Recenzija | Afterlife VR (PS VR2)

Previše ste se oznojili u dvorcu Dimitrescu? Treba vam predah od odličnog horora? Prisjetite se zašto samo rijetki zaslužuju vaš novac i vrijeme s Afterlife VR.

Prije nego što išta drugo kažem, želim naglasiti jednu stvar. Jasno mi je kako je ovo igra napravljena sa iznosom manjim od prosječne plaće jednog hrvatskog učitelja. (Čitaj: nemaju ni za kruh, neće imati za kavu.) Poljski studio Split Light se bavi izradom 3D i VR filmova i animacija za razne klijente, a Afterlife im je samo jedan od više projekata. U sličnoj situaciji sam bio i prije sa (zanimljivim) njemačkim Eden Tomorrow na VR1.

Ne mogu i nije pošteno uspoređivati ovaj proizvod s nečim poput Village ili Walking Dead iza kojih stoje velike kompanije, ogromni budžeti i tko zna koliko radišnih programera. Afterlife VR se svejedno prodaje na istoj platformi, stoga moram biti jasan koliko je ova igra vrijedna kupovine.

Jao meni, jao vama

Afterlife VR je smeće. Dva do tri sata, ako i toliko, loše dizajnirane kuće strave. Pokušaj kopiranja Outlasta (što samo po sebi nije zahvalno) koji odlazi u neke čudne smjerove pri kraju bez smisla. Krenimo redom s manama, pa ću se valjda sjetiti nečeg pozitivnog.

Prvo, tehnička strana. Igra je mutna i ne koristi nikakve napredne funkcije VR2. Haptika je nebitna i limitirana na osnovnu vibraciju. 3D audio nepostojeći. Kontrole su funkcionalne, ali ovo je jedina igra dosad gdje mi se dogodilo da mi ruke odlete u bezdan, baš kao dobri stari dani Move kontrolera kod VR1.

Drugo, dizajn. Ipak se ne radi o simulatoru hodanja, jer imate pištolj i kasnije telekinetičke moći za obranu. Problem je što vas igra voli staviti u uske linearne hodnike gdje stojite na mjestu i pucate u dosadne pacijente/zombije. Ciljanje pištoljem je čudno i neprecizno, a meci naizgled nemaju veze sa smjerom u kojem ciljate. Najbolje je samo ispružiti ruku i nasumično pucati, šanse su dobre da će se sve riješiti samo od sebe.

Telekineza je dostupna samo na posebnim lokacijama označenim neonski plavom bojom. Uvijek bacate jedan jedini predmet, nekakav uteg koji veze nema s ičim ali su uvijek prisutni u značajnim količinama baš kod telekinetičkih zona. Nema povlačenja protivnika, skupljanja stvari iz daljine, daljinskog razbijanja predmeta, apsolutno ništa.

Mutni nered

Kroz većinu igre prolazite kroz jednolične hodnike i sobe, skupljate ključeve i jako sporo otvarate vrata. Vrata ima puno, većina su zatvorena, a vi uvijek zgrabite kvaku i provjerite, jer nikad ne znate gdje se možda nalazi slijedeća mutna soba sa mutnim predmetom u mutnome kutu kojeg trebate pokupiti. Ako postavite težinu na Hard, igra vam onemogući svijetleće predmete, što znači još izgubljenog vremena. S obzirom da je sve jako mračno, ovisite o detaljnom studiranju svake sobe i kutka s vašom baterijom, jer su neki ključevi i predmeti stopljeni sa pozadinom u jedan mutan gemišt.

Moram spomenuti jednu od najgorih stealth sekcija koju sam ikad vidio. Zbog nekog razloga jedan hodnik ima utvaru koja nikad nije objašnjena. Morate prvo pronaći točnu sobu (sa sporim vratima) i pratiti linearni poligon prepreka do izlaza u slijedeći dio sanatorija, ali ta utvara ima neku svoju internu logiku kada vas skuži a kada ne. Prolazi kroz zidove, ponekad se teleportira ispred vas, ponekad zapne u nekom kutu, nije mi jasno mogu li je onesposobiti telekinezom ili ne… Neshvatljivo loše.

Treće, priča i atmosfera su čisti promašaj. U prvih tri minute vam je jasno da ste u lošoj kopiji Outlasta bez ikakvog šok faktora. Vi ste policajac koji odlazi u sanatorij spasiti mlađu sestru. Jasno, ništa nije kako se čini, a priča ne vodi nigdje. Imamo eksperimente s ludim znanstvenikom, curicu s dugom kosom koja očajno želi biti Alma, implicirane halucinacije i spomenute telekinetičke moći. Klimaks svega je glupo složena boss borba protiv tog znanstvenika i završetak koji nema smisla. Cijela igra je puna jadnih pokušaja strave i užasa jakih poput Hajduka u HNL-u. Jedini košmar ovdje je bačeno vrijeme i novac.

Rekao sam da ću naći nešto pozitivno do kraja recenzije, ali nisam. Ostanimo pri tome. Pametnoga više nemam što reći. Ako imate nagli poriv provesti par sati u neuvjerljivom sanatoriju, ne mogu vas spriječiti.