Recenzija | Call of Duty: Modern Warfare

Nekad se pitam ima li smisla pisati recenziju za igru koja je u tri dana srušila mnoge rekorde prodaje i onako usput postavila par novih rekorda. Doista, ima li smisla pisati recenziju za najprodavaniju igru godine kad je svi već igrate?

Smisao recenzije nije nabrojati modeove koje ima Modern Warfare i koje puške želite nadograditi. Smisao recenzije je prenijeti emocije koje sam ja doživio igrajući Call of Duty: Modern Warfare, a vi ćete procijeniti slažete li se sa mnom ili ne, i je li to dovoljno da možda investirate svoj novac i vrijeme u igru.

Nećemo se ovdje baviti skandalima proizašlim iz činjenice da je u dvije misije Infinity Ward okarakterizirao Ruse kao negativce, Amerikance kao pozitivce, a istina je sasvim drugačija. Budimo sasvim realni – prosječne igrače to ne zanima.

Idemo se mi baciti na posao i rasčlaniti jednu stvar – vrijedi li dati gotovo 500kn za novi Call of Duty?!

Nova godina, isti Call of Duty? NE!

“Rat se nikad ne mijenja” kaže jedna poznata konstatacija koja je nažalost točna. Rat je smeće, tuga, bol, suze i plač u jednom. Rat je nešto najgore što se događa ljudskom rodu i iako se volimo zvati inteligentnim bićima jako je upitno koliko je to istina, no to je tema za druge portale, priče i vremena.

Svaki Call of Duty pokušava biti autentičan i svaki Call of Duty želi približiti rat što bliže virtualnim ekranima. Želimo li mi to zaista? Želimo. Ne volimo rat? Ne volimo. Jesmo li onda mi licemjerni pacifisti? Nismo. Mi smo igrači koji želimo igrati što bolje igre koje ćemo pamtiti još godinama kao što dan danas pamtimo stari dobri Call of Duty 4: Modern Warfare iz 2007. godine.

Novi, ributani Call of Duty: Modern Warfare pamtit ćemo isto toliko dugo, ako ne i duže. Activision i Infinity Ward su promijenili pravila (virtualnog) rata i ovaj reboot je puno, puno više od samo jedne Kal of Djuti igre u nizu. Engine je novi, igra nikad nije bolje izgledala, a što je još bitnije – nikad pucnjava i kretnje nisu bili bolji. Nakon desetljeća i malo više, dobili smo novi engine koji radi čuda, izgleda spektakularno i igru šalje na sasvim jednu novu razinu. Ne samo za Call of Duty serijal, nego i šire. Jesam li spomenuo u svakom trenutku spektakularni zvuk koji morate čuti, doživjeti i osjetiti na svojoj koži i ušima?! Molim vas, igrajte ovu igru na slušalicama ili dobrom kućnom kinu. Uživat ćete.

Mi smo igru testirali na PS4 Pro konzoli, 4K HDR televizoru i igra (ovdje ponajviše mislimo na kampanju) izgleda spektakularno. Možemo samo zamisliti koliko nestvarno dobro izgleda ova igra na jakom PC računalu s RTX grafičkom.

Kampanja!

Vani je mrkla noć. Mjesec se probija kroz krošnje i obasjava veliku kuću u kojoj živi nekoliko obitelji. Moje ime je Alex, a do mene je brkati starac imena Captain Price. Nebo nije puno zvijezda ili se barem tako meni čini. Nebo je puno detonacija granata i bombi i od odsjaja ne vidim zvijezde. Zašto bih i vidio, kad ono što ću učiniti u idućih par minuta od mene čini vukodlaka žednog krvi, a ne čovjeka? Onaj brkati čovjek me upozorava da zadržim fokus jer ispred nas u mrklom mraku i usred šume je naš cilj –  obiteljska kuća.

Vani oko nas je mrkla tišina. Detonacije više ne čujem jer samo sekunda nepažnje znači da cijele ekipe nema. Kratka inspekcija okućnice kaže da unutra svi spavaju i vlada apsolutna tišina. U ogromnoj kući na 3 kata je veći mrak nego vani. Captain Price naređuje svima da uključe night vision naočale. Sve ispred mene je zeleno i tako prokleto tiho. Čuje se huk vjetra jer netko je ostavio prozor otvoren, a kad sam otvorio polagano ulazna vrata propuh je učinio svoje.

Prigušivači su na oružju. U prizemlju nema nikoga. Žene i djeca spavaju i sanjaju svoje lijepe snove. Polagano se čitav team penje po starim i drvenim stepenicama. Ne smijemo zvuk proizvesti. Ispred mene zelena slika i laser od puške. Drhtavica u rukama dok držim gamepad i znoj od grobne tišine. Znam da će nešto poći po zlu.

Price mi naređuje da jako polagano otvorim vrata i vidim ima li ikoga u sobi. Nema. I dalje vlada tišina, mir i spokoj. Otvaram druga vrata. Majka drži i hrani malo dijete. Moj zeleni laser je na čelu žene, odnosno majke koja bezbrižno hrani svoje dijete. Na drugom ramenu ista ta žena ima AK-K7 odnosno stari dobri kalaš.

Sad se još više znojim jer dijete me je skužilo. Iste sekunde stišćem R2 tipku. Iduće sekunde, mozak od majke koja hrani dijete je na zidu. U sekundi dijete brizne u plač i bježi ispod kreveta. U prostoriju ulijeće druga žena koja svoje dijete drži kao taoca. Laser je ponovno na čelu, ali ovaj puta se druga žena izmiče i pogađam je u vrat. Dijete je neokrznuto i plače. Žena je nekim čudom živa i zadnjim izdisajima puže prema oružju, a ja pred očima djeteta u ženu ispaljujem metak koji će joj okončati život. Čuje se vrisak i krik žalosti koji ledi krv u žilama.

Iste sekunde otvaraju se vrata i nastaje kaos. U kući se nalazi vođa terorista i naš jedini zadatak je ubiti sve te ljude i pronaći glavnu osobu. Da, ako želim ili ako se uplašim, mogu namjerno ili sasvim slučajno ubiti nedužnu djecu. Jer…to je rat, a rat je smeće, bol, tuga i suze.

Onaj strogi brko nakon što smo očistili i treći kat je sretan što su svi iz ekipe živi, iako smo napravili masakr nad neprijateljima, pa i nedužnom djecom. Čeka me medalja za izvršen zadatak dok moje čizme stoje u lokvi krvi nevinog djeteta.

Call of Duty: Modern Warfare kampanja je možda čak i najbolja u serijalu. Ako nije najbolja, onda je uz bok onoj iz starog MW-a koju dan danas pamtimo. Grafički spektakularna (posebno animacije između misija koje su na razini filmova), gameplayom raznolika, kampanja je pravi vrtuljak emocija, odlično ispričane priče i možda nikad bolje u serijalu okarakteriziranih likova. Svi volimo Captain Pricea koji je kultni lik serijala, ali meni još jači karakter je sasvim novi lik imena – Farah.

Farah je posebna. Od prve do zadnje sekunde. Žena za sva vremena. Ne, nemojte misliti da ja sad forsiram ovdje prava žena i branim sve SJW jer to ne radim. Farah je toliko snažno napisan i okarakteriziran lik da zaslužuje imati svoju posebnu igru. Dijalozi i gluma u igri su pametni, prirodni i u većini slučaja bez klišeja i gluposti koji prate ovakve igre.

Infinity Ward je prije izlaska obećao da će kampanja pokušati biti što realističnija i zaista je to tako. Čitav taj osjećaj nelagode, rata i straha možemo pripisati pametnom tempu misija i novom engineu koji doprinosi realizmu i koji je omogućio dosad neviđene stvari u Call of Duty serijalu.

Katkad je to forsiranje realizma možda i nepotrebno, pa čak i previše forsirano, ali u niti jednom trenutku igranja nije mi se činilo da nešto nema smisla i da sve što radim nema smisla. Upravo sam takav osjećaj imao u hrpi drugih Call of Duty igara, a ovdje je sve tako pametno izrežirano da imate osjećaj kako gledate i igrate pravi, smisleni ratni film. Kao da je igru režirao Steven Spielberg iz slavnih dana.

Misije nisu predugačke, a svaka je prilično drugačija od druge. Niti jedna nije dosadna, a još manje naporna. Pametni tempo i miks različitog gameplaya za rezultat ima činjenicu da je teško ugasiti kampanju i prebaciti se na multiplayer ili na drugu igru.

Ne želim vam previše spojlati, ali kampanja uključuje fiktivnu zemlju Urzikstan, Rusiju, Ameriku, pokret otpora, CIA i priču o izdaji. Kakvoj izdaji? Sami ćete otkriti u otprilike 4-6 sati igranja.

Ako ćete me pitati isplati li se kupiti igru samo zbog kampanje, ne znam što bih vam rekao baš zbog trajnosti iste. Kampanja je spektakl, ali jako kratko traje. Posebno ako ćete igrati na lakšim težinama. Jako je upitno vrijedi li dati novac samo zbog kampanje koju ćete prijeći u jedno popodne.

Istina je da igre ne moraju biti nužno predugačke da bi valjale, pa je na vama da sami donesete odluku. Također je istina da Call of Duty uvijek možete prodati nakon što završite kampanju ako vas ne zanima multiplayer.

Osim upitne trajnosti, i dalje ćete primjetiti da je kampanja skriptirana, a AI ponekada dosta loš, no to nije niti blizu toliko naglašeno kao prije. Čitava igra ima u sebi onaj Call of Duty osjećaj, ali pomalo sporije, realnije i teže. Inače nisam ljubitelj stealth misija, a ovdje sam ih obožovao jer su izvedene odlično.

Moram još jednom spomenuti facijalne animacije koje su sasvim nova razina realizma i osvjetljenje koje je prepečeno, ali izgleda predivno. Svakako se isplati kampanju prijeći najmanje dva puta. Kad ste jednom završili odličnu kampanju, vrijeme je da pređete na multiplayer. Iako, budimo realni – velika većina igrača prvo i odmah upali multiplayer.

Puc, puc, puc, bang bang vidi kempera i klejmoricu

Call of Duty: Modern Warfare nije najprodavanija igra ove godine zbog kampanje, već zbog MP komponente koju smo uvelike mogli isprobati u ekskluzivnoj PS4 alphi, a kasnije i beti koja je bila dostupna na svim mogućim platformama. Ako ste igrali betu onda otprilike znate što vas očekuje.

Krenut ćemo prvo s dobrim stvarima kojih ima itekako, ali nije sve tako ni sjajno. Prvo što moramo pohvaliti je apsolutno fantastičan gunplay liti osjećaj pucanja u koji ulazi nekoliko stvari – trzanje oružja, ponašanje oružja, kretnje lika, animacije lika, TTK (Time To Kill – odnosno vrijeme potrebno za ubiti neprijatelja), animacija reloada oružja, pucanje s pogleda nišana i vrata. Da, otvaranje vrata u ovoj igri i zvuk istih zaslužuje zasebnu recenziju.

Sve ovo nabrojano čini gunplay liti meso pucačine kao što je Call of Duty. Od prve sekunde je jasno da svako oružje ima svoj karakterističan kick odnosno trzaj, recoil i zvuk. A taj gunplay je strašno sočan, moćan i voćan od prve sekunde. Zamislite vi to – igri koja se temelji na pucanju, pucnjava je odlično odrađena. Zvuči možda logično i lagano, ali mnoge igre do sad su pale na samoj pucnjavi. Modern Warfare nije, nego je otišao korak dalje i teško da na tržištu postoji bolja igra u navedenom segmentu.

Ovakav gunplay biti će velika novina za stare CoD veterane, no to nije jedina novina. Animacije kretanja lika su nove, masivnije, realističnije i pomalo sporije. Ne brinite, nije igra spora. I dalje je to Call of Duty, ali nekako pametniji, odmjereniji i manje djetinjast. Veliki šok će biti i micanje poznatog radara (dok ne otključate sve moguće perkove i dodatke), pa se naviknite na uporabu kompasa koji je zamijenio radar i drugačiji je.

Jesam li vam rekao da se animacija reloada oružja prekida ako uključite sprintanje? Jesam li vam rekao da u jednoj animaciji možete sprintati i doslovno uklizati do zaklona? Naravno, ako stignete do njega i ne izrešetaju vas kao kantu. Ove promjene nisu nikakva evolucija, a još manje revolucija, no sve te sitnice mijenjaju (za mene) igru na bolje. U samoj srži i jezgri igre i dalje je to Call of Duty no puno pametniji.

Ako to niste znali, po prvi put u serijalu igra podržava u potpunosti cross-play način igranja što znači da možete igrati s drugim igračima na drugim platformama. No, ako ne želite igrati s drugim igračima, ne morate. Cross-play možete isključiti.

Arsenal četvrti

Ne mislimo na Arsenal, nego na oružja u igri i armory. Ne spomenuti mogućnost modificiranja svakog oružja u igri bilo bi grijeh. Ne samo da igra nudi bogatu kozmetičku kustomizaciju, još puno bitnije – svako oružje je moguće modificirati i za njega igranjem otključati različite dodatke. Što više igrate s pojedinim oružjem, s istim postajete sve bolji i otključavate dijelove koje možete ugraditi. Morate znati da gotovo svaka modifikacija oružja donosi benefite, ali i negativne statuse. Na vama je da odlučite što ćete instalirati na oružje, a što ćete ostaviti.

Infinity Ward se u ovome segmentu zaista potrudio igračima ponuditi mogućnost izbora i kreiranja oružja po volji. Prestige sustav je također zamijenio sustav rankova i sve nekako više naginje modernijim igrama i battle royale sustavu napretka što nije loše uopće. Ako se uhvatite za multiplayer gotovo je sigurno da ćete se navući na ovakav sustav napredovanja bilo da pričamo o podizanju rankova kod lika ili otključavanju dodataka za oružja.

Zasad u igri nema mikrotransakcija i gluposti. Sve možete otključati i zaraditi igranjem, no budite sigurni da će u jednom trenutku biti moguće kupiti shortcut pakete koji će brže otključati neke stvari. IW je obećao da neće biti loot kutija i ostalih gluposti.

Ma…šta ću igrati?

Zaista nema smisla da vam opisujem svaki mode koji možete igrati u igri. Team Deathmatch, Domination, Free For All, Deathmatch…znate svi što znače. Radije ću vam istaknuti dva nova modea – Gunfight koji je genijalan i novi Ground War koji je manje genijalan.

Gunfight je 2vs2 mode koji na najbolji način oslikava sve promjene koje su došle u igru. Ovo je mode koji pomalo podsjeća na Rainbow Six: Siege i CS: GO uz CoD primjese na najbolji mogući način. Mape su male, prilično zapravo jednostavne i pravocrtne, a svaka ekipa ima jednak loadout. Svaki igrač ima samo jedan život. Ako mislite kempati, e nećete, jer u jednom trenutku krene vrijeme i ako se ne pomaknete s mjesta, protivnički igrač će uzeti zastavicu i game over.

Gunfight mečevi su kratki, brzi i napeti. Nešto kao dueli na Divljem Zapadu gdje vam se znoje ruke, tijelo i duša. Posebno kad ostanete sami na dva igrača i uspijete ih ubiti. Osjećaj zadovoljstva je nenadmašan. Niti jedan drugi mode me nije toliko oduševio kao Gunfight. Surov je, napet je, zanimljiv je i prokleto zabavan.

Mode za koji sam mislio da će me kao Battlefield igrača oduševiti je Ground War. Nikad veće mape, vozila i čak 64 igrača na mapi. Ovo je za Call of Duty prava mala revolucija. Navodno engine može pogurati i više od 100 igrača, ali za sada je maksimum 64, odnosno 32v32. Ground War je pravi krš i nered u pravom smislu. Meni osobno nije previše sjeo, ali ne mogu reći da nije zabavan za igrati. Posebno će vam se svidjeti ako volite kaos jer ovaj mode je čisti kaos. Zastavice na mapi su pomalo loše raspoređene pa neki dijelovi su prazni, a neki su previše nabijeni. Ne možete preživjeti niti sekunde kad krenu sjevati sa svih strana killstreakovi.

Trenutno postoje samo dvije Ground War mape koje nisu ništa posebno da budemo iskreni (jasno, ovo je samo naš/moj dojam) i previše ima kempera, pa čak i spawn killova. Iako su vozila prisutna, ne očekujte destrukciju niti interakciju kao u Battlefieldu. Bitno je da od 32 igrača u ekipi imate par demolition igrača koji će raznijeti tenkove ili letjelice.

Vidi mape, vidi mu šatora…!

Naravno da nije sve blistavo u igri. Igra i dalje ima čestih problema s konekcijom. U jednom trenutku sam probao igrati sa svojim USA računom i na moje čudo, imao sam manje problema nego sa svojim EU PSN računom. Kasnije se situacija stabilizirala, no i dalje su problemi prisutni. Call of Duty: Modern Warfare i dalje nema niti blizu idealan netcode što onda za sobom vuče niz drugih problema oko responzivnosti i kompletnog sustava mrežnog igranja. Poznato je da Call of Duty igre već godinama imaju loš netcode za kojeg se nadamo da će dobiti poboljšanje.

Još jedan i možda najveći problem multiplayera je dizajn mapa. Mape su pomalo monotone i slabo dizajnirane, iako treba reći da su igrači sami željeli takozvane mape s 3 linije što znači da su mape otvorene sa svih strana. Gotovo da nema ugla iz kojeg vas ne mogu ubiti. Ako mislite da je to super i da zbog toga nema kempera, istina je sasvim drugačija – čini mi se da kampera ima više nego ikada i da su maštovitiji nego ikada. Ne možete vjerovati gdje se sve igrači sakriju, zavuku i na kraju popnu, samo da bi kampirali. Uz to dodajte neizostavni gadget u vidu nagaznih mina koje kamperi ostavljaju i imate pravi shitstorm.

Zbog upitnog dizajna mapa, što duže igrate primjetit ćete da je spawn kill česta pojava što itekako frustrira. Prava je šteta što je Infinity Ward upravo na mapama najviše zabrljao jer znamo svi koliko je dizajn mapa u ovakvim igrama bitan. Nadamo se da će besplatne mape koje će doći ponuditi ipak pametniji dizajn i što manje kempera.

Malo sam čitao Reddit i društvene mreže u vezi situacije s mapama i ekipa je dosta podijeljena. Neki slave otvorenost, dok drugi mrze. Call of Duty je oduvijek bio takav odnos ljubavi i rata.

Ako ne volite kampere onda svakako igrajte Realism mode gdje nemate nikakve pokazivače, radare i kompase. Samo vi i vaš skill protiv drugih igrača. TTK je u ovom modeu još brži, pa možda čak i bolji od ostatka igra. Isprobajte Realism mode, zaista je poseban.

Co-OPS Special mode

Spec Ops mode je s druge strana priča o velikom, ali nerealiziranom potencijalu. Ovo je co-op mode kojeg želite igrati s prijateljima jer drugačije neće ići. Zamislite Spec Ops mode kao svojevrsni horde mode gdje ćete se boriti s valovima i valovima sve jačih neprijatelja. Tko uspije prijeći sve misije do kraja, skidam mu kapu jer ovo igrati s nepoznatim igračima nema smisla.

Da biste preživjeli i odradili odrađene zadatke, potrebna je zaista prava i velika koordinacija čitave ekipe, a to je s random igračima jako teško. Nije da ne volim izazov, ali često se čini gotovo nemoguće preživjeti sve veće i jače valove neprijatelja. Posebno je nepošteno kad sa svojom ekipom polagano idete mapom, hakirate kompjutere i uništavate vozila, a onda odjednom se kao grom iz vedra neba iza vas stvore neprijatelji. O Juggernautu ne želim ni pričati.

Ekskluzivni PlayStation Special Ops Survival mode je zaista loš i beznačajan da se bezveze podignula buka.

Special Ops ima potencijala i ne mogu reći da nije zabavan, ali je ujedno često i previše frustrirajući. Ako će Infinity Ward u budućnosti pronaći pravi balans za Spec Ops, onda će ovo biti sasvim druga priča. Nisam siguran da je Spec Ops u ovakvom stanju adekvatna zamjena za zombije kojih nema u igri.

Ja odoh igrati…a vi na Pacific?

Svakako ću i pohvaliti da na konzolama ne morate biti always online da biste igrali Modern Warfare. Kampanju možete igrati jasno offline, ali igra podržava i lokalni multiplayer što svakako pohvaljujemo. Ako želite igrati sa svojom ekipom možete.

Mnogi kažu da ove godine Call of Duty: Modern Warfare zapravo nema konkurenciju. Battlefield V ima svoje vlastite probleme i mušice, a zanimljivo je da Battlefield igrači kažu da tek danas izlazi BFV jer stiže u igru pacifički rat, odnosno rat SAD-a i Japana.

Možda je i istina da CoD ove godine nema pravu konkurenciju, no s druge strane teško je ne odati priznanje Infinity Wardu na ogromnom koraku naprijed za serijal. Više od desetljeća nismo vidjeli značajnije promjene u serijalu koji izlazi svake godine, i konačno je došlo vrijeme da se takav trend promijeni.

Možda Call of Duty: Modern Warfare nije najbolji Call of Duty svih vremena, no prvi vrhu serijala svakako je. Ako je Modern Warfare samo naznaka i indikator onoga što nas čeka u budućnosti i na next-genu , onda moramo reći da je temelj itekako kvalitetan i čvrst za daljnju gradnju serijalu.