Recenzije

Recenzija | Ghost of Tsushima

Samuraji, poznati po nazivu „Bushi“, bili su neustrašivi ratnici drevnog Japana koji su se prvenstveno borili protiv zla, ali i protiv drugih samuraja. Vođeni strogim kodeksom poznatim kao „Bushido“ (Put ratnika”), samuraji su bili disciplinirani ratnici koji se nisu bojali smrti te su uvijek stavljali čast ispred vlastitog života. Sama riječ samuraj znači oni koji služe”.

Također su bili i obrazovana, politički aktivna elitna klasa.  Dobro poznata činjenica je da su neki od njih imali otvorene istospolne veze koje su u to vrijeme bile sasvim normalna i uobičajena pojava.

Izvorno oružje samuraja bio je mač pod nazivom chokuto“, ali nisu se oslanjali na samo jedan mač. Oni su bili eksperti za razne vrste oružja, kao što je Yumi – dugački luk, Yari i Naginata – vrste koplja, bō, jō, hanbo i tanbo – vrste oružja napravljenih od drveta, nekoliko vrsta željeznih i drvenih palica, kao i pregršt oružja napravljenog od lanaca.

Samuraji su također bili i žene.

Bio jednom Sucker Punch…

Upoznajte Sakai Jina – samuraj tupog pogleda i još gorih ekspresija lica. Mač mu je dobar, to ću priznati.

Čudni ti Japanci? Sucker Punch je ugrabio priliku da čudno predstavi kao umjetnost. To je zapravo i tako, jer mnoštvo filmova priča priču o časti, životima i borbi samuraja. Tako je ovaj game developer odlučio odati počast inspiriran navedenim i predstaviti nam jednu časnu igru za koju sam vam pripremio jednu časnu, ali smirenu recenziju.

Zadnje „veće“ ostvarenje ovog studija bio je Infamous serijal, a nešto stariji udarniji naslov bio je Sly – onaj rakun što krade po kućama. Šest je godina prošlo od zadnjeg naslova. Ovog puta open world pothvat velikog razmjera, hladan čelik i puno krvi okupit će se da dočaraju što nam je ova Sonyjeva ekskluziva pripremila.

Stric je sve što je mladom Jinu ostalo. Početna bitka istaknut će put njegove sudbine.

Tehnikalije drevnog Japana

Dotaknuo bih se pojedinih opcija koje iskoče prije početka same igre. Možete birati između raznih zvukovnih postavki od kojih sam, naravno, odabrao 3D zvuk (slušalice su preporuka). Možete birati hoćete li engleski ili japanski audio, ali mislim da tu nema previše dvojbe, jer ipak ovo je igra gdje japanski mora biti odabir. Igra posjeduje razne titlove, a hrvatski je isto u ponudi.

Zgodna je opcija i FPS lock uz degradaciju grafike, ili obrnuto, što je ponudio i Nioh 2. Naravno, preporučam stabilan frame rate budući da se igra zaista glatko izvodi, a prezentacija nije narušena.

Zadnje, ono duši drago, jest Kurosawa mode. Radi se o crno-bijelom filteru po inspiraciji na legendarne filmove Akire Kurosawe (Sedam samuraja). Ovo nije samo filter koji se prevlači u 2 klika, ovo je cijeli mod gdje se moralo prilagoditi osvjetljenje, zvuk koji je bliže tom starome štihu, plus ostale sitnice.

Zgodna opcija inspirirana starim japanskim klasicima.

Prvi dojmovi

Početni dojam ostavio je snažan utisak. Bitka na mjesečini protiv terora mongolske vojske koja je pokrenula invaziju na Japan (1274.), hladno oružje i predivne scene svakako su ono što sam priželjkivao. Sakai Jin, ujedno i protagonist, na čelu je uz strica, no ubrzo svima postaje jasno da su mongolske metode previše. Sakai jedva preživi borbu i uz pomoć divne djevojke ipak skupi dovoljno snage kako bi krenuo osloboditi strica i pokoriti te Mongole. Jin je jedan od rijetkih samuraja koji su ostali na životu.

Početak igre je stvarno predivan. Međutim… Dojam kvare loše espkresije lica i „plastične“ animacije likova što je nešto što se proteže kroz čitavu igru. Uz to, Jin je jedan od najgeneričnijih likova s kojima sam imao prilike igrati. Zbrojite sve te minuse i mjesto panici je upravo dobilo na važnosti. Jednostavno izvedba i prezentacija nisu na očekivanoj razini naracije. Sve je nekako mlako.

Početak igre predstavlja jednu zavidnu razinu. Žao mi je što ostatak igre jednostavno nije uspio pratiti tempo.

Dubina ili tek površna osobnost?

Nisam osjetio snažnu prisnost uz likove koju sam, primjerice, osjetio u RDR2 i Witcheru 3. Priča nije ispričana dovoljno snažno, a svakako je dojam patio radi gore navedenih minusa. Na pola igre sam se nešto zamislio i nikako se nisam mogao sjetiti kako se zove lik s kojim igram. Često sam uslijed naizgled bitne animacije uhvatio sam sebe da nezainteresirano gledam uokolo. Obje situacije govore sve.

Iako recept ove open world igre bježi od generike i pokušava dati posebnu notu sadržaju, barem što se priče tiče i svih sporednih priča koje možete doživjeti, ne mogu reći da je to neka zavidna razina. Questovi vezani za određene „bitne“ likove su čak i solidni, no oni „niži fetch questovi“ svode se na potpuno iste nezanimljive pustolovine i još gore sporedne NPC-e koje ćete zaboraviti iste sekunde. Preporučio bih glavnu priču, uz doziranje priča likova koji vas zanimaju. Cijela filozofija zašto ste vi Ghost i kako se rodio cijeli zaplet oko časti, vašeg pristupa i cjelokupne situacije nije toliko loš.

Povremeno ćete se prisjetiti kako vas je strikan odgojio. Lokacije ispod crvene trešnje (koja nije trešnja) jedne su od onih koje obožavam.

Ono što me posebno smeta je implementacija svih tih priča. Igrali vi glavni ili sporedni sadržaj, nakon nekog ćete se vremena zapitati što točno tu izvodite. Hrpetina istih pristupa proteže se kroz čitavu igru. Istražite tri objekta, nađite trag, slijedite tragove u blatu, pobijte sve u kampu i po potrebi zakoljite vođu. Sve ćete to debelo osjetiti u prvoj i najvećoj regiji, no nemojte se obeshrabriti jer ima tu i dobrih stvari.

„The good stuff“

Iako su mongolski kampovi kroz koje ćete kročiti stvarno generični, priroda koje ćete se dotaknuti tijekom svoje pustolovine zaista je predivna. Poseban je gušt čučnuti u visoku travu i iščupati grkljan Mongolu koji je zalutao tokom izvidnice. Animacije hladnokrvnih ubojstava imaju onaj „šmek“ i poseban ih je gušt izvoditi čak i satima. Sve vezano za borbu ima mesa, a budući da je to ipak velik dio ove igre, istaknuo bih je kao veliki plus. Koliko god klali, svaki rez izazvat će onaj osjećaj gušta i satisfakcije. Svakako obratite pažnju na količine krvi nakon masivnog pokolja. Krvi po podu, po licu, po svemu… Malo kasnije ćemo rastaviti borbu na proste i one malo manje proste faktore.

Malo je reći da skok s 3 metra kroz kičmu katanom nije izveden maestralno. Obožavat ćete načine kako zaklati protivnika.

Otok Tsushima – početak i kraj

Tsushima je otok gdje krećete u svoju pustolovinu. Zapravo, to je otok gdje se sve odvija. To je svijet prekriven žutim lišćem, crvenim cvijećem, visokom bijelom travom, predivnim horizontima… Najviše sam uživao trčeći kroz taj svijet uz pratnju smirujuće glazbe, cvokota ptica i zvuka vjetra. Poneka kap kiše neće umanjiti imerziju, a tmurno i depresivno vrijeme isprat će krv sa oštrice i natopiti žeđ za osvetom.

Volio bih da su taj predivni svijet ipak više ispunili onim bitnim pričama. Ne mogu se previše buniti na dio igre što se tiče samog istraživanja. Penjanje po liticama u Prince of Persia stilu , skakanje s jedne na drugu i na kraju pogled s vrha svetišta kojem odajete počast apsolutni je pogodak. Ipak, mnoge od tih lokacija su u suštini jako slične, pa se na pojedinim dijelovima primijeti aljkavost uslijed kopiranja elemenata, što narušava cjelokupni dojam.

Prazna košara je savršen opis kakvi su oni “niži” questovi

Koliko god zadovoljavajuć bio, platforming ponekad zna biti problematičan. Primjerice, skočite na neki objekt koji nije predviđen da „sletite“ na njega. U tom slučaju Jin ostaje u limbu leta i tamo će biti sve dok se ne pomaknete. Ima tih sitnica, baš sa skokom i grapling mehanikom koja me znala baš isfrustrirati.

Kada vas sporedna priča odvede u litice obrasle ljubičastim cvijećem, pa nađete skriveni prolaz u spilju, jednostavno vam bude drago. Ipak, tih skrivenih iznenađenja je premalo i objektivno gledano svijet Ghost of Tsushime je pust. Skrivenih sitnica skoro pa i nema van onih ciljanih i ova igra će vas rijetko iznenaditi.

Penjanje na vrh shrinea. Jedna od sporednih aktivnosti vrijedna svake sekunde vremena.

Većina sporednog sadržaja tek je nabačeni filler content. Neće svima leći osvajanje brojnih kampova od kojih su možda 2 unikatna, a svi ostali nakupina istih objekata, interijera i loota. Nema smisla nabrajati što sve možete istražiti, pa ću samo spomenuti da postoje zanimljivije i one manje zanimljive stvari od kojih će vjerujem svatko naći nešto za sebe. Najbolje je raditi ono što vas zadovoljava i u čemu uživate. Nemojte se sramiti odustati kada skužite da je svaka od aktivnosti zapravo identična.

Kako će samuraj s touchpadom na mapi?

Teško je da ćete se izgubiti uz solidnu mapu i razne smjernice. Igra koristi touchpad pa ćete tako povlačenjem u jednom od četiri smjera izvršiti jednu od opcija. Ona najčešća sigurno će biti prizivanje vjetra koji će zapuhati prema smjeru odabranog questa (odnosno same smjernice). Silovao sam ovu opciju i guštao u savijanju svake travke (koja je izvanredno realna!). Šteta što ne možete zapuhati prema litici i tako otpuhnuti neprijatelja. Bilo bi super da se može.

Možda vam pak dođe da izvadite flautu i prizovete kišu? Svrha flaute je da promjeni vremenske uvjete, no nedostaje dubine samoj funkciji jer vremenski uvjeti nisu nešto što na neki način utječe na ishode. Rekao bih, premalo da zasluži svoje mjesto na touchpadu.

Jedna od funkcija (Options gumb) je i otvaranje mape što je standard već čitavu generaciju. Oslobađanjem kampova ćete otkrivati mapu, a otkrivat ćete i hot springove koji će kod kupanja otkriti Jinovo dupe. Žalosno je reći da ono ima bolje ekspresije od njegovog lica.

Topla kupka u kojoj se možete prisjetiti događaja, ili pak mjesto gdje ćete sklopiti haiku (užasan sam u tome) – nakon što skužite da nemaju više za ponuditi od onog prvog, odustat ćete od njih.

RPG sustav – hit or miss?

Kako svaka igra ovog žanra, tako i Ghost of Tsushima uvodi RPG mjere napretka. Uz mnoštvo poteza koje ćete otključati, baš to će podići borbu na jednu višu razinu. Četiri različita stancea uz različite prigodne poteze bit će vaš lijek za bijesne protivnike. Tako su primjerice neprijatelji sa štitom slabi protiv određenog stancea, a sve što morate je pogledati ikonu u donjem desnom kutu i odmah ćete znati što protiv koga. Držanje se mijenja, a deflect mehanika više-manje ostaje ista.

Igru možete samljeti bez da se imalo potrudite koristiti varijacije u borbi. Sve ovisi na kojoj težini planirate igrati, pa svakako preporučam odigrati na većoj. Ovdje stižemo do usporedbe te pomalo i krađe identiteta. Pošto sam igrao relativno zadnje Assassin’s Creed nastavke te Sekiro, usudio bih se reći da je ovo mix ta dva svijeta. Nažalost, kopirati Sekiro dvosjekli je mač. Takav stil i perfekciju borbe skoro pa je nemoguće prenijeti, pa ako očekujete takvu razinu mogli biste ostati razočarani. Borba je u suštini jednostavna, ali zadovoljavajuća.

Onaj efekt kada deflectate napad u savršenom trenutku sjeda tako moćno da to nisu istine. Idući rez reže protivnika i komotno možete na drugog. Dobro su naglasili bitne stvari, protivnici se lijepo nadovezuju i baš zbog njih sasvim jednostavan pristup borbi donosi dozu zanimljivosti i satisfakcije.

Na kraju puta uvijek je borba. Uvijek.

Prisutna je i mehanika obnove healtha na način da punite resolve (žute ikone iznad health bara). On će se puniti kada vješto izbjegnete udarac ili ubijete nekoga. Isplati se pripaziti, a ako vas namlate uvijek si možete pripomoći. Čak se isplati i agresivniji pristup, no pripazite na one veće neprijatelje.

Jedan na jednog, ili jednu

Definitivno treba istaknuti duel borbe. Nisu česta pojava, no 1-1 dvoboj u većinom prekrasnom okruženju (mini-arena) su fenomenalni. Iako je borba zapravo identična sa svim svojim mehanikama uz drugačiji pregled i setting, gušt je svakako veći.

Da nebi bilo da samo hvalimo, općenito borba ima i svoje nedostatke. Imajte na umu da će vas kamera mrziti, posebice kada se nađete između brojnih neprijatelja. Pola vremena nećete imati pojma gdje ste i tko vas napada, pogotovo u skučenim prostorima. Kako se u dosta situacija nalazite u neprijateljskim kampovima, neće biti rijetka situacija da se šuljate u šator, a unutra sve samo ne pogled gdje treba.

Dvoboji su super, ali inicijacija istih traje 100 godina i ne može se prekinuti.

Još malo mikro-menadžmenta

Ostatak RPG elemenata posvećen je skupljanju iskustva, potrošnog materijala i jačanju oružja/raznih setova oklopa. Uvijek mi je žao kada nemam na izbor više mačeva, no luk i razna pomagala poslužit će svrsi, iako i bez njih uredno možete.

Amajlije će istaknuti dodatne vještine ili statse, ali nisam shvatio svrhu istih jer je mali broj slotova, a njih je na bacanje. Od svega navedenoga najviše sam uživao u dogradnjama oklopa i mnogobrojnim pigmentima što oružja, što oklopa. Raznih šešira ima na bacanje, a većinom sam oblačio maramu i glumio ninju.

Volih bih da postoje razne transformacije oružja, no jedino u tom smjeru bit će razni skinovi i futrole u koje ide ova oštrica.

Ima li nešto neviđeno?

Ghost of Tsushima je jedna smirena igra. Časna do one mjere do koje dopustite da bude. Uletjeti u borbu znak je te časti. Samuraji nisu ninje i ne prikradaju se protivnicima.

Nažalost, sve što Tsushima nudi već je viđeno i većim dijelom bolje izvedeno u igrama iz kojih ova crpi inspiraciju. Nemam ništa protiv dobrih mehanika, no kada svaka od njih bude ili lošija ili jednako dobra, jednostavno se zapitate što vam to treba…

Svakako trebam pohvaliti loading time, teleportiranje po mapi izuzetno je brzo. PS4 Pro uredno odrađuje posao, a SSD koji koristim kao eksterni disk progutao je duga učitavanja koja nisu znatno duža ni na regularnom tvrdom disku. No, jedna stvar nije jasna… Smatraju li developeri da je nečasno prekinuti animaciju? Animacije se nisu mogle prekinuti kod prvog prelaska što u jednu ruku ima logike, međutim, ne mogu se prekinuti niti prilikom drugog prelaska. Feature ili bug?

Ne, Jin, bradati kiseli samuraju s teniskim povezom oko čela.

Kupi kablove, idemo doma

Sekiro – Ghost of Assassin’s Creed tek je još jedna u nizu open world igara koja se ne izdvaja po ničem osim po settingu i prekrasnim vizualima. Priča i cjelokupni sadržaj varira od osrednjeg do solidnog, a takve smo igre brzo zaboravljali. Stoga ovu igru mogu preporučiti tek ljubiteljima tematike i ljubiteljima ponavljajućih open world igara.

Ukupni dojam traži znatno više zabavnog i unikatnog sadržaja, a ovdje toga jednostavno nema. Nije zabavno raditi iste stvari većinu vremena, a Ghost of Tsushima se, nažalost, ne trudi biti raznolik.

Posljednji haiku

Uz vrhunsku ponudu naracije i slične igre koje su obavile bolji posao, Sakai Jin mogao bi ostati samo samuraj koji je volio cvijeće i vjetar. Likova i negativaca se nećemo rado sjetiti, a tihi vihor kvalitete časno će izgubiti glavu kraj silnog iskopiranog sadržaja zvanog „svaka prostorija ove igre je ista“.

“Sunce sja, je*eš Mongole. Jin saka”.

Ghost of Tsushima

. - 72%

72%

Prekrasni vizuali i dobra borba nisu nadomjestili repetitivni sadržaj, generičke likove i priču koju nećete pamtiti.

Oznake

Povezano

Back to top button
Close
Close