Recenzija | The Dark Pictures: Little Hope

Amerikanci nameću svoj poganski i kapitalistički blagdan u ova sveta vremena. Niti Corona-chan ne može i neće zaustaviti pošast kostura, duhova i slatkiša u svim mogućim industrijama svijeta. Kad već ne možete izaći vani, zašto ne pogoršati svoje postojeće fobije sa malo horora? Supermassive Games su izbacili novi Dark Pictures, taman za dan bundeva i vještica.

---

Nema jezera, ali…

Little Hope stavlja vas i vaše karantenske bližnje u istoimeni gradić negdje u američkoj zabiti. Četiri studenata književnosti i njihov profesor se nađu u naizgled bezizlaznoj situaciji – autobus im se prevrne blizu napuštenog grada, a tajanstvena magla im ne dopušta bijeg. Ubrzo svima postane jasno da ništa nije u redu u Maloj Nadi. Čudni zvukovi dopiru iz sive tame, nema nikoga osim nesretne ekskurzije, a zbog nekog razloga studenti dobivaju vizije puritanske prošlosti umjesto kolokvija. Tko tu pije a tko plaća, na vama je da saznate, ako ste hrabri.

Igra se ne srami svojih korijena: ako vas početak neodoljivo podsjeća na poznatije tiho brdašce, niste jedini. Kunem se da su nekoliko scena i rečenica doslovce prekopirani iz određenih nastavaka Silent Hilla, ali ne spominjem to kao negativnu kritiku. Little Hope u sebi sadrži poznate klišeje i iz Blair Witch serijala, a bome i malo općenitih slasher horor poslastica. Baš kao i dosadašnji naslovi Supermassivea, dizajneri znaju horor žanr u detalje i obožavaju raditi posvete svemu i svačemu. Little Hope nastavlja tradiciju koketiranja sa tipičnim elementima slasher žanra i njihovih priča.

Svi za jednog, jedan za sve

Lutanje po sablasnim cestama Male Nade se odvija potpuno isto kao i tapkanje po Medanu. Većina igre je odabiranje (ne)prikladnih odgovora u dijalozima, sa ponešto istraživanja okoliša i QTE sekvenci. Igra vas stavlja u parove, ponekad skupa na istoj lokaciji, ali ovaj put se ekipa češće dijeli. Ima i više mogućnosti kako podijeliti ekipu na par mjesta, što može dovesti do drugačijih događaja i/ili lokacija. QTE dijelovi su jako jednostavni – ako ste imalo prosječan igrač. Usudio bih se reći da su lakši nego u Medanu, jer ovaj put prije same pojave gumba imate malu ikonicu par sekundi prije na istom mjestu koja ujedno i slikom prikaže što će gumb napraviti. S druge strane, često puta je dovoljna samo jedna greška (!) da se netko ozljedi ili čak odmah umre. Proći kroz puste ulice je lako, ali spasiti sve studente je malo kompliciraniji problem, jer dijalozi imaju veliki utjecaj kako će se međusobno svi slagati.

Čini mi se da je puno veći naglasak na igranju online u co-opu, jer Little Hope stvarno voli dijeliti parove u odvojene situacije. Često puta likovi vide ili čuju jednu stvar u susjednoj sobi, dok drugi par ne razumije što se događa. Sve ima smisla na kraju, ali je zanimljiva ideja. Problem je što ako ćete igrati solo, a većina hoće, može ispasti nedorečeno ili šlampavo. Naravno, sve ovisi kakve izbore odaberete, ali ponekad je jako očito kada konzola odabire dijalog ili odradi QTE umjesto drugog igrača. Little Hope je puno zabavnije iskustvo ako ga imate dijeliti s nekim, bilo to online ili na kauču. Baš kao i Medan, Movie Night mod se vraća i radi na jednaki način: sa jednim kontrolerom 5 igrača se podijeli na likove po želji. Ovaj put imamo i više napetijih scena gdje se kontroler mora brzo bacati iz ruke u ruku – vrlo zabavno nakon konzumacije vještičje čorbe, pretpostavljam.

Postmoderni problemi

E sad, imamo jedan mali problem. Little Hope je jako dobro složena priča, ali svi elementi priče nisu odmah dostupni ni jasni, ovisno što odaberete i što vidite. Neću objasniti o čemu se zapravo radi, ali mogu usporediti sa Medanom. Obje igre traže od vas da riješite misterij, samo što Medan ima jasnu nit vodilju koju ćete vjerojatno shvatiti neovisno koje događaje dobijete i tko od ekipe preživi. Little Hope je malo veći i teži projekt za progutati, ali je, paradoksalno, lakši za „krivo“ odigrati. Kraj će vas ili oduševiti ili ćete potpuno dignuti ruke od svega. Ono što sigurno mogu reći je da drugi prolazak, nakon viđenog (jednog od nekoliko) kraja, ima znatno drugačiji kontekst i atmosferu. Neki odnosi između likova postanu jako…zanimljivi, da tako kažem. Hoću reći, Little Hope ima dobru podlogu za raspravu nakon igre – ali traži od vas drugi prolazak za pravu poantu. Rekao bih i za pravi horor – jer sama igra i nije baš strašna. Dobro, strah je subjektivna stvar, ali već vidim po drugim dojmovima da ponavljanje određenih situacija i prijetnji ne straši nikoga. Priča to zahtijeva, ima smisla zašto je to tako, ali slažem se da većini neće biti strašno. Zanimljivo, to sigurno.

S tehničke strane, igra izgleda i zvuči fenomenalno. Jedanput mi se dogodio smiješan vizualni bug gdje su se dvije ženske protagonistice stopile u demonsku masu poligona, ali čini se da je to bila posljedica mog jako zaguljenog izbora. Moguće je da ima još takvih situacija, ali iskreno, testiranje svih mogućih izbora ne želim ni najvećem neprijatelju. S obzirom da su svi glumci snimljeni „uživo“ animacije tijela i lica izgledaju iznimno realistično, ali ponekad definitivno pate od učinka jezive doline. S razlogom je igra poprilično tamna. Zna se dogoditi da neki kutovi kamere nespretno prikažu nešto što ne bi trebali ili kretnje likova ulaze u kadar na blesav način, no opet, to ovisi u koje situacije dovodite vaše likove.

Ponovit ću ono što sam rekao i za Medan; ako imate zagriženu ekipu horor obožavatelja i/ili bolju polovicu koja vas grli u strahu na prvi spomen kapi krvi, Dark Pictures su sasvim solidan uvod u svijet horor igara, barem za jednu noć. Ne očekujte izazov, napravite svima kokice i neka svi dođu u kostimu po volji.