Recenzija | LawBreakers

Dok oko nas sve vrvi FPS žanrovima i raznoraznim napucavanjima AAA naslova, vrlo je velika hrabrost krenuti razvijati novu igru toga tipa, pogotovo za neki mali novonastali studio koji broji oko samo 65 zaposlenika.

Očigledan ljubitelj vertikalnog napucavanja Cliff Bleszinski i Boss Key Productions misle da je to moguće, a on je lik koji stoji iza Unreal Tournamenta i Gears of Wara i još mnogih kvalitetnih igara koje su se urezale u fine memorije. Moram priznati da je prvi trailer koji sam vidio za LawBreakerse ostavio sulud dojam i očekivanja, gledao bih ga po par puta u iščekivanju gameplaya s paketom maramica da ne bih previše slinio po tastaturi.

Zašto traileri moraju biti toliko nabrijani bilo je prvo pitanje kad sam vidio gameplay video, igra mi se nije činila ništa posebno na prvi mah i odmah sam prestao gledati taj vražji YouTube i strpljivo čekao betu. Nije video isto što i igrati i iskusiti, izgledalo mi je kao još jedan malo nabrijaniji FPS u nizu od kojih bi mogli sagraditi i kulu Babilonsku 2.

Brzi vertikalni kaos

Imao sam donekle i pravo, nakon odigranih par modova u beti i isprobavanja nekih likova sve mi se nekako više svidjelo kao ideja. Brzo kaotično napucavanje s velikim naglaskom na “pazi Mirko vertikalu!” – i čizma u glavu od niotkuda. Sve skupa je izgledalo kao fino ispolirana igra nekog visokobudžetnog megalomania-studija, pa me prilično iznenadilo da igra nije “full price” kao ostali AAA naslovi. Nisam opet previše prčkao po beti s mišlju da je to samo dio onoga što nas čeka.

Sredina mape je malo tiha pred oluju, ovi warp efekti su zapravo antigravitacijska polja.

Tako dođe dan full igre, fino pokrenem i s veseljem stišćem PLAY, a kad ono dva moda, QUICK MATCH i CUSTOM .. grrrr, zar stvarno i uistinu??? Nema priče, animacije, samo idem šorom, pucam pištoljem. Kao, imaš dvije frakcije, LAW i BREAKERSE, policajci i lopovi, kako bi se igrali ko mali. Sirovina, ali to uopće ne znači da je sve to skupa loše kad malo bolje razmislim. Ovdje sam radi igre, zafrkancije i adrenalina, a film i priču možemo pogledati i kasnije. Iskreno, svidio mi se taj pristup bez previše filozofije. Evo ti Ante drvena puška, ti si žandar i idi se sakrij iza onoga stupa i pucaj po banditima.

Klasna raznovrsnost i premalo mapa

Svaka frakcija ima 9 klasa heroja što dovodi do 18 heroja sveukupno, za svaku frakciju je poseban lik u toj klasi, ali imaju identična oružja i opremu. Uloge među klasama prilično se razlikuju i dosta nalikuje nekom RPG-MOBA điru kao što su assassin za blisku borbu, battle medic za zakrpavanje ranjenika, enforcer bi bio neki za dalji domet, uz gunslingera ili juggernauta kao neka vrsta tenka koji su odlični za obrane zona. Ono što mi se činilo prilično zanimljivim je promjena stila igre pri odabiru nekog drugog lika. Igra malo fura na Titanfall 2 s onim ludim uklizavanjima dok se igra s Wraith, pa malo Destiny ako se odabere Gunslinger jer se blinka umjesto skoka. Tu je čak Descent i ono suludo kretanje kroz hodnike koje mi je točno prenio Vanguard ili kretanje pomoću raketa s Titanom kao u Quakeu. Jedna od dobrih stvari je što se usred igre, nakon svakog respawna, može odabrati neka druga klasa heroja i, ono što je isto zanimljivo, da se napredak prenosi na novog heroja. Znači, ako dobijete super na jednom heroju koji se puni s vremenom, kada prebacite na drugog heroja super ostaje i možete im odmah napudrati nos, bez da gubite na vremenu punjenjem novoga.

Healing pointi su mjesta gdje možete očekivati česte posjete. Za ovoga trenutno nema pomoći, može probati opet kasnije.

Sama igra je vrlo kaotična i brza i staze su prilično dobro dizajnirane za takvu atmosferu, većinom mirror sistemom gdje bi obje strane bile simetrične i u jednakoj prednosti. Po mapama, većinom na sredini, nalazi se low gravity polje gdje sve to skupa zapravo dolazi do izražaja jer svi lete posvuda i tu je taj suludi kaos gdje ne znaš koga bi prvo upucao. Unaokolo se nalaze i nekakve low gravity kugle po kojima možete skakati, ne bi li brže doskakutali na lokaciju, a rubovi mapa su dosta otvoreni, što omogućava veliku mogućnost takozvanog flenkanja. Zapravo je prilično lako prići nekoj zoni konflikta iz više kuteva, kao direktor s leđa, i deri po njima. Tako da su česte pojave napada sa svih strana, a pogotovo s leđa. Health se ne regenerira sam od sebe, fala bogu, već postoje tzv. healeri, a mi kao pravi gejmeri se ne volimo previše oslanjati na to pa su nam developeri ponudili pregršt health packova po mapi. Te lokacije brzo se nauče, a postoje i nekakvi uređaji u koje stanete pa se health skroz regenerira, pa se te lokacije nauče još brže. 🙂 Odnos otvorenog prostora i zabitih hodnika je pristojan i mape nisu niti prevelike, niti premale za sve game modove koje sam igrao. Uz to, igra je poprilično krvava i postoji dosta profanityja (koji se može isključiti po izboru), ali ima nešto u tome kad čujete naratorku u navali košnje: Double kill! Double kill! Double mother fuckin’ kill! (insert grin face here).

Zvuk u igri je dobro odrađen, narator je ženskoga roda i zvuči prilično smireno s obzirom na količine krvi i rokanju sa svih strana. Odabir glazbe je naravno nabrijanog tipa od dub-step, metala, teškog techna I sl. što fino pridodaje atmosferi igre. Likovi komuniciraju tijekom igre tako da ako vaš igrač vidi kako vam se netko prikrada s leđa, to će vam i javiti slično kao i u Overwatch-u, po zvukovima i znate kada tko pali ultimate, gdje je na mapi i da li se uopće provodi.

Uređivanje i farbanje interijera je isto tako opcija. Fala dečki, dobar posao, idemo kasnije na pivkana!

Mapa nažalost nema puno, ali one su s pažnjom dizajnirane. Ima ih svega 7, tako da se kroz par odigravanja lako nauče, iako se nadam da će developeri dodavati mape u nekoj bližoj budućnosti – jer 7 nije 13, a ja gladan mapa. Jedina mapa koja je malo sirova je Vertigo i skroz podsjeća na one stare dobre UT mape gdje se ne zna tko koga, ali zapravo nije loše imati takvo nešto. Sve to skupa je vrlo fora, ali prava sol na ranu dolazi iz jednog smjera, a to su game modovi. Iako su svi modovi vrlo zabavni, ne postoji stari dobri stari deathmach. Meni je to osobno malo bez veze jer su svi game modovi objective-based, što će reći, potreban je teamwork za pobjedu, a to je ponekad prava lutrija s neusklađenim timom. Ako je netko solo, sretno! Obično bih znao prilično nafarmati neprijateljski tim, ali svejedno izgubimo, sve dok nisu došla dva frenda u pomoć. E onda se stvar promijenila. Od 10 odigranih, jedna izgubljena, što govori puno o objective-based gameplayu.

Postoji 5 modova igre i iskreno ne znam koji je zabavniji

Blitzball je vrlo sličan Destiny-rift modu, gdje sa sredine mape uzimate loptu, probijate se kroz neprijateljske redove i zabijate gol. Lopta ima timer, tako da nema zabušavanja, a ako ne uspijete u određenom vremenu, ona eksplodira skupa s nositeljem. Ako lopta ispadne i nitko je ne pokupi u 10 sekundi, resetira se na sredinu i sve se to skupa fino dodaje na dinamiku igre i održava kaotičnu brzinu. Pobjednik je prvi tim koji skupi 8 bodova, što nekada traje kratko, a nekada uistinu dugo, možda i predugo jer se nekad fino da pofajtati za tu loptu.

Uplink je mod gdje se krade sa sredine mape nekakav uređaj koji se nosi na svoju zonu i onda se taj uplink puni do 100%, a neprijatelj ga pokušava otuđiti i odnijeti na svoju stranu. Prilično zanimljiv mod i taj odnos obrane i napada na zone.

Turf War je neki čudan spoj kontrole zona. Trebalo mi je par partija da shvatim o čemu se zapravo tu radi. Uglavnom, postoje 3 zone koje se zaključavaju i otključavaju svako malo i cilj je prije zaključavanja imati što više zona. Nakon što se one zaključaju, zbrajaju se bodovi – ako prije zaključavanja u dvije runde držite dvije zone, dobijate 4 boda (2 po rundi) a suprotni tim 2 (1 po rundi).

Overcharge je ukratko Sun-Tzu. Iako je na prvu sličan mod kao Uplink, ovdje se radi o bateriji koju nosimo na zonu i punimo do 100%. No, fora je u tome da ako napunite na 100% dovoljno je da suprotni tim onda ukrade bateriju i odnese na svoju zonu i tada je ne treba više puniti, samo je montira i pobjedi tu rundu. Tako da smo se dosta često našli u situaciji da pustimo njima da ju pune, malo ih pucketamo dok baterija ne napuni 100%, uletimo sa superima, pokosimo sve i odnesemo bateriju ponosno u svoju zonu. Easy win! Ponekad.

Postoji još jedna verzija kontrole zona zvana Occupy koja se meni najviše dopala jer se zona seli po mapi. Kad se spawna na određenom mjestu, tamo svi brzo letaju, pa se potuku i brane neko kratko vrijeme dok se pune poeni (otprilike 20-30 bodova po spawnu). Pobjednički tim je onaj koji prije skupi 200 bodova.

Mmmmm… kamperi, moja omiljena delicija – Double MF Kill. 😉

Igra je prepuna skinova, što za likove, što za oružja, pa neke naljepnice, skinovi otisaka čizmi što onaj kojeg ste nagazili vidi preko cijelog ekrana. Kroz mečeve se zbraja koliko ste čega učinili u nekakve bodove, pa tako rastu leveli u odnosu na te bodove, a svaki level donosi loot box gdje se mogu osvojiti ti isti skinovi i kojekakve pikanterije. Danas je to prilično popularan sistem u puno igara. Opcije su opširne i postoji opcija za namjestiti FOV, što je jako lijepo i obzirno od strane developera i fali u podosta FPS igara danas. Igru sam igrao na PS4 i kontrole su ok, mada se koriste sve tipke osim L3, pa sam se tijekom igranja često osjećao kao hobotnica. Nema ono mičem kažiprst s R2 na R1 i te fore, za potpunu kontrolu najbolje je imati sve prste uposlene, blaženi bili oni koji su doktorirali claw sistem. Jedna od zanimljivih stvari je takozvani “blindfire” gdje pucate naslijepo iza leđa dok pokušavate pobjeći, tako da metaka u toj brzini uistinu ima posvuda.

Svi ovi modovi i cjelokupna igra očito cilja na kompetitivni mod, sport i brzinu. Definitivni skill-based i intenzivni momenti jako su česti i zna biti dosta zadnji tren clutch, česti cluster fuckovi i navale adrenalina. Možda developeri u budućnosti i ubace nekakav kompetitivni mod, mada iskreno ni ne treba, jer recimo jedan Quake to nikada nije imao, pa je svejedno završio u eSports svijetu. Custom mod je ionako postavljen da može imati i spectatore i podosta je detaljan. Postoji i nekakav globalni rank, tako da one koji žele nekakav status ili scoreboard u vezi osobnog skilla, ima i toga. Rangira se od najnižeg D pa C, B, A, S i na kraju S+ kao najjači rank. Trenutno ganjam biti S rank, što je prilično napeto jer je matchmaking skill based i što bolje igrate to bolju ekipu dobijate u suprotni tim.

FPS kakav se samo poželjeti može

Po meni, igra je osvježenje među ispranim FPS naslovima koja donosi uistinu nešto novo, taj naglasak na vertikalu i brzi kaos je vrlo zanimljiv. Traži dobre reflekse i iako se svakog heroja brzo provali, za masterirat ga potrebno je vremena i prakse. Igra teče glatko, sve je fino ispolirano i nisam, u stotine odigranih partija, osjetio lag ili nešto slično. Žalosno je da je prodaja igre navodno slabija nego Battleborn u prvom tjednu, dok naslovi tipa Destiny 2 i COD mame sline na usta mnogim fanovima, iako je lag sve prisutan, a prodaju se za cijenu 4 puta veću nego LawBreakers, dok je Destiny poznat po katastrofalnom netkodu, lagu i lomljenju gamepada i živaca. No, to je marketing kriv i jedan tako mali studio kao što je Boss Key Productions ne može reklamirati igru kao jedan Activision ili Blizzard. Zaslužuje li LawBreakers više? Po meni osobno da, i upravo tako trebaju izgledati i funkcionirati AAA igre. Nadam se samo da developeri neće dići ruke i da će s vremenom dodati još pokoju mapu i, recimo, deathmatch mod, čisto reda radi, i ja sam miran s dobrom igrom i vremenom provedenim peglajući protivnike čizmama.

{loadposition recenzija}