Scream
I 20 godina nakon izlaska, mnogi bi budući filmaši mogli ponešto naučiti od Wesa Cravena i prvog nastavka “Screama”.
“Scream” je film kojem ne treba previše uvoda. Toliko puta je bio emitiran na televiziji, toliko puta ga se zbog nostalgije posuđivalo u videotekama, da nema valjda osobe kojoj nije poznat barem koncept ovoga filma, ako ga već ta osoba nije pogledala. Radi se o prvom dijelu serijala kojeg je stvorio majstor horor filmova Wes Craven te vrlo vjerojatno i najboljem filmu serijala. Sam film nije najbolji primjer nekog čistog horor filma, već ga je možda najbolje opisati kao zabavan “slasher” s elementima igre Cluedo. Ono što nisam očekivao prilikom gledanja ovoga filma je da će mi sjesti poprilično dobro nakon što sam ga pogledao stotinu puta, što s namjerom, što onako u prolazu. Razlog tome nije toliko ni sama priča, ni gluma, ni akcija, već koliko kritika za horor žanr iznesena u ovome filmu i dan danas vrijedi.
Što se tiče tehničke kvalitete filma, moram priznati da se i nakon toliko vremena drži sasvim dobro. Rad kamerom je dobar, efekti prilikom ubojstava i dalje drže vodu, ima dvije-tri upečatljive scene i vizualno je apsolutno sve na mjestu. Zvučna kulisa je također solidna, pametno se koristi za “jump scare” scene i u čitavom tom audiovizualnom segmentu nije trebalo raditi puno više od ovoga što su napravili za ovakav tip filma. Glumački je također sve izvedeno jako dobro, svi likovi su i dalje bili upravo onakvi kakve ih pamtim od prije, počevši od Drew Barrymore i njene uvodne scene, pa do Neve Campbell, Courtney Cox, Davida Arquetta i naravno Rogera Jacksona koji daje glas Ghostfaceu. Ne radi se o ulogama života niti za jednu od glumica ili pak glumaca, ali Craven je uspio iz njih izvući točno onakav performans koji je bio potreban za ovu kombinaciju zabave i komentara na čitavi žanr.
Upravo je ta kombinacija ono što me ovoga puta možda čak i više oduševilo nego li prilikom svih ranijih gledanja. Naime, koncept da se priča odvija na način da se predstavlja kao da nije film i to tako da se referira na sve poznate horor filmove izašle prije ovog samoga filma je stvarno za to vrijeme poprilično pametna ideja i rekao bih da je ovakav jedan film možda potreban i danas (najbliže tome bio je “Cabin in the Woods”). Svaki klišej koji postoji u horor filmovima je iskorišten i u ovome filmu, ali je iskorišten tako da sam film zna da je sve to klišej, te se ruga tome u lice. Stvarno je impresivno kako su uspjeli postići učinak da film najavi da se tako nešto što slijedi u radnji može dogoditi samo u “glupim horor filmovima” putem dijaloga o drugim filmovima, i onda isto to namjerno napravi i ovaj film te to ispadne sjajna zabava. Koliko god je naivan i koliko god namjerno gura gledatelju u lice da se radi o još jednoj kombinaciji već toliko puta viđenih klišeja, toliko je upravo zbog te namjere i zabavan, ali i podoban za općeniti razgovor o žanru.
Ono što stvara problem ovome filmu je što je prošlo toliko vremena, i što je toliko puta uspješno parodiran, da je poneke scene bilo nemoguće gledati, a da kroz glavu ne prolazi neki “Scary Movie”. Iako je i ovaj film ustvari sam po sebi na neki način parodija (s nekoliko fantastičnih easter eggova), nisam se mogao ne suzdržati od padanja u smijeh na scenama kada Tatum umre zaglavljena u garažnim vratima, ili kada se ona dva kretena namjerno probadaju na kraju. Ne sjetiti se ruganju tim scenama, iako su i one same ruganje po žanr, stvarno je bilo nemoguće. Uz to, sam kraj, bez obzira na paralele s parodijama, najproblematičniji je dio jer mislim da se otišlo i previše u tu neku krajnost i da se moglo malo više paziti na neke greške u kontinuitetu. Najbolji primjer je što jedan od dvojice krivaca pri kraju filma spominje kako nema snage ni za što jer ga je ovaj drugi previše iznabadao nožem, da bi doslovno 10 sekundi kasnije trčao za glavnom protagonisticom kao da mu ništa nije bilo. Tu se ipak osjeti da se ne radi o namjeri filma da bude klišej, već se radi o pravom problematičnom klišeju.
Bilo kako bilo, “Scream” je i dalje poprilično zabavan film koji ima sve potrebne elemente jednog “slashera”, ali koji je ujedno i dobar komentar na žanr, dobra komedija, te sasvim dobro snimljena akcija. Radi se o tipu filmu koji se uvijek može gledati u društvu i koji će, čak i ukoliko smatrate da mu nedostaje ozbiljnije kvalitete, dobro zabaviti ekipu. Kao dodatni plus moram navesti i suludu stvar koja mi se dogodila, a ta je da mi je netko pozvonio na parlofon na vratima u istom trenutku kada je Sidney zazvonio telefon. Scimao sam se, nasmijao samome sebi i pomislio, zbog ovakvih stvari je ovaj film i rađen.
NATRAG
