Recenzije

Recenzija | Nier Replicant ver.1.22474487139…

Sjene. One su dio nas, naš odraz, skoro opipljive. Ako promatramo svoju sjenu shvatit ćemo (da smo poludjeli) da smo to mi sami. Tako nekako je Yoko Taro zamislio svoj NieR. Ne samo njega, nego i Automatu koja se već proslavila i osobno je smatram religijom generacije. Ako vam ništa nije jasno, pobrinut ćemo se to razjasniti, a vi se sjetite ovog uvoda kada zaigrate igru.

Pokrenuo sam ja NieR davne 2010. kada je isti izašao na Xboxu 360. Bila je to verzija s „ćaletom“ i uglavnom je bila malo drvenija nego verzija koju sada možemo odigrati na PS4 i Xboxu One. Osim što se verzije razlikuju po protagonistu, većinom je to ista igra. Danas pišem o Replicantu, upgrade verziji one s mlađim protagonistom koju su namijenili Japancima u ono vrijeme, a namjerno ne spominjem remaster jer je ovo baš nadogradnja izvorne igre u svakom pogledu, ali opet nedovoljno da kažem da je remake. Nier Replicant ver.1.22474487139…, da budemo točniji – ako vi imate drugu verziju, pazite da prilikom razmjene iskustava navedete svoju da ne bi bilo…

Dobrodošli. Čekali smo vas.

JARPG – ni sam ne znam postoji li nešto ovakvo. Japansko, akcijsko i RPG. Tako nekako. Ako niste ljubitelj igara ovakvog stila, općenito ako niste za taj japanski pristup, mislim da je pošteno reći da će rijetkima koji nisu igra zasjati. Isto tako, svi koji imaju problema s nepotrebnim backtrackanjem, ili po našem, nepotrebnom vraćanju naprijed-nazad kroz iste lokacije nebrojeno puta, ne bih baš dao preporuku ni njima. A ukoliko ste oni koji traže jaku priču, nenormalan koncept iste, ludilo koje samo Yoko može ispričati a da ne kaže puno, a opet kaže sve, apsolutno volite kroz takve stvari prolaziti uz jedan od ponajboljih sountrackova – tu smo. Dobro došli. I prepustite se, ovdje NieR.

Prije nego napustimo ovaj uvod i nastanimo se u sočniji dio recenzije, vrijedno je spomenuti da uz Replicant ver.1.22474487139… dolazi par stvari što originalna igra nije imala. Ubacili su kratki dio priče u samu igru uz novu dionicu u trajanju nekih 40-ak minuta, potpuno novi kraj, besplatne kostime heroja Automate, sami DLC koji je naknadno izašao je sada dio igre, doradili su borbu da priliči Automati, okoliš puno ljepše izgleda i sve skupa stvarno se radi o jednoj solidno dorađenoj verziji. Usudio bih se reći najboljoj koju možete odigrati ako želite odigrati prvi NieR. I apsolutno bih to i preporučio onima koji su zainteresirani.

Trebalo mi je 5 minuta da zavolim igru. Početak. Atmosfera. Glazba. Na prvu udarac kojem se nisam uspio, a niti pokušavao izmaknuti. Iako mi je pomalo čudno i ružnjikavo izgledala u prologu, ostatak igre definitivno izgleda bolje. Taj početak otkriva da se radi o PS3 igri u novom ruhu, ali sve to uskoro postaje nebitno.

Nazivamo svog protagonista. Zapamtite datum. Pričom smo prije Automate, spremni smo i krećemo ju ispisivati. Smatrajte sebe knjigom u koju ćete upisati sve svoje avanture, osjećaje, riječi… NieR je vrlo osjećajna igra sa snažnim socijalnim aspektom i briljantnim pisanjem. Dok prolazite kroz ovaj svijet depresije i melankolije i otkrivate njegove male tajne, maestralna glazba pratit će vas svakim korakom. Prestajat će kada je to potrebno, kretati kada zatreba. Glazba je ovdje glavna nit vodilja. Na samo prve note neke izvedbe lako mogu predočiti u kojem sam dijelu igre. Svakom gestom koju stvara mogu se prisjetiti situacije i osjećaja koji se tada stvorio u meni.

Mračna neka vremena

Svijetom vladaju shadesi, sjene protiv kojih stvarate svoju sudbinu. Krvare. Da, i napadaju vas u raznim varijacijama. Vrlo su bitne, razmišljajte o njima dok igrate. Upravo tako kreće avantura i vrlo brzo ste svjesni da je svijet u kojem se nalazite vaša setra Yonah i vi, sve, samo ne idealan. Proklete sjene. Sve su uništile. Kao stariji brat, važno je zaštiti mlađu seku. Ipak, sjene su previše… Mrak, tama. Nula. Ničega više nema.

Mnogo godina kasnije nastavljamo ovu sagu. Što se točno dešava teško je uopće objasniti, no isto ću se tako ja zaustaviti i neću ići tim putem jer, kao što sam spomenuo, baš je priča ono zboh čega trebati navratiti „nier“ ove igre. Želim vam prepustiti jedno nezaboravno iskustvo, ne želim vam uzeti dio kolača. Yoko je stvarno ukomponirao nenormalno i ono manje nenormalno u jedno bezvremensko iskustvo koje će vas zbuniti, izbezumiti, naljutiti, a opet navesti da vas pozitivno nadahne.

Kraj A, B… Ili C? Ma koji k…

Priča je koncipirana kroz dva perioda. Oba se kreću prema istome smjeru, no, naravno, svaki raspolaže svojim adutima. Želite zaustaviti Black Scrawl – bolest koja nema lijeka, a Yonah (naša mlađa sestra) je na žalost pokleknula i svaki trag je dobrodošao. Sve što sam do sada spomenuo vrlo je usko povezano pa ćete tako priču doživjeti iz raznih kuteva i razmišljati drugačije svaki put kada…  ćete ponovno kroz drugi dio nje i prolaziti. Moram spomenuti da igra nije gotova kada prvi put vidite „slova“, nego da avantura tada tek počinje. Odmah da vas upozorim, ideja je genijalna, ali nije baš izvedena najbolje. Nekako mi nije sjelo igrati par puta iste dijelove uz samo neke dorade i proširenja koja se otvaraju, postalo mi je čak i naporno u jednom trenutku. Ipak, konačni cilj i guranje do kraja se isplatilo. Ako su backtracking i ova ideja nešto što ne volite, poprilično sam siguran da vam se igra radi toga neće svidjeti.

Mislim da razumijem sve kritike na račun ove ideje. Uz sve te „činjenice“, sužava se krug ljudi koji žele proći kroz jednu ovakvu igru. I to je ok. Ne volimo svi grindati. Mene je malo toga zapravo omelo od uživanja. Nažalost, i questovi su podosta fetchy, većinom vas vraćaju na već posjećene lokacije i to samo produljuje agoniju, ali super je što svaki priča kratku priču i produbljuje lore. Znači li to da se isplati sat vremena skupljati materijale da čujete nešto relativno sporedno? Za većinu igrača baš i ne. Ako vas lore zanima moglo bi se isplatiti, neke priče su me baš dirnule i samo su me zakopale još dublje u ovaj sirovi svijet.

Ako volite Farming Simulator i Ultimate Fish Simulator, postoje sporedne aktivnosti i za to. Ništa posebno, ali čupao sam morske pse kao igra moje slobodno vrijeme. Kada zavolite taj svijet u kojem se nalazite sve postane za nijansu bolje. To je ono kada vas igra uzme, a definitivno mi se to dogodilo.

Pričom do pobjede

Jedina preporuka bi zapravo bila da se bavite pričom i ponekad odlutate. Kroz sve ćete proći nebrojeno puta i ne želite si stvoriti probleme repetitivnosti. Tako je nekako i najbolje igrati. Svaki prelazak nakon onog prvog donosi neke nove izazove i jače protivnike, nova oružja i nove mogućnosti. Osjećate da igra „teče“ dalje, a dok ganjate novi ishod, nije loše ni da razmislite što se tu zapravo događa. I dalje ne znate, ali svim silama želite saznati. I tako u krug, do samoga kraja.

Da igra traje samo jedan polu-prelazak kraće, mislim da bi bilo puno bolje. Omjer uloženog-dobivenog baš nije na vašoj strani taman tu jednu polovicu. Ono što me fascinira je kako su mi se osjećaji i pogledi na svijet mijenjali između prelazaka, vukli me prema svim likovima na različite načine. Jako dobro pogođeno. Da je ideja malo „stegnuta“ i sklopljena da se isti dijelovi toliko ne ponavljaju, ovo bi bilo čudo. Čudo!

Po svemu ostalome, moglo bi se reći da je ovo tipični ARPG. Akcijska strana je dorađena i sliči onom iz Automate. Taj dio je dobar, možda malo bazičan, ali ipak mi je bio dovoljno zanimljiv. Dosta je raznih kombinacija napada, par kategorija oružja, raznih magija i vještina… Našao sam si dobar recept i „kuhao“ po njemu.

Borba je vrlo tečna i relativno jednostavna. Varijacija platforminga je ovdje manja nego, primjerice, u Automati. I dobro je iskorišten, iako bih volio da ga je više. Manje je ptičje perspektive, manje je tog iskorištavanja prostora. Šteta. I dalje solidno iskustvo, uz boss borbe svakako i korak iznad sredine. Definitivno treba igrati na „Normal“ težini, a ako želite izazov, „Hard“ nije toliko težak, samo ćete malo više paziti što stišćete.

Hold R1 + KOCKA, KOCKA, TROKUT, TROKUT (dobra combo kombinacija)

Šteta što RPG sustav nadogradnje nije malo dublji, kompleksniji. Ovako možete bez previše truda proletjeti kroz cijelu igru uz minimalnu nadogradnju. A ona i je minimalna, osim levela i samih oružja, tu su samo „riječi“ koje oslobađate klanjem shadesa. Te „riječi“ su dodatak opremi u obliku Magic +15%, EXP up +20% i sl. Oružje se može nadograditi, i to je to. Da nema te magije koja pršti dok se borite možda bi bilo malo dosadnjikavo, ovako kombinirate dva pristupa kroz sve borbe i svakako će vam biti zanimljivo nabijati te proklete sjene na šiljke…

… Grimoire Weissa. Tko je sad to? Knjiga. Vaša knjiga koja je izvor magije i možda jedino rješenje za Black Scrawl. Weissy je legenda od suputnika, genijalne glasovne glume i odličnog humora. Da vam ne bude dosadno kada trčite ili plovite do neke lokacije, Weiss je tu da komentira što se god događa dok igrate, bili to questovi ili nešto treće. Tu je jako puno razgovora, čak i kroz borbe, i taj dio je veliki plus. Svaka im čast na toliko teksta koji je sve samo ne dosadan. Sveukupno, engleski voice acting je odličan, a relativno dosta situacija ga prakticira.

Izdvojio bih tekstualne priče između scena koje su duboke i emotivne, koje istaknu svakog lika u igri još dublje i dočaraju situaciju bez da gledate animaciju. Neki questovi prate isti recept i bili su mi odlični. Općenito su svi dijalozi kvalitetno napisani, uz dozu dobrog humora postaju jako tečni i zato vuku.

Na mom PS5 sve se izvodilo glatko. Kontrole su dobre i responzivne, možda malo „zastarjele“ u odnosu na „moderne“ naslove. Nije me previše smetalo. Ono što je, to bi bila kamera. Kamera zna biti kriminal. Vrluda posvuda i zna iznervirati. Sve ostalo vrlo brzo postane tečno i „iz zgloba“. Vrijeme učitavanja između lokacija je dosta traljavo prilagođeno za sadašnje vrijeme kada imamo jače strojeve za ove „starije“ igre. Nažalost, dosta vremena ide taj prokleti „Loading“ i on vam ubije volju za životom. Kada jednom učita, onda je dulje vrijeme sve u redu. Kako ipak putujete posvuda i to stalno, bit će učitavanja. Navodno je Xbox One verzija superiornija, pa probajte tamo baciti fokus. Grafički je to PS3 igra, no puno toga je stvarno dorađeno i neke animacije izgledaju predivno. Većina, tj. sve animacije izgledaju predivno, pogotovo Emil u kasnijem dijelu igre.

Što sam ja to odigrao?

Koliko Yoko vam se igra? „Al’ bih je „Taro““, ili „A ne baš Yoko“? Svim bih silama preporučio ovu lektiru, čisto da doživite te emocije i dobijete taj pravi dojam. Mislim da je ovo djelo i dalje ispred svoga vremena, a mogućnosti koje su i dalje otvorene mogu biti nešto predivno. Tim više što je ovo uvertira u Automatu, koja je ipak koplje iznad po svemu. Ova 2 naslova za mene su nešto izvan konkurencije u onome što rade dobro, a to su priča i emocija. Nestvarno.

Na kraju dana, pamtit ću dugo godina i vremena ovo što mi je servirano. Svaki minus koji sam naveo bit će samo stavka, dok sve ostalo nešto puno više i vrijednije. Tko su te sjene? Pređite pa vidite. Tražim da me igra raznese, a evo, nakon ove se skupljam već danima i nikako da uspijem. Živio NieR i Yoko Taro.

Nema teorije da zaboravim ovu ekipu.

Nier Replicant ver.1.22474487139...

f - 85%

85%

Izuzetno i posebno iskustvo sputano repetitivnim elementima, ali na kraju dana ipak jasnog pečata vrijednog spomena.

Oznake

Povezano

Back to top button
Close
Close