Recenzije

Recenzija | Sea of Solitude: The Director’s Cut

Nisam znao da ću zaplakati igrajući ovu igru. Emocije su baš zaje*ana stvar, a Sea of Solitude je jako, baš jako osobna igra. Ne za mene osobna. Za većinu nas. Jer Sea of Solitude priča priču o životu. O usamljenosti, depresiji i težnji da budemo što bolji i uspješniji nauštrb ljudskosti. Koliko samo nas ganja nekakve brojke i karijeru, a zaboravi i zanemaruje jasne signale koje nam druga voljena osoba šalje!? A mi te signale i poruke ne vidimo ili ne želimo vidjeti. I onda nam se život raspadne na komadiće, a kolateralne žrtve budu naša djeca, obitelj ili ako hoćete baš – naši životi.

Koliko puta vam je mlađi brat ili mlađa sestra rekao/rekla da ima problema u školi, a koliko puta ste to samo zanemarili, odmahnuli rukom i samo rekli “da to nije ništa i da prestane izmišljati”? Koliko puta ste vidjeli da na licima vaših voljenih nešto nije u redu, a da tu osobu niste ni pitali kako je, što želi i da li je uopće dobro? Sea of Solitude: The Director’s Cut je takva igra da ako posjedujete zrno empatije i kap socijalne inteligencije, natjerat će vas da se zapitate kakva se vi sami osoba i možete li biti bolji jer ne želite proživjeti i doživjeti situaciju kao što je u igri. Zapitat ćete se jeste li rekli svojim voljenima koliko ih volite ili ćete se sjetiti nazvati staru majku koja živi sama kilometrima daleko.

Alegorija života

Glavna kreatorica igre, Cornelia Geppert, kroz Sea of Solitude opisala je vlastitu borbu sa svijetom i životom u kojem dominiraju usamljenost, depresija, anksioznost i tuga. Tmuran je svijet u kojem mi ljudi živimo i u kojemu sve više postajemo roboti sa sve manje ljudskosti u sebi.

Iako artistički predivan, sam svijet je podosta tmuran i depresivan. Osim kada ga ne obojate svojom nadom i željom da se riješite depresije i usamljenosti. Većina svijeta u igri nalazi se pod vodom u kojem kruže čudovišta. Možda se varam, ali ja sam zamislio da je voda alegorija za osjećaje koje nosi Kay – glavni lik igre. Sama Kay je zapravo kreatorica igre Cornelia Geppert. Čudovišta koja kruže pod vodom predstavljaju najdublje strahove naše junakinje, a čitav svijet je refleksija unutarnje borbe koja se odvija u tijelu i mislima glavnog lika.

Dok ne svladate strah od kojeg patite, svijet Sea of Solitudea je pod vodom i prelazite ga na način da plovite svojom malom barkom dok ne nađete mjesto na koje se možete iskrcati. U velikoj većini riječ je o krovovima kuća i zgrada koje se drže još iznad vode. Kad skupite svijetlo odnosno i savladate tamu, voda se povlači i otvara vam se novi dio (potopljenog) Berlina. Artistički Sea of Solitude izgleda zaista predivno. S jedne strane mrak i tama uz čudovište koje kruži pod vodom, a nekoliko metara dalje Sunce i nada koje se očituju u veselo obojanom svijetu.

Dok sam prolazio svijetom Sea of Solitudea, prisjetio sam se stihova pokojnog Balaševića i njegovog svijeta “kojemu treba dati malo boje” ili Dine Merlina koji u svojoj Školjci pjeva: “Svaku oluju isprati grom, a onda eto vedrih, eto lijepih dana.” Sea od Solitude igrat ćete baš zbog tih lijepih i vedrih dana za koje se nadate da će doći našoj junakinji Kay. Glavna snaga ove igre je priča koja vas tjera da igrate dalje i dalje. I pomognete Kay jer u nama ljudima ugrađena je potreba za pomaganjem. Posebnu empatiju osjetit ćete u poglavljima koje se bave nasiljem.

Ne nužno fizičkim nasiljem, nego psihičkim maltretiranjima kojem su podložna mnoga današnja djeca, ali i odrasli. Ako ste emotivni, pojedina poglavlja prolazit ćete sa suzama u očima jer će vas na to jednostavno natjerati priča i genijalna glazba koja se proteže kroz igru. Glazba je tako nekako prirodna i suptilna, a opet genijalna. Ponovit ću – ova igra se igra zbog priče i metafore na život. Mnogi od vas će se i prepoznati. Mnogi od vas su možda i proživjeli slične situacije i morali su ploviti sami kroz probleme. Kao naša Kay.

Sea of Solitude na fantastičan način prikazuje strahove koji nas sve obilježavaju. Neke od nas više, a neke manje. Kad se Kay suoči s problemom, Sunce zamijeni kiša i mrak. Pojavljuju se ogromna crna čudovišta s crvenim očima koja zapravo predstavljaju alegoriju na neke osobe iz života. Ne zaboravite da čudovišta ne moraju uvijek biti zla. Možda su samo izgubljena i traže pomoć? Neću vam ništa spojlati nego otkrijte sami tko su zapravo čudovišta koja su dizajnirana kao ona iz Shadow of the Colossusa. Igra je prepuna epskih i osobnih trenutaka koji prikazuju na fantastičan način borbu samim sa sobom i svojim demonima. Skidam kapu developerima koji su na ovakav način svoje strahove i život uspjeli prenijeti na igru.

Nije za svakoga

Sea of Solitude definitivno nije za svakoga. Ovo je igra za vas koji ste voljeli igrati ICO, The Journey ili primjerice What Remains of Edith Finch. Ovdje nema ubijanja, pucanja ili krvi. Kroz čitavu igru imate dvije-tri ponavljajuće radnje. Malo plovite barkom, skačete po krovovima kuća i zgrada te lovite zrake svijetla (nade) s kojima uništavate korupciju (tamnu stvar, odnosno strah) u svijetu. Većinu vremena igrate u već spomenutom poluotvorenom svijetu no neke (mučne) dionice odvijaju se i u zatvorenim prostorima.

Meni osobno Sea of Solitude nije dosadio jer me vukla priča. Ako ne volite ovakve igre koje u prvi plan stavljaju osjećaje i priču, ovo nije igra za vas. Ako ste ponajviše FPS igrač, Sea of Solitude bi vam mogla biti dosadna i naporna igra. Ako vas priča ne uhvati nakon prvih 45 minuta, postoji šansa da će vam u nastavku biti previše jednostavna i smatrat ćete da ste uzalud bacili novac na igru koju ćete završiti u roku od 3-5 sati.

Igra na Switchu katkad ima problema i s većim FPS dropovima, a i same kontrole ponekad nisu dovoljno responzivne nego odaju dojam prevelikog laga. Nekima će smetati manjak izazova, jer kad i umrete, igra vas vrati gotovo na mjesto gdje ste i poginuli. Jako je bitno da shvatite da je u Sea of Solitude sve podređeno priči i vašem poimanju iste. Gameplay mehanike nisu duboke i kompleksne. Možda su i prejednostavne jer platformerski elementi su sasvim bazični.

POSEBNOSTI SWITCH VERZIJE

Ako ste igrali ranije Sea of Solitude na ostalim platformama, a ne na Switchu, igru zasigurno niste mogli doživjeti na tako snažan način kao što će je doživjeti i proživjeti Switch igrači što možemo pripisati fantastičnoj glasovnoj glumi koja na pravi način dočarava emocije glavnih likova u igri. Ne samo da je Kay fantastično okarakterizirana, već svi drugi glasovi se snažno čuju i savršeno čine atmosferu još boljom iako je atmosfera i već sada jako dobra. Switch verzija dobila je i dodatne animacije te dijaloge kao i odličan photo mode. Rekao bih čak da je Sea of Solitude: The Director’s Cut igra koja odlično koristi haptički feedback kojeg posjeduju Switch kontroleri.

Zamjerka i dalje stoji na ponekada nepreciznim kontrolama i katkad lošoj kameri koja bespotrebno otežava osnovne platformske radnje kao što su skakanje ili izbjegavanje neprijatelja.

More samoće i nade u bolje sutra

Sea of Solitude: The Director’s Cut nije savršena igra. Vjerojatno nije najbolja igra koju ste igrali, ali uza sve mane koje ima, pamtit ću ovu indie igru dok sam živ. Ponajviše zbog sjajne priče i ljudskosti koja leži u svima nama. Na kraju dana svi smo mi ljudi od krvi i mesa sa svim svojim vrlinama i manama. Možda je najveća pobjeda ovog naslova što se zapitate nakon igranja kakva ste osoba i što možete poduzeti da budete vi sami sretniji, ali i drugi oko vas.

Posljednji puta sam ovakve emocije doživio igrajući The Last of Us Part II. Jasno da Sea of Solitude nije igra takvog kalibra i ako vas priča ne zgrabi, velika je šansa da će vam igra biti dosadna i pitat ćete se što sam ja to napisao i zašto sam igri dao visoku ocjenu. Ako vas priča uhvati čeka vas kratka i posebna igra koju nećete zaboraviti.

Sea of Solitude: The Director's Cut

F - 78%

78%

Ako volite igre sa snažnom pričom i jakim emocijama, Sea of Solitude: The Director's Cut ostat će vam zauvijek u dubokom sjećanju. Ako niste osoba iz prve rečenice, ovo nije igra za vas.

Oznake
Back to top button
Close
Close