Zagreb je 16. svibnja na jedan dan postao prijestolnica rocka.
Kada pričam s nekime o glazbi, često nas razgovor odvede na diskusiju o najboljim bendovima, ne čak ni najboljim, već stvarno legendarnim. Većinom ljudi imaju svoju listu koja se naravno razlikuje od osobe do osobe, ali isto tako, velika većina na tu listu uvrsti Deep Purple. To je s razlogom tako, bezvremenski hit Smoke on the Water ima jedan od najpamtljivijih riffova svih vremena. No tu ima još mnoštvo predivnih pjesama, kao Sometimes I Feel like Screaming ili Child in Time koje su svojim postojanjem obogatilesvijet rocka.
The Long Goodbye Tour šestomjesečna je turneja koja Deep Purple vodi po čitavoj Europi i Sjevernoj Americi. Kao što se iz imena da zaključiti, ovo je vrlo vjerojatno posljednja velika turneja legendarnog benda. Glazbene su se zvijezde posložile i bogovi svih instrumenata smjestili su i Zagreb na kartu Long Goodbyea. Kao dio posljednje turneje, Deep Purple ujedno i predstavlja svoj novi studijski album interesantnog naziva – Infinite.
Monster Truck nas je zagrijao za događaj večeri.
Nakon jednosatne avanturističke potrage za parkingom koja je rezultirala izgubljenim živcima i razgledavanjem najskrivenijih predjela Laništa, klima Arene Zagreb doimala se kao blagoslov. S obzirom da smo uranili, mogli smo se smjestiti zaista blizu pozornice. Ubrzo nakon što smo osigurali svoju poziciju, krenuo je šou. Monster Truck, kanadski bend, nastupao je kao predgrupa i počastio nas s par svojih pjesama. Moram priznati da su me ugodno iznenadili svojim južnjačkim blues rockom. U mnogočemu su me podsjetili na Lynyrd Skynyrd, samo što je bila riječ o žešćem pristupu, više sa hard rock strane kao zagrijavanje za glavni događaj. Ovdje su se počeli pojavljivati blagi problemi sa ozvučenjem. Naime, iako je sama glasnoća bila sasvim pristojna, u isto vrijeme je znala zagušiti solo izvedbe pojedinih članova benda. Nakon što nas je frontmen barem deset puta pitao jesmo li spremni na Deep Purple, nastup je završio jednom čistokrvnom blues izvedbom. Red je došao na njih. Na Deep Purple.
Ljubičasti spektakl
Mrak je zavladao dvoranom, čuo se lagani uvod, magla je krenula oko pozornice, a nestrpljiva je publika konačno dočekala taj trenutak. Spektakl je krenuo žestoko, predstavljanjem novih pjesama s već spomenutog novog albuma, s povremenim uletom klasika, kao što je Bloodsucker. Novi album ostavio je sasvim solidan dojam, iako sam ponekad imao osjećaj da je pomalo isforsiran. Niti jedna me pjesma nije u potpunosti obuzela unikatnom melodijom ili riječima. Infinite je pun sasvim solidnih pjesama, ništa više, ništa manje.
Nisam očekivao da će klavijature toliko oduševiti.
Međutim, tada je krenula prava stvar. Putovanje u rock prošlost postepeno se ubrzavalo na krilima euforične publike. Ian Gillan, frontmen grupe, možda nije skakao dvoranom, no ljudi moji, glas mu nije ostario ni dana. Emocije koje je uložio u izvođenje i vokalni raspon koji posjeduje oduševili su čitavu dvoranu i pokazali pravu bezvremenost Deep Purplea. Svako malo dogodila bi se instrumentalna pauza u kojoj bi svaki od članova imao priliku pokazati svoje znanje te solo izvedbom predstaviti čar Deep Purplea posjetiteljima. Teško je izdvojiti koji član je najviše oduševio, svaki od njih imao je jedinstven nastup. Ipak, možda blagu prednost dajem Donu Aieryu na klavijaturama koji je apsolutno oduševio sve prisutne, miješajući žanrove rukama koje se kreću brzinom svjetlosti.
Sa žičane strane, očekivala se odlična izvedba Stevea Morsea. Upravo to se i dogodilo. Morse postaje sve bolji i bolji kako vrijeme prolazi. Ono što me kod njegove izvedbe najviše oduševilo bila je izmjena demonstracije tehničke genijalnosti i čistih emocija. Morse nije svirao samo da bi pokazao svima brzinu svojeg sviranja, već je, kao i inače, uklopio svoj smisao za melodičnost koja je očarala dvoranu i pružila neponovljiv doživljaj.
Steve Morse ponovno je pokazao svoj nevjerojatan talent.
Ni vizualni dojam nije bio loš, glavni stage u svojoj je pozadini pokazivao tematske slike i isječke koji su dodatno pridonjeli atmosferi. Magla koja se skupljala oko pozornice u kombinaciji s notama električne gitare uzrokovala je trnce. Osvijetljenje je također bilo sasvim solidno, šarenilo boja koje su kružile dvoranom omogućile su da niti jedan trenutak ne bude dosadan.
Smoke on the water, fire in the sky
Bez sumnje najbolji trenutak večeri bila je genijalna izvedba bezvremenskog hita Smoke on the Water. Krenulo je polagano, Morseovim uvodom koji je pripremio scenu za nešto nevjerojatno. Trenutak kada je krenuo poznati riff animirao je publiku do samoga vrha. Međutim, izvedeni su bili i drugi klasici. Perfect Strangers bio je ugodno iznenađenje, a Hell to Pay je zapalio dvoranu. Izvedba koja će mi dugo ostati u pamćenju bila je ona pjesme Highway Star. Sva energija benda bila je prisutna u toj izvedbi.
Deep Purpleov posjet Zagrebu bio je nezaboravan. Unatoč malo neočekivanom startu, koncert je u cjelosti opravdao očekivanja. Ne samo to, pokazao je da čak i ako ovo jest posljednja velika turneja, Deep Purple i dalje ima tu energiju da pruži nezaboravan koncert. Arena je ovaj vikend samo potvrdila riječi Neil Younga: “Rock n’ Roll can never die.”
