Recenzija | Balan Wonderworld

„Izgleda kao igra iz paralelne dimenzije, izdana za saturn ili dreamcast, a ovo je ps2 remaster” – citat kolege @mpx, s kojim se u potpunosti slažem. Osim ovog zadnjeg dijela. Donekle.

Balan Wonderworld je prvijenac Balan Companyja, studija na čijem je čelu Yuji Naka. Ukoliko vam je Naka-san potpuno nepoznato ime, radi se čovjeku koji je stvorio Sonic i NiGHTS serijale te imao zapaženu ulogu u Phantasy Star Online, Puyo Pop Fever te Rodea the Sky Soldier igrama. Većinu svoje karijere proveo je radeći na Seginim igrama te se Segin duh itekako vidi u Balanu. Igravši prvi nivo demoa po dolasku na Store, odmah sam osjetio Segin utjecaj. Taj dašak prošlosti koji se danas tako rijetko vidi u modernim igrama.

Avantura započinje odabirom između dva protagonista, djevojčice Emme Cole ili dječaka Lea Craiga. Moj je odabir pao na Emmu. Uvodni ju filmić opisuje kao tužnu i usamljenu djevojčicu iz bogate obitelji, predmetom ogovaranja posluge u kući. Jednog dana Emma u suzama bježi iz kuće te lutajući živopisnim uličicama neimenovanog grada primjećuje preslatka mala stvorenja nalik šarenim plišancima. Prateći plišance, odnosno Timove, kako im je ime, Emma dolazi do magičnog teatra te unatoč zdravom razumu ulazi i upoznaje – Balana. To čudno, čarobno stvorenje šalje Emmu na prekrasno, šareno i bajkovito putovanje kroz koje će ona ponovno pronaći sebe te unutarnji mir i sreću.

Igra je podijeljena na 12 poglavlja, te je svako razdvojeno na tri čina i boss borbu. Prva su dva čina odmah dostupna, dok se treći otključava završetkom igre. Boss borbe su automatske nakon završenog drugog čina, no o njima malo kasnije. U početku su poglavlja jednostavna i šarena te poprilično kratka. Kako mi je za prvih nekoliko činova trebalo u prosjeku 15-ak minuta, moram priznati da sam čak bio i razočaran, misleći da će igra biti prekratka. Naivan, nisam bio ni svjestan koliko sam u krivu i koliko će svaki sljedeći čin biti veći, izazovniji, a samim time i puno duži.

Između činova, Emma odmara na prekrasnom šarenom otoku imena Island of Tims gdje pokušava popraviti mehanički Tower of Tims te hrani slatke Timove kišnim kapima skupljenim kroz činove. Kišne su kapi posvuda po igri te je jedan od ciljeva igre skupiti ih što više kako bi se moglo nahraniti Timove koji će se pak više igrati na Tower of Tims čime se ubrzava njegov popravak. Ta mehanika nije uopće objašnjena u igri te ostaje na igraču da pretpostavlja što i kako. Čak ni Google nije puno pomogao po tom pitanju.

Malo polje kukuruza prva je destinacija ovog šarenog putovanja. Emma tamo otkriva magične kostime. Svaki od mnogobrojnih kostima koje može koristiti ima svoju jedinstvenu ulogu. Primjerice, veliki bijeli zec zaustavlja vrijeme prilikom prolaska kroz čarobna ogledala, vlakovođa omogućava vožnju po tračnicama, šareni cvijetak daje sposobnost letenja, jeti smrzava protivnike, ljubičasti paučak se penje po paučini, a pufasta ovčica lebdi na vjetru. Kroz cijelu ih je igru skriveno blizu stotinu, iako mali broj dijeli de facto istu ili sličnu funkciju.

Istovremeno se može imati 3 kostima spremna za korištenje, dok se „višak” sprema u garderobu za buduće korištenje. Da bi se pokupio kostim, potrebno je prvo pronaći zlatni ključ, no isti je uglavnom pozicioniran vrlo blizu. Jednom otkriveni kostim nije zauvijek dostupan na korištenje, već se može izgubiti ukoliko igrač padne van mape ili ga pogodi protivnik, odnosno neka od (ne)prirodnih opasnosti. Kostimi i ključevi se mogu farmati, no nakon dva-tri komada će se prestati stvarati na neko vrijeme.

U načelu je igra platformer s vrlo jednostavnim zagonetkama te ponekim borbama, a kombiniranje kostima i njihovih sposobnosti čini srž igranja. U početnim poglavljima uglavnom skakučemo, skupljamo šarene kišne kapi te odrađujemo pokoju laganu borbu. One su u početku jednostavne, protivnike se može pobijediti skakanjem po njihovim glavama, u duhu retro platformera, ili gađanjem dalekometnim projektilima, zavisno kakav kostim imamo. Kasnija su poglavlja daleko kompleksnija gdje je razmišljanje i pametna kombinacija ponuđenih, ali i spremljenih kostima, jedini način brzog prolaska naprijed.

Napredak kroz nivoe je logičan i naizgled vrlo jednostavan, no igra u nekim trenucima umjetno otežava situaciju pretjerano komplicirajući mehanike prelaženja nekog dijela nivoa. Prilično loša kamera dodatno otežava cijelu priču. Iako sam ugasio automatic opciju te brzinu kamere postavio na najbrže, kamera je za ovakav stil igre jednostavno pretroma. Iako se tromost još i može kompenzirati, često ima neku svoju volju te prilikom kompliciranih platformskih dionica ili boss borbi zna odlutati u neki svoj kut. Njena samovolja tada rezultira padom u provaliju ili zalutalim udarcem od protivnika (gubitak kostima) ili pak padom na početku nivoa (gubitak vremena).

Boss borbe su možda i najbolje odrađeni dio igre. Svakoj borbi prethodi kratka emotivna priča o „negativcu” tog poglavlja, običnom čovjeku kojega su razni događaji u životu doveli do točke pucanja i prepuštanju negativnim emocijama. Svako poglavlje je inspirirano tim „negativcem” i njegovom, ponekad zaista vrlo tužnom, životnom pričom. Bossa se može pobijediti na tri različita načina te igra nagrađuje kreativnost u pronalaženju tih tri načina. Iako su za svaku borbu ponuđeni različiti kostimi i opcije napada, isti su u biti kreativne varijacije na temu. Ukoliko ste lijeni ili vam se jednostavno ne da previše razmišljati kako, bossa možete pobijediti na najjednostavniji način – lupite ga kako god znate i umijete. Nakon borbe slijedi ponovna kratka priča gdje se „negativac” vraća na put pozitivnih emocija i sretnijeg života. Obje priče su prekrasno napravljene te su nabijene emocijama i daju glasnu pouku o životu i nepredvidivosti istog.

Balan ima maestralno odrađen soundtrack koji savršeno prati svaku situaciju na ekranu. Melodije su jednostavne, blage, a opet toliko slušljive. Svako poglavlje ima prilagođene melodije svojoj temi, iako se mnoge ponavljaju kroz cijelu igru. Ja sam imao nesreću da je jedan ton melodije identičan zvonu ulaznih vratiju te sam prva dva-tri sata svako malo trčao pred vrata misleći da mi netko zvoni. Kasnije, u gluho doba noći, napokon sam shvatio da je to samo ton u igri. Na momente sam pomislio da ludim.

Izgledom, Balan je predivan, opasan, genijalan i prosječan. Miks stilova poglavlja iznimno je čudan te su neka vedra, šarena i sunčana kroz koje je zaista gušt bio prolaziti i diviti im se. Podsjećaju na najljepše igre iz davnih Seginih i Nintendovih igara, toliko je šarena i lijepa. Druga polovica igre nažalost ima dosta mračniji izgled, koji mi ne ide uz etiketu dječje igre kako se Balan želi nametnuti. Tamna paleta boja te mračne teme lošije su odrađene pa Balan u tim poglavljima izgleda prosječno. Deseto i dvanaesto poglavlje su iskreno rizični ukoliko imate problema s vidom, glavoboljama ili epilepsijom. Oba poglavlja su iznimno kričava s mnoštvom pulsirajućih bljeskova te je bolan umor očiju vrlo izgledan. Ukoliko zapnete, jer su poglavlja relativno komplicirana, moguće su glavobolje uslijed dužeg izlaganja kombinacije prekričavih vrištećih boja i pulsirajućeg blještanja. U desetom poglavlju sam nakon pola sata igranja dobio iznimno neugodnu glavobolju te sam morao prestati igrati da odmorim vid i mozak.

Osim tih nekoliko loš(ij)e odrađenih stvari, Balan bi se mogao okarakterizirati kao prilično dobra igra, kako za djecu tako i za odrasle. Nudi odličnu glazbenu podlogu, šareni svijet, zabavno skakutanje i rješavanje platformerskih zagonetki, vrlo dobro ispričane emotivne priče te zanimljive borbe. Međutim, jednom mehanikom je pokvaren odličan dojam – pretjerani i prenaglašeni backtracking. U tolikoj mjeri da kvari kompletan doživljaj igre.

Da bi se napredovalo u sljedeću skupinu poglavlja, potrebno je skupiti dovoljan broj Balan kipića skrivenih u svakom nivou. Neki su relativno jednostavni za naći, dok je većina iznimno kreativno skrivena, što i ne bi bio toliko veliki problem da za njih ne treba poseban kostim da im se pristupi. A kostimi se otključavaju tek u kasnijim nivoima. Time dolazimo do situacija da za prolazak u peto poglavlje treba pronaći kipiće za koje je potreban kostim iz sedmog ili kasnijeg poglavlja. Kako ne možemo napredovati, potrebno se vratiti u svaki čin i mahnito tražiti skrivene kipiće koji se mogu dohvatiti sa raspoloživim kostimima. Ostatak se potrebnih kipića može skupiti u boss borbama te eventu nazvanom Balan’s Bout.

Kroz QTE sekvence, potrebno je brzo i precizno pogoditi Balanovu padajuću sjenu s njegovim tijelom kako bi se dobila Excellent ocjena na kraju. U ranijim su poglavljima potrebna četiri savršeno pogođena QTE-a, dok ih u kasnijim ima pet, odnosno šest, a prostor za pogrešku je gotovo nepostojeći. Ukoliko promašite i dobijete Great, Good ili Oops ocjenu za pojedini potez, morate ponoviti CIJELI nivo jer Balan’s Bout ne posjeduje restart opciju. U prvoj polovici igre to i nije toliki problem jer se nivo može preletjeti do eventa za desetak minuta i manje te su nivoi platformski jednostavniji. U kasnijim poglavljima, nivoi su komplicirani te ponovni prelazak nivoa do eventa zna potrajati uz podosta frustracija i uzaludno izgubljenih kostima. Iste treba opet farmati na nekim drugim nivoima i tako u krug.

Ovakvim pristupom umjetnog produljivanja i otežavanja gameplaya, Balan je izgubio taj predivan šarm i lepršavost kojom je startao u prvoj trećini. Pred kraj se, nažalost, pretvorio u frustraciju i želju da se samo čim prije završi. Fizički hazardi igranja desetog i dvanaestog poglavlja još su više umanjili daljnju želju ponovnih prelazaka svih činova u potrazi za svim kipićima i kostimima kao i dovršavanja Tower of Timsa. Ostaje za dovršiti i treće činove u svakom poglavlju, koji se otključavaju nakon što se odradi završna borba. Ista je navodno imala uznemirujuću kombinaciju prežarkih boja i pulsirajućih svjetala te predstavljala ozbiljan epileptični rizik. Developeri su srećom na vrijeme prepoznali problem te je isti riješen kroz day-one ažuriranje. Ukoliko posjedujete fizičku kopiju igru, obavezno ažurirajte igru.

Moram priznati da sam podvojenog mišljenja o Balanu. Na površini se radi o prekrasnoj i emotivnoj igri, koja pruža mnoštvo zabave, istraživanja i mozganja uz opuštajuće melodije. S druge strane, forsiranje backtrackinga uz lošu kameru umanjuje vrlo dobar dojam koji igra gradi kroz gore navedene vrline. Odnos sa igrom je love and hate te ju na momente volite, a na momente vas frustrira do iznemoglosti. U konačnici Balan: Wonderworld mogu i želim preporučiti za igranje. Unatoč njenim ozbiljnim manama, radi se o odličnom naslovu vrijednom frustracija. Samo pripazite na bljeskove, nisu zabavni.