Tko bi rekao da su prošla već gotovo dva desetljeća od te jezive stare palače, iz koje nam mrtvi psi, zubiju oštrih kao britve, nisu dali pobjeći, s virusom koji bi nas u tren oka u agoniji pretvorio u hodajuće mrtvace.
Od kada smo se s Alfa članovima S.T.A.R.S-a šuljali tihim dugim hodnicima, u toj smrtnoj tišini osluškujući korake mrtvih, deranje mesa s kostiju onih koji su nekada bili živi i kapljanje krvi po skupim tepisima. Bili su to dani dok grafika nije bila važna, eh.
.
Već po završetku uvodnoga filma, koji je za to vrijeme bio prava poslastica jer je sadržavao stvarne glumce i lokacije (iako su njihove glumačke sposobnosti upitne), stvari postaju zanimljive. Nalazite se Bogu iza nogu, u staroj, na prvi pogled napuštenoj vili, dok vam je izlaz van totalno blokiran krvoločnim zaraženim beštijama koje bi vas rastrgale u sekundi. I tada, počinje se osjećati onaj unikatni osjećaj straha i želja za preživljavanjem, i baš u tim segmentima je Capcom uspio kao nitko prije. Dok stojite u predivnom ogromnom predvorju i pregledavate svaki kutak, svaka vrata, čuvate svaki metak i zelene biljke, znate da ste duboko zagrizli.
Igra vam nudi mogućnost igranja s dvije različite osobe. Iako se po bitnim stavkama razlikuju, u suštini su veoma slični, ranjivi, i nekako pomalo izgubljeni u cijeloj situaciji koja ih je snašla. Izaberete li ući u kožu Chris Redfielda, jednog od osnivača „B.S.A.A“, što je skraćeno za „Bioterrorism Security Assessment Alliance“, odlučili ste se za mnogo teži put negoli s njegovom partnericom Jill Valentine. Svoj nedostatak što mora tražiti ključeve po cijeloj palači, te da za razliku od Jillinih osam itema, on može nositi samo šest, Chris nadoknađuje svojom brzinom, jačinom te boljim ciljanjem što rezultira sporijim trošenjem dragocjene nam municije. Možda se na početku to sve ne čini kao bogzna što, jer istina je da počinjete samo s nožem, te da vam Rebecca, koja je vaš supporting lik neće baš previše pomoći, ali u kasnijim etapama igre, sve dolazi na vidjelo. Na nekim mjestima će se Rebeccina pomoć, vaša jačina te sposobnost da izbjegavate zombije, kao i to što ćete naići na neka odlična oružja kao bacač plamena, pokazati kao nužni za preživljavanje.
Nježnija, ljepša i ranjivija, ali jednako smrtonosna kao Chris, tu je i glavna protagonistica Resident Evil serijala Jill Valentine. Iako nema spretnost koju posjeduje Chris kao jedan mužjak, niti toliko količinu snage, to nadoknađuje sa svojim obijačem brava te malo većim inventarom, koji u igrama ovoga žanra igra veliku ulogu. Zaljubljenik u oružje, dobar prijatelj Chrisa, Barry Burton, sa svojim Colt Pyton magnumom, pomaže Jill preživjeti i naći izlaz. Mnogi se slažu da je on od puno više pomoći, negoli mlada genijalna Rebecca Chambers.
Svima je opće poznato, da „Resident Evil“ nije samo još jedna u nizu akcijskih igara, već jedno novo i unikatno iskustvo, koje smo do te kobne 1996., mogli gledati samo na televizijskim ekranima, iz radionice George A. Romera. Većinu svoga vremena u vili, provesti ćete u prevrtanju svakog kuta sobe, pregledavanja polica s knjigama i ormara, ne biste li pronašli koji metak ili možda „travku“ da vas malo zacijeli. Spoznaja da se nemate čime braniti od horde zombija koji obitavaju po dugim koridorima i da vas iz svakog ugla mogu zaskočiti, sili vas na izbjegavanje i štednju municije. Još jedna stvar što ove serijale čini zanimljivim i zahtjevnim su razne zagonetke koje, iako se većina bazira na čistoj logici, dodaju čar svemu tome.
Glazba u igri je nešto vrhunsko, kamere koje prate vaš lutajući lik čine potpuno filmsko iskustvo u kojem jednako uživa igrač i onaj tko viri iza kauča. Savršeno prati svaki vaš korak, cijelo vrijeme svirajući horror-flick glazbu u pozadini. Dok istražujete, drži vas cijelo vrijeme u iščekivanju i napetim, ali kada dođete u smrtnu opasnost, opali vas direkt u glavu – pa tko preživi pričat će unucima. Detaljna 3D grafika, detalji i kamera za to vrijeme slovili su za jednu od boljih igara za PlayStation konzole te je to sve pridonijelo popularnosti kakvu i dan danas uživaju „Resident Evil“ naslovi.
