dobar potez.

Uvijek će me kupiti onaj pogled: „Nisam kriv, vrijeme je proletjelo, oprosti!“, a ja mu tada uvalim peglu u ruke.

No, mogu reći da je PS zapravo pravo čudo ako ga cure znaju upotrijebiti u svoju korist. Ako računam na to da će na njemu biti minimalno sat vremena, taman imam vremena samo za sebe i opuštanje nakon napornog dana, bez da kraj mene gunđa napaljeni gamer koji bi me koristio kao joystick (dragi, oprosti). Dečki moji, tako to trebate svojim boljim polovicama protumačiti. Još da nam za to vrijeme ostavite svoju Visu ili Maestro, mislim da bi vam igranje igrica postao preskup sport. Kod mene će uvijek upaliti to da će se on, za njegovih sat vremena provedenih na PS-u, nekako iskupiti (čišćenjem, izlaskom, lijepom gestom ili prepuštanju joysticka meni). Uvijek će me kupiti onaj pogled: „Nisam kriv, vrijeme je proletjelo, oprosti!“, a ja mu tada uvalim peglu u ruke. Zlobno – znam, ali ja to iz ljubavi. Čim ode, navalim na njegovu gadgeteriju, posebice tablet. Tu i tamo zablokiram nešto, ali do sad nije ništa primijetio. Uspijem sve vratiti u prvotno stanje. Sad kad ovo pročita, vjerujem da će bolje paziti na svoje ljubimce. Ne spadam u one obične cure, jer ću u potrazi za haljinom, koja mi stvarno treba, vjerojatno prije kupiti mobitel, ali mi je novčanik tanak, pa se zadovoljim novim slušalicama koje završe uštekane u njegov tablet, zato mi ne smetaju njegovi „izleti“ u svijet igrica.

Neće svijet propasti ako nisi odmah vidio neki post ili pročitao najnovije vijesti.

Kako ovo ne bi bila savršena kolumna u kojoj bolja polovica piše da je super biti s gamerom, postoji jedna stvar što me užasno živcira. OK, volite igrice, želite sve prvi znati, konferencije se gledaju uživo, jer eto – nakon par sati, već su stare, ali zar baš morate to raditi i negdje vani, na kavi, kada smo izašle s vama da se družimo i opustimo od svakodnevnice?! Why, oh why?! Dođe mi da uzmem čekić i izlupam mu mobitel. Vjerojatno bi pitao: „Jesi ti normalna? Što sam ti napravio? Zašto si se naljutila? Ti si luda!“ Kad ga i opomeneš, samo nešto promrmlja u stilu: „Sad ću“, i nastavi dalje, a onda nakon pola sata završi i pita gdje smo stali. Koja romantika! U četiri zida mogu vikati na tebe, otići u drugu sobu, ali vani ne mogu; prvo, jer će me ljudi čudno gledati, a drugo, jer ti voziš doma. Neće svijet propasti ako nisi odmah vidio neki post ili pročitao najnovije vijesti. I onda se vi dečki pitate zašto smo mi cure ljute. Nikad nas nigdje ne vodite, a kad nas vodite, samo ste fizički tamo, duh vam je prilijepljen za ekran, a u mislima joystick. Najbolja ideja koja mi je sinula je da ću uvesti raspored. Neka u njega napiše sva važna tech događanja da znam kad na njega ne mogu računati, da ne bi slučajno kupila karte za koncert, a izlazi No Man’s Sky. Vjerojatno bi me poslao na koncert samu.

U životu s gamerom ne vidim nikakvu prednost. On će uvijek imati sve najnovije, veće i bolje od mene; da kupim najnoviji mobitel, on bi našao za sebe još noviji. Dragi, kad ovo pročitaš, vidjet ćeš koliku žrtvu podnosim za tebe jer te volim. Mogao bi se odužiti jednim LG G4 ili ako ga „slučajno ne nađeš“, zadovoljit ću se sa HTC One M9. Da ti pokažem da nisam zahtjevna, ne trebaš donositi cvijeće uz poklon.