Recenzija | Zenith: The Last City (PS VR2)

U filmovima i TV serijama redovito imamo scene sa izmišljenim igrama. Bilo koji SF koji drži do sebe smješten u bližu ili dalju budućnost je imao svoju verziju virtualne stvarnosti. U ranim danima javne svijesti o VR-u, tipično su se prikazivale igre koje biste igrali s rukavicama u kompliciranim odijelima i hrpom kabela koji bi izlazili is svake prepone. (Pogledajte Lawnmower Man iz devedesetih.) Najveća fantazija je uvijek bila i ostala potpuni virtualni svijet, alternativa našem, sa punom interakcijom između korisnika i hiper-detaljnim okruženjem. Nismo još došli do tih mogućnosti tehnologije, ali prvi koraci se rade. Jedan korak dalje je i Zenith.

Generično, ali…

Zenith ne bi ste dirnuli da ga igrate na ravnom ekranu. Sigurno ste u svojoj gaming povijesti doživjeli jedan prosječan besplatni MMO iz orijentalnih krajeva, htjeli ili ne htjeli. Zenith ne radi ništa novo po tom pitanju. Odaberite server, napravite lika u jednostavnom kreatoru, prosudite hoćete li biti tenk, dips ili medicinska sestra i krenite u uvodnu instancu.

Nakon upoznavanja s kontrolama, nudi vam se generičan set zadataka i linearna kampanja kroz tamnice, raidove i veliki otvoreni svijet. Zenith izgledom i kvalitetom neodoljivo podsjeća na kancerogene klasike poput FlyFF ili Mabinogi. Sve je šareno, neobavezno i u anime stilu. Skoro pa Sword Art Online, ali to bi već bila uvreda Zenithu.

Otpočetka je jasno kako ovo nije igra sa velikim budžetom. Zenith je već koju godinu na tržištu za više VR platformi, uključujući i prvi PSVR. Ne očekujte fotorealističnu grafiku, skupe CGI animacije ili glatko izvođenje svih elemenata. Sve boljke manjeg MMO-a su tu – igrači znaju poskakivati po mapi zbog nestabilne internetske veze, čudovišta se javljaju iz vedra neba po zoni dok berete cvijeće, NPCevi nekad ne žele prihvatiti vaših 15 koža mistične antilope, engleski prijevod je na trenutke mehanički, i tako dalje… Pa odakle onda visoka ocjena, pitate se?

Pogled iz virtualnog lica

S obzirom da je ovo ipak VR MMO, to povlači sa sobom neke drugačije standarde kretanja i interakcije. Jedan prosječan korejski gutač vremena bi složio najdosadniji mogući sustav borbe za najveću pristupačnost. TAB-targeting, autopilot i bok, doviđenja. Samo nižete jednostavne kvestove gdje stišćete dva gumba u tandemu i sve na ekranu umre. Zenith, barem u početnim zonama, nije ništa teži, ali je daleko zanimljiviji.

U Zenithu imate potpunu slobodu kretanja bez automatskog udaranja, a ovisno o odabranoj klasi ćete pucati magičnim pištoljima ili vitlati mačem. Čarate magijama tako što prstom pokažete u određenom smjeru; dolje, gore, lijevo, desno. Hrana i drugi korisni predmeti za liječenje ili modifikaciju se nalaze na vašem boku, zgrabite ih i konzumirate po potrebi.

Borba je na prvi pogled jednostavna. Ja sam, jasno, odabrao magični DPS. U praksi to znači da morate ciljati slabe točke na protivnicima sa svojim poluautomatskim laserima. Miješate pucanje sa bacanjem magija i bombi u potpuno akcijskom FPS stilu, bez zastarjelih MMO praksi stajanja na mjestu i štancanja rotacije. Od vas se očekuje puno skakanja, kretanja i pametnog korištenja svih dostupnih moći. Naravno, tu pričamo o kasnijem težem sadržaju – u početku se nećete uopće brinuti.

Aktivna borba podrazumijeva skakanje, teleportaciju i lebdenje u zraku. Teleportacija je dio vaših moći, korisna za izbjegavanje jačih napada, ali jedrenje u zraku ćete više koristiti. Jednostavno skočite s visine, raširite ruke u T-pozu i dominirajte zrakom. Okretanjem zglobova ruke prema naprijed ili nazad kontrolirate brzinu poniranja. Slično je kao Batman u Arkham serijalu, ubrzate prema tlu i naglo se dignete za još malo uzleta u daljinu. Kombinirajte letenje sa pucanjem i bacanjem magija i odjednom imate kompleksniji i zabavniji sustav borbe.

Čar istraživanja

Lebdenje kroz zrak je ključan dio istraživanja ogromnih mapa. Zenith nema nevidljivih zidova ili odvojenih instanci. Vidite planinu? Popnite se. Slično kao u Breath of the Wild, imate stamina metar za penjanje na bilo koju površinu. Samo zgrabite rukama i penjite se. Call of the Mountain nije ništa naspram ovoga.

Treća zona je gusta šuma puna visokih stabala i kućica, skrivenih slapova i podzemnih hramova – totalni gušt penjati se i otkrivati zabačene škrinje i misteriozne suze bogova koje povećavaju staminu. Zone su pune skrivenih sitnica na najneočekivanijim mjestima. Ima nešto posebno i šarmantno kada sletite negdje gdje naizgled niste trebali, a tamo vas čeka škrinja. Dizajneri znaju točno što će znatiželjni igrač isprobati i kako iskoristiti mogućnosti kretanja u VR-u.

Jedan neobavezni zadatak u šumi je doseći plutajuće ćelije i povući nekoliko poluga na njima. Trebate doletjeti, penjati i visiti s poluga na jako precizan način. Čudno je opisati riječima, ali kružiti u prostoru sa rukama raširenim poput ptice i zgrabiti polugu u zadnji čas je iznimno zadovoljavajuće. Pogled dolje u bezdan iz tog položaja je nešto novo, nešto divlje.

Metaverse

Pravi potencijal Zenitha leži u interakciji s drugima. Ipak je MMO, a Zenith me ugodno iznenadio količinom igrača i susretima. Još nisam vidio naprednije borbene mehanike i sinergije s drugim klasama, ali prvi kontakt sa kolegama avanturistima je neposredan zbog prirode tehnologije.

Iskusni igrači će vam rado pomoći kroz tamnice i upoznati vas sa konceptima koje još niste vidjeli, baš kao i u ostalim MMO-ima, ali ima nešto novo u tome da vidite i pričate s osobom do vas kao u stvarnom životu. Glasovni chat možete izgasiti, ali ne preporučujem – šetnja kroz glavni grad dok čujete razne jezike oko vas je magična. Puno je lakše nekoga pozdraviti i pitati za pomoć jer imate osjećaj da ste tu. Nema napornog UI-a, ne tipkate u chatu, sve što trebate je mahnuti rukom i reći zdravo. Čak i NPC-evi reagiraju ako pozdravite mahanjem. Nadrealno je.

Prvi dojmovi su bitni, a moje početno iskustvo Zenitha je slijedeće: nakon kratkog i jednostavnog tutoriala, Zenith me bacio u prvu zonu ispred grada. Prvo što sam htio probati – penjanje na stablo. Stvarno, penjanje radi bez problema, a na vrhu stabla je bila skrivena suza. Zgrabim suzu, držim je u rukama, a u tom trenutku prođe grupa od bar petnaest njemačkih igrača. Pričaju, nešto se događa, a mojih 6 godina učenja njemačkog iz srednje škole shvati da je nekome rođendan. Odlučim još malo špijunirati Nijemce, za svaki slučaj, pa mi padne napamet – mogu li čučnuti kao pravi Adidas Slaven? Na moje divno čuđenje, igra bez problema shvaća da čučim na stablu – model mog lika savija noge na isti način. Pogledam suzu koju još držim u rukama, spremim je u inventar, a odjednom shvatim da je jedan Nijemac ispod stabla, u slijepom kutu. On vidi mene, ja njega, a on u tečnome berlinskome naglasku kaže: „First time?”

Prvi put se pamti. Budućnost je tu. Niskobudžetna, simpatična, optimistična budućnost. Dajte joj šansu.