Recenzija | Thimbleweed Park

Dva agenta, klaun, duh i programerka sjednu za šank…

Nostalgija je zeznuta stvar. Osamdesete su ponovno u modi, svima je drago vidjeti face iz djetinjstva ponovno na malim (digitalnim) ekranima, ali nitko ne pita mlađe generacije za mišljenje. Neki novi igrači ionako ne bi marili za nešto poput Thimbleweed Parka, zar ne? Ron Gilbert i Gary Winnick, proslavljeni dizajneri Maniac Mansiona, zajahali su Kickstarter val i skupili pare za novu-staru avanturu namijenjenu onima koji su manijakalno kombinirali gumenu kokoš s polugom u sredini sa svime na ekranu. Je li to dovoljno za uspjeh?

64K RAM SYSTEM READY

Baš kao i manični posjed, Thimbleweed je klasična p’n’c avantura u punom smislu te riječi. Imate set izvedbenih riječi u donjem lijevom kutu, neograničeni inventar u donjem desnom kutu koji se vrlo brzo puni (bes)korisnim stvarima, te glavni ekran gdje se nalaze likovi, predmeti, pozadine, zagonetke i još štošta. Sve u Thimbleweedu izgleda, zvuči i miriši kao da ste izvukli disketu iz naftalina i upalili neki Commodore ili Amigu. Samo, muzika je ipak uživo snimljena i u mp3 formatu, nema MIDI melodijica. A i rezolucija je velika, svaki piksel se vidi u 4k HD-u, namjerno. Glasovi nisu stisnuti u šumove. Sve se izvodi brzo i glatko, bez štucanja i stiskanja „turbo“ botuna kojeg sigurno još uvijek imate na PC-u. Pardon, konzoli. Ukratko, zamislite Maniac Mansion u stasu i glasu, ali sa svježim tehničkim premazom. Najviše me zanimalo kako će jedna klasična avantura funkcionirati bez miša, na konzoli, s kontrolerom – ugodno sam se iznenadio. Strelicu mičete sa stickovima ili s touchpadom – lijevi stick je miče brže, desni sporije za precizniji odabir, a s touchpadom imate potpunu kontrolu preko cijelog ekrana. S d-padom odmah skačete na riječi i inventar, a s R i L tipkama strelica odmah skače na interaktivne predmete i likove na ekranu. Svaka interakcija ima predodređeni odabir (uvijek ćete otvarati vrata ili pričati s ljudima) koju odmah odaberete s kvadratom, da ne gubite vrijeme, a dupli klik za bržu animaciju je jednostavno dupli pritisak tipke. Kombiniranje predmeta i općenito interakcija s okolinom je jako brza i lagana. Svaka čast.

Zašto imam mrtvačku glavu u džepu? Zašto ne?

Thimbleweed nije samo MM 2.0 po izgledu, već i po mehanikama. Kroz igru kontrolirate pet likova u isto vrijeme, svaki sa svojim motivacijama i zadacima, te je nužno surađivati (pa i podbadati) sa svima odjednom. Gradić Thimbleweed ima pristojan broj šarolikih lokacija od kojih skoro svaka ima posebne interakcije za svakog lika. Možete provesti poprilično dugo vremena samo šetajući od gradske vijećnice do Mansion Mansiona (ne, nije tipfeler) i sa svakim likom popričati sa sporednim NPC-evima i uvijek ćete dobiti nešto drugo. S obzirom da igra ne skriva svoje oldskul korijene, imate i: potpuno tupaste i beskorisne predmete za pokupiti, slijepe ulice u koje možete ali ne morate ići, mali milijun predmeta koje možete opisati, šutnuti, koristiti, sve bez ikakve važnosti za napredak kroz igru. Količina detalja na nekim mjestima je vrijedna hvale, a svaki ljubitelj avantura će u isti mah slinuti i psovati.

Zagonetke su većinom potpuno logične, samo je ponekad teško se dosjetiti svih mogućnosti u datom trenutku. Jedna tipična zagonetka najčešće zahtijeva određenog lika na određenom mjestu ili vremenu kako bi drugi lik mogao iskoristiti predmet iz inventara na drugoj lokaciji. Ponekad morate shvatiti koji lik bi najbolje riješio specifičan problem, a moguće je i nemati izbora te morate mućnuti glavom kako se izvaditi iz gabule s jednim likom. Možda najbolji dio TP-a, pogotovo za avanturističke veterane, je potpuni izostanak prisilnih game overa zbog neočekivanih ili naglih prepreka. Nikad vam se neće dogoditi da zapnete i morate sve ispočetka jer niste pokupili predmet Žnj u ulici Brlj i niste ga dali Liku X prije nego što je završio u pećini sam. (To ne znači da nije moguće dobiti game over, dapače!)

Svaka sličnost s drugim američkim gradićima je slučajna.

Thimbleweed je, baš kao i Maniac, poprilično otvoren; moguće je riješavati jednu zagonetku iz šestog poglavlja u trećem poglavlju, ako želite. Neće vam nužno biti jasno zašto ste to riješili, ali sve dođe na svoje. Fino sam zapeo dva-tri puta jer nisam vidio šumu od stabla – jednostavno zaboravite da možete pričati s nekime sa strane i riješiti problem kad imate hrpu igrivih likova i predmeta za isprobavati kombinacije. Kao dodatni bonus, igra često i razumije vašu logiku i daje potpuno opravdane razloge zašto neka riješenja i nisu riješenja i navodi vas na pravi put. Ako ste baš potpuno zapeli, možete zvati hint automat preko telefona (u igri, jasno, nećemo sad davati pare T-komu), baš kao da ste u 80-ima.

Totalno tubularno, njofra

Jer osamdesete su bile godine… Nakon kratkog uvodnog tutoriala i upoznavanja s prvim igrivim parom, FBI agentima Rey i Reyes (ne, opet nije tipfeler), jasno vam je što vas čeka – referenca na referencu. Njih dvoje izgledom neodoljivo podsjećaju na Muldera i Scully. Restoran nema pitu od jabuka, ali ima pitu od thimble grožđa (Pita od naprstka? Nespretan prijevod kako god da okreneš…) koja ide super s prokleto dobrom kavom. Rezervirate hotelsku sobu pod pseudonimom Guybrush Threepwood. Jedan stroj ima ključan dio koji se zove TX-1138. Jedanput naprosto morate odgovoriti tko je glavni glumac u Povratku u budućnost, jer eto, osamdesete. Nostalgija! Vidi, možeš ići u igraonicu s arkadnim automatima! Ha-ha, Pac-Man je na izlogu, hihi! Star Trek! Peps-ovaj, um- Poopsi™! ColecoVision! Betamax! ASCII! Pljeskao sam, jer znam što je to!

Nije LucasArts, nego MMucasFlem, žišku? Ja sam geek i volim Sheldona! Iks de!

Dodajte svu tu prisilnu nostalgiju uobičajenom Gilbertovom humoru i dobijete jednu pomalo napornu mješavinu za usku publiku. Likovi (i situacije) često razbijaju četvrti zid, ima puno poštapalica i ciničnih komentara gdje se igra šali na svoj račun i račun igrača, što nije nužno loše, ali stvarno zna biti previše. Sjećate se „Ask me about Grim Fandango“? E pa Thimbleweed je cijeli takav, na n-tu potenciju. Nisam siguran koliko je to dobro.

Igra počinje s ubojstvom jednog neimenovanog stranca ispod mosta na rubu Thimbleweed Parka, a naši agenti stižu na scenu i kreću sa istragom. Uskoro vam je jasno da gradić i nije baš normalan; nema puno ljudi, dućani su zatvoreni, ima napušten cirkus, uništenu tvornicu jastuka, hotel koji je navodno uklet, a nikoga nije ni briga za mrtvaca. S vremenom dobijete i kontrolu nad još troje čudaka: programerkom Delores koja je otišla iz TP-a kako bi radila avanture u MmucasFlemmu, J***** klaunom Ransomeom (da, tako se zove) koji nema mira zbog lokalne vračare i njezine kletve te Deloresinog pokojnog oca Franklina koji je najpatetičniji duh svih vremena. Svi su oni povezani na načine koji nisu odmah jasni, pa vam je glavna motivacija većinu vremena otkriti gdje to sve vodi. Spremni ste oprostiti hrpu jednostavnih i očitih poštapalica jer iza sve te napuhane nostalgije likovi ipak imaju osobnost i zanimljive komentare. Agentica Rey je cinična, hladna i toliko dobro pogođena da ćete je namjerno voditi svugdje i pričati sa svima samo da vidite kako će ih spustiti. Glasovna glumica je svojim brutalno monotonim tonom pun pogodak. Jednako tako i J***** Ransome koji prostači i vrijeđa sve u dometu svoje pljuvačke, jako sličan Krustyu iz Simpsona. Najviše vremena sam proveo s njih dvoje upravo zbog njihovih oštrih komentara, dok se ostali nisu posebno isticali. Delores je očiti self-insert nekoga iz programerskog tima i ne nudi ništa bitno, Franklin je simpatičan ali nema dovoljno prilika za se razviti kako spada, a muški agent Reyes ima jedan od najgorih glasovnih glumaca kojih sam ikad čuo – Reyes je Latino lik, a glumac očito nikad prije nije prozborio riječ engleskog i nije mi jasno zašto su ga uopće odabrali.

Rey ima svoj đir.

Sporedni likovi i šašave situacije su najzanimljiviji dijelovi Thimbleweeda. Ima ponešto za svakoga; sestre Golub koje popravljaju paranormalne kanalizacije, poštar George koji preozbiljno shvaća svoj posao, zgubidan Chet koji se skriva po šumi u pizza odijelu, itd. da ne govorim previše. U normalnim okolnostima, to bi bila dobra stvar, jer koliko god dobre zagonetke bile u avanturi, priča i likovi nas ipak guraju dalje. Ako avantura ima pregršt dijaloga i želite čuti svaki jer vas zanima, kao što su i radile stare SCUMM avanture po kojima se TP ravna, onda je to to! Thimbleweed uspješno vodi kolo sve dok ne dođe do nesretnog kraja…

Ovdje je trebao ići neki pametni podnaslov, ali da pokažem koliko razbijanje četvrtog zida može biti iritantno kad se previše koristi samo ću reći da ste proveli više vremena čitajući ovaj podnaslov nego što su smišljali neke od referenca u ovoj igri koju možda nikad nećete odigrati

Poprilično sam podijeljen oko završetka Thimbleweed Parka jer s jedne strane se radi o tipičnom Gilbertu, a s druge strane dobije se dojam nedorečenosti, pa čak i nedovršenosti. Ne mogu govoriti o čemu se točno radi, jasno, ali znajte da je nešto što sada nije pretjerano originalno niti zanimljivo. Usudio bi se reći, lijeno. Da je Thimbleweed izašao prije kojih 10 godina, možda bi bilo svježije. Ostao sam blago razočaran jer iako je bilo naznaka da će priča ići u tom smjeru, nisam očekivao da će se obistiniti. Dijapazon luđaka malog američkog gradića jednostavno postane nebitan i igra kao cjelina se svede na set (dobrih) skečeva umjesto priče s poštenim početkom, sredinom i krajem. Malo tužno, ako ćemo iskreno. Ne mogu procijeniti koliko je kraj bio u planu otpočetka, a koliko samo splet okolnosti.

Mansion Mansion ima preko 100 knjiga za čitati. Bez zezanja. Ima i trofej za to!

Van razočaravajućeg kraja, par tehničkih poteškoća se isto znalo dogoditi. Par puta mi se igra srušila sama od sebe, ponekad nisam imao mogućnost spremanja pozicije (no to nije neki problem jer igra sprema poziciju automatski svakom promjenom ekrana), a jedan trofej mi je doslovce uništio sejv i nisam siguran je li to bilo namjerno ili ne. (Ako ćete igrati, vidjet ćete što mislim.) Da nemam PS+ recenzija bi kasnila još koji dan!

Na kraju, bih li preporučio Thimbleweed Park? I da i ne. Ako već igrate avanture, vjerojatno ste već ovo odigrali i imate svoje mišljenje, jer ipak se radi o Gilbertovom djelu. Povremeni avanturisti mogu vrlo lako zagristi Thimbleweed, ali možda će ih odbiti težina određenih zagonetki i otvoreni koncept riješavanja istih. Isto mogu reći i za one koji igraju avanture više zbog priče (imate i easy mode ako hoćete, s manje zagonetki) – sve je fino dok ne dođete do završnog poglavlja gdje ćete se ili oduševiti (čitaj: niste igrali puno igara) ili ostati razočarani (čitaj: skužili ste o čemu se zapravo radi nakon trećeg poglavlja). Problem je što igra sama po sebi uopće nije loša i zagonetke su zabavne, ali priča u koju je upakirana jednostavno nema isti osjećaj kao jedan SCUMM klasik. Nostalgičari, rebusari i mladunčad sa fetišem za 80-e, navalite. Ostali, razmislite dvaput.

{loadposition recenzija}