Film s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi neobuzdanog policajca koji operira na granici kriminala? Ne, nije nastavak Lethal Weapona. Pričamo o novoj krimi-drami S. Craig Zahlera, jednog od talentiranijih američkih redatelja u posljednjih nekoliko godina. Da se podsjetimo, on je 2015. godine debitirao impresivnim horor-vesternom Bone Tomahawk, filmom koji ga je obilježio kao vrsnog redatelja sposobnog za vješto spajanje žanrova, te još boljeg scenarista. Ovo potonje je možda i glavni razlog zašto se na Zahlerovu filmografiju isplati baciti oko; filmovi su mu puni domišljatih dijaloga koji imaju prednost ispred akcije i nasilja, makar definitivno ima i toga. Njegov drugi uradak, zatvorski triler Brawl in Cell Block 99, samo je nastavio uzlaznu putanju i predstavlja još jedno kvalitetno ostvarenje koje je mnogima prošlo ispod radara. Sukladno tome, očekivanja za novi Zahlerov film bila su opravdano visoka. I drago mi je što ih Dragged Across Concrete naposljetku i dostiže, makar ne nužno i nadilazi.
Kada na promo-materijalima za film vidite Mela Gibsona, vjerojatno očekujete kakav triler ili povijesni spektakl, nimalo neobično s obzirom da Gibson u svojoj karijeri ima popriličan broj filmova iz tih žanrova. Dragged Across Concrete se fino uklapa u skupinu ovih prethodnih: radi se o dugačkom, sporom, ali po mnogočemu sjajnom neo-noiru/krimi-trileru koji zaslužuje veću pažnju nego što će vjerojatno dobiti. Gibson je u glavnoj ulozi zajedno sa Vinceom Vaughnom, još jednim glumcem kao stvorenim za igranje moralno upitnih likova. Oni su u ovom filmu par korumpiranih policajaca koji se ne libe nepotrebnog nasilja kako bi došli do rezultata, što ih odmah na početku filma košta privremenom suspenzijom. Razočarani u (po njima) nepošten tretman od strane nadređenih, upuštaju se u opasan posao pljačke bande opasnih kriminalaca koji će im donijeti prijeko potreban novac.
Ne trebate očekivati kompliciranu priču jer je ovdje nema; bez obzira na to što likova ima podosta, fokus je na Gibsona i Vaughna koji svojim konverzacijama ispunjavaju značajnu porciju filma. Dijalog je prava poslastica za sve ljubitelje Quentina Tarantina jer ga karakterizira slična mješavina zanimljivih anegdota i crnog humora. Lako je uživati u banalnim svakodnevnim raspravama ove dvojice jer su domišljate i zanimljive, nemalim dijelom zahvaljujući entuzijazmu i karizmi koju posjeduju oba glumca. Doduše, jednom kad se radnja ubrza i film pređe iz polagane krimi-drame u vode trilera (što se dogodi tek nakon otprilike 90. minute trajanja), dijalog postaje očekivano rjeđi i zamjenjuju ga napeti okršaji. Nipošto se ne gubi kvaliteta filma, dapače, ova promjena je dobrodošla nakon tako dugog build-upa. Osjećaj neizvjesnosti sudbine naših antijunaka postaje dodatno naglašen, tim više ako vam dotad prirastu srcu, čemu se osobno ne bih čudio.
Zajednička karakteristika svih Zahlerovih uradaka je afinitet prema retro B-filmovima 70-ih i 80-ih. To se prije svega odražava u vizualnom stilu i implementaciji elemenata iz nekad popularnih žanrova. Bilo da pričamo o Bone Tomahawku i njegovoj strukturi nalik klasičnom vesternu Searchers ili ekstremnom nasilju u Brawlu in Cell Block 99 koje podsjeća na jeftine exploitation filmove popularne u tzv. grindhouse kinima tijekom 70-ih. Sada u Dragged Across Concrete možemo primijetiti utjecaj modernih klasika kao što je Pulp Fiction, ali i dašak egzistencijalizma iz starih francuskih krimića poput The Red Circlea. Ukratko, vidi se da je Zahler upućen u noviju povijest filma i to učestalo pokazuje kroz svoje uratke, što će vjerojatno odgovarati starijoj publici.
Dragged Across Concrete definitivno nije za svakoga. Zahler nastavlja tradiciju vještog spajanja premise B-filma sa visokim produkcijskim standardima, ovaj put u malo teže probavljivom paketu. Doista, ukoliko se odlučite na gledanje, naoružajte se povećom dozom strpljenja zbog duuugačkog trajanja od gotovo 2 sata i 40 minuta. Ali ako volite vrhunski napisane dijaloge, beskompromisnu akciju i naklonjeni ste starijim klasicima, ovo je film za vas.
