Marathon je jedna od onih igara koje su dugo bile na radaru, pogotovo jer dolazi od Bungieja, i to po prvi put pod PlayStation okriljem. Očekivanja su bila velika – možda i prevelika.
Perspektiva novog igrača Bungijevih iskustava i extraction pucačina
Ono što mi se odmah svidjelo je način na koji igra počinje. Nema puno držanja za ruku – ubaci te direktno u mapu i snalazi se. Dobiješ neke osnovne smjernice, ali ništa nije savršeno objašnjeno, i to zapravo daje osjećaj da moraš sam pohvatati kako stvari funkcioniraju.
Nakon tog početnog kaosa počinje se otvarati dubina igre. Različiti shellovi (likovi) sa svojim abilityjima i stilovima igranja daju dobar izbor i vidi se da tu ima prostora za buildove i eksperimentiranje. Postoji i solo opcija, što je veliki plus na papiru. Međutim, dosta brzo sam od toga odustao.
Zašto?
Zato što je Marathon izrazito taktička i nemilosrdna igra koja tehnički dopušta solo igranje, ali ga u praksi baš i ne podržava.
Svaki run je zaseban. Uđeš, lootaš, pokušavaš preživjeti i izaći van. Ako umreš – gubiš sve što si skupio. I to se događa često. Jako često. Pogotovo na početku.
AI protivnici su brutalni i ne opraštaju greške, a PvP dodatno otežava stvari. Nije rijetkost da uložiš vrijeme u pripremu, složiš loadout, uđeš u run – i u roku par minuta sve izgubiš.
I tu dolazimo do mog glavnog problema s igrom.
Marathon ponekad djeluje kao igra koja traži da daš otkaz i posvetiš se samo njoj. Ako moj šef ovo čita – šalim se 😊
Šalu na stranu, igra stvarno očekuje ozbiljnu posvećenost. Svaki run traži pripremu, slaganje builda i planiranje, a nagrada za sav taj trud nije uvijek proporcionalna. Iako postoje opcije da ne krećeš baš svaki put od nule, svejedno imaš osjećaj da više vremena provodiš spremajući se za meč nego ga zapravo igrajući.
Progresija mi je djelovala sporo, a dosta toga ovisi o RNG-u, posebno kad je riječ o boljim nagradama i sadržaju. Uz to, neki od najzanimljivijih dijelova igre zaključani su iza višeg nivoa ili zahtijevaju konkretno ulaganje vremena i opreme, što ih čini teško dostupnima većem dijelu igrača.
Matchmaking me često znao izludjeti. U par navrata sam doslovno izašao iz igre jer nisam imao živaca sjediti pred ekranom i čekati.
Jedan petak navečer proveo sam gotovo sat i pol pokušavajući pronaći meč — frustraciju sam već počeo dijeliti u našoj grupi. Prosječno vrijeme čekanja znalo mi je biti i po 2–3 minute, što možda ne zvuči strašno, ali kad se to ponavlja, ubije mi svu volju.
To je nešto što ne mogu ignorirati. Vrijeme mi je ograničeno i stvarno smatram da bi današnje igre trebale više uzeti u obzir da ih ne igraju samo ljudi koji mogu satima čekati, nego i oni koji imaju obaveze sa strane.
Grafički, igra ide u potpuno drugačijem smjeru – šarena, neobična, puna čudnih oblika i kontrasta. Nekima će to biti osvježenje, drugima jednostavno neće “sjesti”.
Još jedan minus je način na koji je sadržaj organiziran. Ograničavanje određenih aktivnosti na specifične vremenske periode (poput vikenda) može biti frustrirajuće, pogotovo za igrače koji ne mogu igrati u tom vremenskom prozoru. To je nešto što više očekujem od free-to-play modela, a ne ovdje. Primjer je novi raid sadržaj koji je dostupan ISKLJUČIVO vikendom — već sam po sebi zahtjevan, gotovo neigriv solo, traži dobru opremu, visok level i koordiniranu ekipu. U takvoj situaciji dodatno ga ograničiti vremenski jednostavno nema smisla.
Za kontekst, prvom timu je trebalo gotovo 12 sati da porazi glavnog bossa tog sadržaja. To dovoljno govori koliko je zahtjevan — i dodatno naglašava koliko je čudno takav sadržaj vremenski ograničiti.
Također, iako se igra pokušava osloniti na misterij i priču kroz okoliš, osobno nisam dobio taj osjećaj. Lokacije često djeluju generično i ne ostavljaju puno tragova o svijetu ili onome što se zapravo dogodilo, što je propuštena prilika.
Na kraju dana, Marathon je igra koja će najviše odgovarati hardcore igračima, pogotovo onima koji dolaze iz Destiny svijeta i navikli su na ovakav tip progresije i grindanja. Za sve ostale – uključujući i mene – postoji dobra ideja i potencijal, ali nedostaje onaj faktor koji te vuče da se vraćaš iz dana u dan.
Možda s vremenom i kroz ažuriranja to sjedne na svoje mjesto. Za sada, ostavlja dojam igre koja više traži nego što daje.
Goran Rakić (/u/OverHypedG)
Drugi pogled – iz kuta Destiny igrača
Alternativni osvrt dolazi iz pera strastvenog dugogodišnjeg Destiny igrača. Igrača koji je sudjelovao u alfa i beta testu prvog Destinya i nakon toga bez razmišljanja prednaručio kolekcionarsko izdanje. U obje igre ukupno uložio preko 2.500 sati. Jesu li dojmovi za Marathon drugačiji?
Pokušat ću prvo prenijeti, ima li ovdje one čari koju je Destiny donio po svom izlasku. Nažalost, put do izlaska je ovdje bio trnovit. Prvi testovi su ukazali da igra nije spremna za izlazak te je inicijalni launch odgođen. Zatim smo imali i kontroverzu s posuđenim vizualnim elementima. Taj dio je uspješno riješen. Umjetnica, autorica spornih vizuala je potvrdila da je situacija riješena na obostrano zadovoljstvo.
Svemu nije pomogla ni trenutna klima publike, odnosno igrača vezana uz live service igre, nedavni neuspjeh Concordea, te probleme javnosti s percepcijom Sonya, Bungiea i stanja igrače industrije u cijelosti (otkazi i slično).
Čari otkrivanja
Ima li Marathon tu čar koju je Destiny imao? Ukratko, smatram da ima. Bungie je u tom pogledu majstor. Cinematici koji su počeli biti plasirani pred izlazak su među boljima u industriji. Kratki videi za neke od klasa (shellova), a, naročito, produljeni glazbeni video su bili genijalno odrađeni. Pokazujući dovoljno da privuku pažnju na sami svijet igre, estetiku likova i okruženja, glazbe koja je popratila ovaj naslov (za koju smatram da jako dobro paše vizualnom izričaju), a opet nedovoljno da razotkriju previše.
Da ovo neće biti naslov koji odmah otkriva previše, vidljivo je i po otvaranju igre. Uvodni elementi pružaju tek minimalne detalje potrebne da se postave temelji svijeta. Dobili smo dovoljno da postava svijeta bude intrigantna, ali je očito da će se priča razotkrivati na kapaljku. Koliko god je to logična postavka za igru koja namjerava biti s nama barem nekoliko godina, u vrijeme instant gratifikacije i pomanjkanja pažnje, ovo bi se moglo pokazati lošom odlukom. Doduše, mi gameri smo posebna vrsta te nam pomanjkanje dobre priče nije uvijek bitno. Ako je igra zarazna i kvalitetna, priča je često manje bitna.
Extraction shooter
Iskreno, moram priznati da mi je ovo prvi susret s ovim žanrom. Znam da postoje naslovi poput Tarkova, Hunta i nedavnih Arc Raidersa, ali nisam nikad zaigrao takvo što. Općenito nisam česti PvP igrač. U Destinyu sam obožavao kooperativne PvE elemente, druženja i kultne raidove. Ako sam baš trebao neki PvP fix, upalio sam COD, malo šizio i to je bilo to. Atmosfera, priča, istraživanje su mi uvijek bili prioriteti u gamingu. Ako su ti elementi bili pogođeni, mogao sam zažmiriti i na poneki nedostatak.
Extraction shooter pak promatram kao nadogradnju i to, mazohističku nadogradnju PvP iskustva. Ja sam hrčak, dabar, hoarder, koji voli svoja skladišta i svoju opremu i zašto bih igrao nešto gdje to mogu izgubiti u milisekundi. S druge strane, Bloodborne mi je bio prvo mazohističko iskustvo u gamingu i obožavam ga. Nezaboravan naslov. Ta muka, to iskustvo, ta nagrada kad na kraju “uđeš u matricu” i počneš sve rješavati… nezaboravno.
Da pređem na stvar – Marathon definitivno ima taj je ne sais qoui, odnosno “ono nešto”. To nešto me vuklo da odigram nekih cca 30 sati od izlaska (a da se razumijemo, gaming me neće vidjeti u prosjeku od 5:30 ujutro do 22:30 navečer). Bio sam ubijan, bio sam masakriran, bio sam ponižen. Cijeli tim od troje je znao nestati već u prvih 45 sekundi od pokretanja. Ali nakon malo vježbanja, znao sam ostati jedini preživjeli, riješiti sva tri protivnička igrača, oživjeti svoju ekipu te nakon toga riješiti još koji protivnički tim i na kraju uspješno otići (extractati se) s mape. Naravno, i dalje nemam šanse protiv vrhunskih igrača, ali igra apsolutno ima taj drive, odnosno meni stvara drive, koji me gura dalje.
Matchmaking
Moram priznati da sam imao sasvim drugačije iskustvo igranja od kolege iznad. Matchmaking me služio savršeno od prvog trenutka. Na svaki match nisam čekao puno. Nisam mjerio, ali rekao bih da nije bilo više od pola minute. Iskreno, nisam ni jednom probao igrati potpuno solo (osim u slučaju igranja s klasom koja se igra samo na taj način – Rook), već s dva randoma. Upravo to spajanje sa slučajnim ljudima me podsjetilo na prve dane prvog Destinya i tzv. blueberrye. Marathon me tako u većoj mjeri spajao s dobrim ljudima. Ljudima koji sami od sebe primjete koji zadatak imam te pomažu u borbi i daju savjete gdje se što nalazi ili koga trebam ubiti. Komunikacija je jednostavna i efikasna.
Imao sam upaljen crossplay te sam znao igrati i s PC igračima, što je možda doprinjelo savršenom matchmakingu. Imam sigurno preko 100 odigranih matcheva te potvrđujem da nijednom nisam predugo čekao niti je match u tijeku crashao. Taj aspekt igre je tehnički zaista dobar.
Gameplay
U odnosu na Destiny, ovdje ima puno više klasa, odnosno kako se ovdje zovu, shellovi. Radi se o sintetičkim ljušturama koji se podosta različite te nude unikatne gameplay elemente. Postoji 6 shellova koji se mogu koristiti za solo i timsko igranje te 1 unikatan namijenjen samo solo igranju. Svaki je pomno kreiran i pruža distinktivno iskustvo. Ja osobno sam se najviše pronašao u Thiefu, jer obožavam istraživati loot, a mali dron mi nudi mogućnost cupkanja opreme s drugih igrača. Ali svaka klasa je zaista dobra, zanimljiva i distinktivna.
Ako je u nečemu Bungie majstor, to su napucavanje i kretanje. Potvrđujem da su oba elementa i u ovoj igri apsolutni top notch. Za oružja se u početku čini da ih je malo, ali se postepeno otključavaju i nude odličan osjećaj pucanja. Bilo da se radi o pucnjavi izbliza ili sasvim daleko. Precizno, jasno, s odličnim feedbackom. A tako je i s kretanjem, skakutanjem, uklizavanjem te ostalim skillovima koje neke klase posjeduju, npr. grapling hook. Također, oba elementa se itekako mogu povezati s Destinyem. Neka oružja čak podsjećaju na Destiny oružja, kao i spomenuti grapling hook ili pak dupli skok. Ono po čemu se Marathon razlikuje, to je overheat sistem koji sprječava predugo trčanje i skakutanje te ipak zahtjeva i malo taktiziranja.
Drugi slični elementi su neke frakcije i zadaci, da ne kažem bountyji, koje se mogu čak povezati s Destinyem. Npr. imamo Midu, imamo Arachni, što su imena koja Destiny igrači odmah prepoznaju. Sličan je i način na koji Bungie otključava dodatne gameplay modove u igri. Tako smo prethodni vikend prvi put imali pristup nekoj manjoj Marathon verziji raida. U pitanju je sadržaj koji će od sada biti omogućen samo vikendima, a da bi se njemu uopće pristupilom, potrebne su određene ingame pripreme. Koncept mape je sasvim drugačiji od ovih koje su dostupne cijelo vrijeme te nudi izazovne okršaje i na kraju frenetično trčanje prema izlazu s mape. Ali je zato oprema koja se osvoji vrijedna svake kapi znoja.
Ubij me pol… brzo
Ono što je apsolutno sumanuto u ovoj igri je njen TTK. Igra ne prašta. Ovisno o oružju, možeš nestati nakon samo dva pucnja. A ubiti vas neće samo protivnički igrači, već i izuzetno dobar AI, koji mi je možda najveće iznenađenje u igri. U par navrata je cijeli tim nestao samo zbog AI protivnika. A ako se poklopi da se paralelno borite s AI-em, vrlo lako će se dogoditi da će protivnički tim to čuti te doći iskoristiti situaciju. Osim toga, ubiti vas pokušavaju i flora i fauna te čak i elementarne nepogode. Tau Ceti (naime, to je lokacija na kojoj se većina radnje odvija) je izuzetno opasna planeta.
Tako da ako ste navikli na duge partije napucavanja, ovaj naslov će vas uhvatiti nespremne. Marathon pruža nemilosrdne, ali pamtljive situacije. Ovo je mjesto gdje ćete se ili slomiti i odustati ili se zainatiti, vježbati, učiti i biti bolji.
S druge strane, ta činjenica da se stvari odvijaju brzo ima i druge pozitivne elemente. Naime, ako i umrete, vrlo brzo uđete u novi match. Niste izgubili previše vremena. Da, otiđe sva oprema koju ste uložili u match ili zaradili u matchu, ali već u idućem imate šansu sve povratiti. Partije traju maksimalno 25 minuta što je po meni odlična brojka. Imam osjećaj da je cijeli koncept savršeno tempiran da pruža odličan omjer uloženo dobiveno po pitanju vremena i truda. Zadaci nisu preteški te ne ometaju u gameplayu, ali opet nude dovoljno da definiraju gdje ćete se na mapi uputiti. Da nije uvijek samo – ajmo do najbliže zgrade u zasjedu i čekati druge ljude. Iako je i to čisto validna opcija za igrače koji vole takav pristup.
Biti ili ne biti
Nažalost, nalazimo se periodu kada je nekim studijima i nekim naslovima teško dobiti pažnju, dok neki manji, indie naslovi znaju eksplodirati u popularnosti. Publika neke stvari pamti i teško prašta, ali isto tako se vrlo lako stvori percepcija o nečemu samo na osnovu rekla/kazala elemenata. Tako Marathon trenutno možda nije na vrhu ljestvica igranja, ali osobno smatram da bi itekako trebao biti.
Da, extraction shooter je dugo bio niche žanr, ali Arc Raidersi su pokazali da to nije pravilo. Marathon definitivno ima sve preduvjete biti veliki hit. Atmosfera je odlična, napucavanje i kretanje su fantastični. Smatram i da je napredak u igri dobro tempiran, taman prati razvoj skilla u igri.
Sadržaj nije ogroman, trenutno su u pitanju tri redovne mape te nova raid mapa dostupna vikendima. Osobno mi to nije dosadilo. Iskreno čak najčešće igram samo jednu mapu, jer, iako je mapa poznata, okršaj je doslovce svaki put drugačiji.
Ono što smatram da nije dobro je ovaj inicijalni reward pass za prvu sezonu. Npr. ne postoji metoda da se zaradi besplatna valuta kroz sami pass. A i same nagrade u ovom passu nisu baš nešto. No ako vam taj element kozmetike nije bitan, već ste tu samo zbog napucavanja, nećete zamjeriti. Nadalje, smatram da je UI mogao biti bolji. U početku je zaista overwhelming. Užasno puno izbornika i klikanja, a naročito je to vidljivo kod opreme. Kad krenete, ništa vam neće biti jasno. Što je što, što čemu služi. Jasno, nakon par sati igranja, stvari sjednu na svoje mjesto i počnete shvaćati po navici, ali taj element je mogao biti bolji.
U svakom slučaju, smatram da je Marathon izuzetno dobra igra, no definitivno nije za svakoga. Ako vam vizualno “ne sjeda” velika je šansa da vam sve ostale kvalitete neće biti dovoljne. Ako nikako ne volite ovaj žanr, odnosno ovakav pristup opremi i gubitku svega, teško da ćete se naviknuti. No, s druge strane, i ja sam u tom krugu hrčaka sakupljača, ali ovo PvP iskustvo mi je među najboljima koje sam ikad igrao.
Ivica Cerin (/u/Tzereen)
Ako čak i početnici i nevješti PvP igrači imaju redovnu potrebu zaigrati još jedan i još jedan i još jedan match, znači da je Bungie odradio jako dobar posao i da ovdje imamo mali dragulj čija reputacija nažalost pati zbog raznih elemenata. Ako se uspije othrvati inicijalnom manjku popularnosti te se raširi usmena predaja nas igrača koji vidimo sve pozitivne elemente, Marathon bi mogao biti jedna stabilna okosnica svog žanra. Kvalitetu ima.
