Recenzija | NieR: Automata

Igra koja će vam, ako joj dozvolite, zauvijek ostati u srcima.

Različiti smo, to vjerojatno vidite po raznim raspravama, bilo u životnim stavovima i situacijama, bilo u ovakvim interesnim. Različiti snovi, različiti ukusi, različite strasti… ali (barem ovdje) sve nas povezuje jedna strast – ljubav prema video igrama. Istu takvu strast posjeduje i redatelj ove posebne igre – Yoko Taro.

Divno je vidjeti, da u vrijeme kad se dosta naslova izrađuje kao na traci te kad mnogi developeri postupaju ziheraški i rade samo malo ulickanije nastavke, postoje kreatori koji su zadržali tu iskonsku strast prema video igrama, tu iskru, tu prekrasnu dječačku kvalitetu koju je navedeni redatelj unio u svaki atom ove genijalne igre.

Protagonisti 2B i 9S u razgledavanju uništenog grada.

NieR: Automata je igra koja mi predstavlja veliki problem u njenom predstavljanju. Naime, prvotni osjećaj je kao kad se djeca zaljube i svima žele pričati kako je njihov odabranik prekrasan i najbolji na svijetu, ali s druge strane, ne bih htio razotkriti sve finese, detalje i sitnice kojih ova igra ima pregršt i koje je zaista poseban osjećaj otkrivati sam, postepeno. Dobar primjer, usporedbe radi, bi bio The Last of Us koji se također riječima ne može dočarati, već je potrebno svu tu težinu i dubinu emocija osobno iskusiti.

Prije konačnog početka samo bih još spomenuo jednu činjenicu koja ukazuje na, ne samo njenu kvalitetu, već i intenzitet utisaka koji je ostavila na mene. Naime, ono što već danima radim nakon njenog prelaska je čitanje o njenom redatelju, njenom skladatelju (Keiichi Okabe), prethodnim igrama u serijalu te opetovano preslušavanje genijalnog soundtracka… To sam imao potrebu još samo nakon Mass Effecta i The Last of Us.

Primjer pucačkog segmenta u igri.

First things first

Prvo ću ukratko i tehnički, a nakon toga ću se osvrnuti na posebnosti koje su me u sprezi sa svim ostalim elementima zauvijek kupile.

NieR: Automata je akcijski RPG, većinom igran u trećem licu. Ne, pardon, ne mogu ovako. Ništa u ovoj igri nije klasično, pa neću ovako. Idemo od početka…

Igra vas već samim ulaskom u izbornike upozorava da pazite, budući da nema auto-save sustav te da ćete tek igrajući igru saznati kako se snima. Ne biste vjerovali, ali to je već bio razlog nekim negativnim recenzijama na Steam platformi, budući da ljudi nisu znali snimati te su „izgubili“ dragocjeno vrijeme umirući prije no što su uspjeli snimiti.

Igre najčešće počinju sa upravo suprotnim tekstom, ali ovdje…

Ako ste gledali neke od najava i mislili da je ovo klasična hack ‘n’ slash akcija po uzoru na, recimo, Bayonettu, čeka vas još jedno iznenađenje. Naime, već u prvoj akcijskoj sceni imamo klasičnu 2D vertical scrolling pucačinu (poput Tyriana ili Raptora), koja u jednom trenu postaje 3D pucačina, a u drugom trenu čak twin stick pucačina. Nakon tog uvodnog dijela počinje ono što smo svi vidjeli u najavama. Akciju preuzima spretna, ubojita i disciplinirana protagonistica 2B odjevena u vrlo privlačnu, gotičku kombinaciju crne kože, štikli i platinaste kose.

Krivulja učenja je odrađena kvalitetno i intuitivno, bez previše povlačenja za rukav. Prvenstveno dobro odabranim početnim neprijateljima koji kreću od vrlo malih i benignih, prema sve većim, da bi vas vrlo brzo dočekao i prvi mini boss. No dok dođete do njega, već ćete isprobati i naučiti sve poteze koje 2B ima u svom repertoaru. U borbi vas cijelo vrijeme prati i vjerni levitirajući robotić kojeg kasnije možete opremati raznim oružjima i dodacima. Nakon prvog većeg neprijatelja susrećete i drugog glavnog lika 9S koji kasnije većinu vremena provede boreći se uz vas.

Naši gotski junaci pred velikom odlukom…

Ovisno o OKP želji za istraživanjem, kroz nekih pola sata do sat dolazite i do prvog velikog bossa koji bi vam, ako niste savladali dupli skok i tempiranje evadea, mogao zadati probleme. Ali pazite, kao što sam rekao, auto-save ne postoji, a mogućnost snimanja dolazi tek nakon ovog, mogu reći, uvoda u igru.

Ono što savjetujem nakon ovog je da bez predrasuda i žurbe krenete u detaljno istraživanje svih tajni koje ova igra pruža. Jedan od sitnih primjera koji mogu odati bez da pričam o spojlerima je nešto što se događa nakon ovog uvoda. Partner u igri, 9S, vam daje kratke tehničke upute o postavkama igre, brightness i sl. te kad završite s tim, vrlo lako možete pritisnuti „Yes“ i nastaviti. Ali, ako odete na daljnje postavke i uključite vibraciju, on vas pohvali i pita da li išta osjećate. Vi, naravno, možete reći da ne osjećate ništa nakon čega će se on svojski potruditi da je ipak osjetite…

Jedan od simpatičnijih trenutaka koji bi vam mogao promaći ako ne istražujete

What’s this about

Budući da nisam igrao prvi NieR na PS3 (nakon ovoga ću nekako morati ispraviti tu nepravdu), ne mogu detaljno o njemu, ali informacije na webu kažu da se ova igra nekim blagim elementima veže uz njega. NieR: Automata smještena je u daleku budućnost, nekih 8000 godina od danas. Zemlja je praktički u cijelosti uništena od strane stanovitih svemirskih pridošlica i njihove mehanizirane vojske. Ljudska rasa, suočena s potpunim istrjebljenjem, pobjegla je na Mjesec otkud uz pomoć androida pokušava ponovno zauzeti svoj, nekada prekrasan, planet.

Dva glavna, već spomenuta, protagonista (2B i 9S) su upravo takvi androidi te ćete većinu igre provesti u njihovom društvu. 2B je borbeni android, što se i vidi po većini njenih dijaloga, dok je 9S po funkciji izvidnik te se za njega po karakteru vidi da je puno mekši i emotivniji).

Pogled u daljinu zorno prikazuje depresivne, napuštene gradske predjele i sumornu paletu boja…

Ovakav zaplet i smještaj u postapokaliptično okruženje je prva stvar koja će, nažalost, odbiti neke igrače. Naime, budući da je preživjela pregršt napada, Zemlja je uništena i opustošena. Veliku većinu vremena i prazna. U svojim ćete putovanjima češće susretati životinje i robote nego ljude. Ovo naročito dolazi u kontrast s nedavnim, odličnim naslovom koji je, vizualno, sušta suprotnost. Doduše, koliko god da je Horizon vizualno privlačniji i topliji, ovakav devastiran i sumoran izgled izuzetno paše cijeloj atmosferi koju osjećate u ovoj igri. Činjenica je i da nije cijela igra ista. Nakon početnog dijela i gradskih ruševina te kasnijih, još sumornijih pustinjskih predjela, vidjet ćete nekoliko šarenijih i razigranijih lokacija.

Ono što je začuđujuće dobro odrađeno je priča. Doduše, kao i većina stvari u igri, nije nametljiva, nije invazivna. Polagano vas vodi, polagano se otvara, a sve ovisno o tome koliko vremena uložite u side questove, razgovore, čitanje i istraživanje. Postoje šaljivi elementi, postoje djetinjasti elementi, postoje perverzni elementi, ali se u dubini svega dodiruju izuzetno dobre i teške teme, a sve na već spomenut, nenametljiv način. Tako će ova igra zadirati u sfere ljubavi, prijateljstva, religije, osjećaja pripadnosti i svega što nas pokreće i čini ljudima. Ne bih prije igranja ove igre ni pomislio da ću razgovarati s apsolutno svakim NPC likom kojeg sretnem, ali jesam. Ako se uspijete opustiti i uživjeti u ovaj svijet, jednostavno vas toliko ponese.

Prvi veliki boss u igri, koji oduševljava izgledom i borbom.

 

How does it play

Igra se vrti u skoro zakucanih 60 FPS-a, ali u 900p rezoluciji na „običnoj“ PS4 konzoli, te 1080p na PS4 Pro konzoli. Ono najbitnije i što će vas zanimati, u ni jednoj borbi nisam doživio pad frejmova. Poneko malo štucanje se zna dogoditi u nekim predjelima, većinom na prvoj lokaciji gdje su gradske ruševine. Taj pad nije uopće osjetan i vjerojatno se dogodi jer igra inače nema učitavanja pri prelaženju lokacija, pa u tom trenu učitava u hodu.

Vizualni izričaj sam već spomenuo i on može biti kamen spoticanja za neke zbog svoje, većinom sumorne, palete boja, ali i osjećaja praznoće i napuštenosti. Ruku na srce, u usporedbi s Unchartedom 4 i Horizonom npr, ova igra nema taj stupanj vizualne kvalitete, ali je daleko od ružne i neprivlačne igre.

Malo podsjeća na osvajanje tornjeva u Far Cry serijalu, ali sa jednom malom razlikom 🙂

Sama igra je većinom akcijski open world RPG, ali s elementima side scroll, top scroll i twin stick shootera, a sve u fantastičnoj koreografiji i besprijekornoj izvedbi s potpuno neprimjetnim i intuitivnim prijelazima između tih gameplay elemenata.

Onaj osnovni dio borbe, akcija iz trećeg lica, a la Bayonetta, izuzetno je fluidan, dinamičan i zabavan. 2B ima 2 osnovna napada (light i heavy) s 2 oružja te vjernog robota pratitelja (pod) koji u početku pruža ranged podršku. Postoje 4 tipa oružja: small swords, large swords, spears i bracers. Na raspolaganju ima 2 seta oružja koja se mogu mijenjati u bilo kojem trenu, naravno i za vrijeme same borbe. Uz oružja i napade, najbitniji za borbu je evade i njegovo tempiranje. Ako imate ikakvog iskustva u igranju sličnih igara, ne bi trebali imati problema te ćete ovdje moći uživati u fantastičnim borbama i razmjenama udaraca.

S vremenom, možete nadograđivati oružja koja na većim nivoima poprimaju i neke nove osobine. Isto tako, svoj pod možete nadograditi raznim specijalnim napadima, štitovima ili čak skenerom koji traži razna blaga skrivena posvuda. Tko zna, možda pronađete i neko rijetko oružje? Još jedna zgodna stvar je što taj isti pod sadrži i razne druge dodatke (chips). Neki poboljšavaju napad, neki obranu, dižu health ili pak daju mogućnost da se nakon smrti vratite u život. Ali taj isti pod sadrži i samo sučelje!! Naime, svaki element sučelja ima svoj chip koji možete ukloniti s vašeg poda te u krajnjem slučaju očistiti cijelo sučelje i napraviti mjesta za neke druge dodatke.

2B praktički reže maglu svojim mačem…

Borba nije preteška i ne biste trebali često poginuti, ali ako poginete, slično kao i u BloodSouls igrama, morate otići do vašeg tijela i preuzeti natrag sve dodatke i eventualni izgubljeni XP. Ako ne uspijete, nepovratno je otišlo. Snimajte kad god možete! Pozicije za snimanje su ravnomjerno raštrkane po lokacijama, a kasnije dobijete i mogućnost brzog transporta od jedne lokacije na drugu. Kada i ako poginete možete ostavljati proizvoljne poruke kraj svojeg tijela kako bi se drugi nasmijali prolazeći kraj vas, budući da postoji i mehanika interakcije sa stradalim igračima. Često ćete nailaziti na tuđa tijela, pa ih možete ili popraviti i napraviti ih vašim pomoćnikom na neko vrijeme ili pokupiti malo novaca i neki komad opreme.

Neprijatelji možda na prvi pogled djeluju monotono jer su samo jedna vrsta – roboti. Na sreću, postoji nekih 10-15 raznih modela tih robota, plus još svako područje ima svoje podvarijante tih istih modela, pa npr. u šumi sretnemo njihovu samurajsku varijantu. Osim standardnih, što malih, što velikih neprijatelja, imamo i fantastično odrađene boss borbe, koje su najčešće odrađene u nekoliko stadija. Možda najpamtljivija, prvenstveno zbog odlične popratne glazbe, bi bila jedna ženska „bossica“ u vidu zastrašujuće i groteskne operne pjevačice. Izuzev neprijatelja, ponekad ćete sresti i miroljubive robote koji se vesele, skakuću ili pak bacaju konfete u zrak, a na vama je hoćete li ih zaobići, pričati s njima ili ih nesmiljeno potamaniti budući da su odgovorni za uništenje naše planete i ljudskog roda.

Da li sam dovoljno lijepa?

Bits and pieces

Od ostalih stvari koje bih spomenuo, najprije se moram osvrnuti na soundtrack koji je odličan na mnogo razina. Isprva ga se ni ne zamijeti, dok nakon nekog vremena jednostavno ne počnete pjevušiti melodije i shvatite da vam je sasvim nenametljivo (kao i većina drugih stvari u ovoj briljantnoj igri) ušao pod kožu. Svaka lokacija ima svoju temu sa šest različitih varijanti (quiet, medium i dynamic bez vokala, te iste te s vokalima). Keiichi Okabe je definitivno odradio maestralan posao te napravio nezaboravan sklad glazbe i lokacije s pričom i atmosferom. Tako su savršeno pogođeni, većinom, melankolični dijelovi, dok su na nekima veseli, bezbrižni i razigrani.

Voice acting je također na zavidnoj razini. Igra pruža mogućnost igranja sa engleskim i japanskim vokalima te toplo preporučam igranje sa potonjima, jer iako je i engleski kvalitetan, japanski je jednostavno prikladniji.

Spomenuti valja i vrlo lijepo i praktično riješene menije koji sasvim odudaraju od modernih igara, ali isto tako ovdje savršeno odgovaraju. Čistog i jednostavnog, a opet praktičnog izgleda sa svim bitnim funkcijama dostupnim na D-padu, a dijelom čak i na touchpadu DS4 kontrolera koji zasebno koristi lijevi i desni dio površine.

Ovaj malac je navodno bio i u prvom Nieru. Morat ću i sam probati.

Za kraj se mora spomenuti ono najbitnije, što većina igrača neće ni probati, a tiče se funkcije „New Game+“. Naime, velika većina igara u ponovnom prohodu nudi samo veću težinu neprijatelja, bolju opremu ili slično, dok je ovdje u pitanju nešto sasvim drugo. Moglo bi se reći da prvi kraj uopće nije kraj, već samo intermezzo pred daljnju priču. Već prvih pet minuta drugog prohoda će biti sasvim drugačije. Ne želim otkriti ništa od radnje, ali ću spomenuti da ako vam se imalo dopao osnovni prohod igre, nastavite igrati i dalje. Priča, iako je zaokružena već tijekom prvog prolaza, dobiva novu dimenziju prilikom idućih prolazaka. Stvari poprimaju drugačije značenje, sagledavate ih iz drugog kuta. U krajnjem slučaju, i sam gameplay će biti sasvim drugačiji.

Poslušajte ovaj savjet… Nije samo PR.

All good things come to an end…

U godini poput ove, koja je počela velikim hitovima, većinom u etabliranim franšizama (Resident Evil VII, Zelda) ili pak visokobudžetnim igrama koje se očekuju godinama (Horizon), nitko nije očekivao da će se ovakve manje igre poput ove ili Nioha toliko uzdići iznad gomile. Realno, da se osobno nisam zaželio hack ‘n’ slash igre poput Bayonette i ovog demoa, ne bih ni kupovao NieR, budući da prvi naslov nisam igrao, a čekao se i Mass Effect.

Isto tako, nisam ni igrao puno igara s azijskim štihom, već su me više privlačile teme bliže našem podneblju (The Last of Us npr.), ali zaista sam sretan da sam odlučio uzeti ovo (usput, steelbook verzija je prekrasna) jer sam dobio naslov koji ću pamtiti još dugo, dugo… Došao je tiho i ušao u legendu! 

Jedan od prekrasnih trenutaka koje nećete vidjeti ukoliko igru pređete samo jednom…

Kreator igre Yoko Taro rekao je par zanimljivih stvari u svojim intervjuima, a jednu ću izdvojiti (dobro, i na pitanje zašto heroina 2B nosi potpetice, rekao je, ne mogu si pomoći, jednostavno volim žene…):

„Igra nije savršena. Pomalo je čudna i neobična. Možda nije najzabavnija. Možda nije najljepša u grafičkom pogledu. Ali, uspoređujući s danima kada smo bili djeca… Možda je postojala djevojka ili dečko koji vam se sviđao, a da nisu bili najzabavniji ili najljepši. Ni sami niste bili sigurni zašto, ali jednostavno vam se sviđao. NieR je isto tako neobična i netipična igra, ali poput te djevojčice iz djetinjstva, možda vam zauvijek zauzme posebno mjesto u sjećanju i srcu.“

Upravo to je i istina.

Vrlo lako je upasti u zamku i bacati predrasude i stigme tipa, igra je pretmurna, heroina je seksistička i namijenjena klincima i/ili pervertitima, u pitanju je samo još jedan azijski borilački naslov, itd, a istina je daleko od toga. Ovo je rijedak primjer igre rađene od istinskog zaljubljenika u igre. Moj iskreni savjet je da se riješite predrasuda, otvorite um i probate ovo malo čudo od igre. Ja je ne mogu izbaciti iz glave već danima.