I ne spavamo.
Dugo sam odolijevao. Al’ zbilja jesam. Tamo u ljetu 2014., još mi se na beta testiranju prvog Destinyja, koje je svojevremeno porušilo sve rekorde u broju igrača, svidjela igra. Povučen ondašnjim hype trainom odlučio sam se kupiti igru odmah po njezinom izlasku, međutim, kao da beta i konačna igra nisu bile iste igre. Realno gledajući, naravno da jesu, ali nekako, na žalost mojeg novčanika, ja i Destiny u njegovom punom izdanju nikako nismo “kliknuli”.
Iako kvalitetno izvedeno, napucavanje mi onda nije sjelo. Smetala su mi duga i česta učitavanja, a bio je tu još mali milijun nelogičnosti koje su po mojem mišljenju narušavale onaj prirodni “flow” igranja. Nisam se mogao prepustiti i odustao sam od igre nakon dva dana.
Igra na kojoj je nastao FFA portal
Istovremeno, prijatelji koji će mi kasnije, krajem 2015. godine, po pokretanju FFA portala postati i kolege, u igri su “tukli” stotine pa i tisuće sati. Zvali su me, šaptali mi na oba uha istovremeno o raidovima, strikeovima, legendarnim “dropovima”, ali koliko god me privlačilo da joj dam još jednu priliku, to se nikad nije dogodilo.
Prokleta orbita.
Bit ću iskren, mukotrpno je bilo na pivama slušati o igri. Priče o političkim situacijama u sjeveroistočnim Afrikama, sisama Lidije Bačić i razmjene recepata za kolače od bazge i aronije najednom ja zamijenio fakin Destiny. Xur im je postao najbolji prijatelj, a flawless trofej glavna opsesija. Međutim, ja sam osobno pronašao neke druge ovisnosti, moje srce su popunili Evolve, Minecraft, a kasnije Rainbow Six Siege i nisam bio spreman pružiti još jednu priliku Bungijevoj igri i potencijalno riskirati još jednu ovisnost. Tako je moja borba prerasla u križarske ratove protiv Destiny ekspanzija, tražile su se mane u igri, pisali su se kilometarski postovi na forumu, upadalo se u riječ, a s vremenom su me frendovi prestali pozivati na svoja druženja. Hmm, pitam se zašto?
Dogodile su se nužno potrebne promjene
Dakle, na svoje načine sam odolijevao sve do prije dva dana. Komunikacijske kanale FFA redakcije po izlasku novog Destinyja preplavile su oduševljene epopeje kolega, i pravdajući se činjenicom da kao glavni urednik moram provjeriti što to igra cijela redakcija, posudio sam jednu od ustupljenih nam kopija i odlučio isprobati igru.
Odmah na prvu sam shvatio, to nije ona igra koja mi nije sjela prije tri godine. Možda tehnički napucavanje i jest slično, ali vidi se na svakom koraku da su Bungijevci slušali kritike s interneta. Osobno, prvo i najvažnije, ubacili su mapu u Destiny 2! Pa kako su to propustili napraviti u jedinici?! Kao da igraš FIFA-u bez lopte! Tu je konačno i matchmaking koji nas spaja s ostalim igračima bez života i prijatelja. Međutim, uz mapu mi i najvažnija novost, nema više je*ene orbite, dosadna učitavanja maksimalno su smanjena i konačno mogu uživati u igri.
Dođite svom Čuvaru, mic mic mic…
Ok, raspisao sam se o svemu, pa ‘ajmo sad malo konkretno o igri. Dok su nam Adel i Maks prošlih dana pisali o Strikeovima, Europi kao regiji i njihovim likovima, a Ivica otpakiravao luksuzno collectors pakiranje, ja sam se odlučio napisati nešto o Farmi, odnosno o socijalnom aspektu igre.
Opuštanje na Farmi
Nakon prologa, vaš novi dom će biti farma jednostavnog naziva – Farma. Hub je tako zamijenila znatno manje atraktivna lokacija, gdje će vas, dok kupujete novu opremu i opuštate se od napucavanja uz lake note Tončija Huljića, pomalo prigodno oblijetati kokoši.
S desne strane sletišta nalazi se Hangar, gdje, kod meni legendarnog Lord Shaxxa, možete nabaviti opremu za Crucible, na katu cijelo imanje nadgleda Louise, a tu je i Suraya Hawthorne, sexy snajperica koja se očito totalno pogubila, pa je sad na Farmi prodavačica.
Na sredini farme, kod fontane, nalaze se razni vendori, a to je mjesto gdje možete naići i na Tess Everis koja će vam pokušati uvaliti pokoju mikrotransakciju. Pokušajte je ignorirati. Tu negdje se nalazi i mlin, na čijem trijemu dekriptiramo oružja.
Večeras je naša fešta.
Farma kao socijalni hub mora imati i mjesto gdje ćemo, osim blesiranja u vidu plesa i mahanja jedni drugima, moći se i rekreirati s drugim igračima. Nećemo gađati ptice i loviti medvjede naokolo, to ostavljamo za strikeove, već možemo igrati nogomet. Da, na rubnim krajevima farme naići ćete na nogometni teren. Tamo se nalazi i lopta (tko bi rekao), i premda fizika lopte baš i nije na razini FIFA-e ili PES-a, s dobrom ekipom se može baciti dobra za*ebancija. Tko prije dođe do tri postignuta pogotka – pobjednik! Zatim, naravno, cijela Farma slavi, vatromet puca na sve strane, a pokraj fontane se vrte odojci i krčka kotlovina.
Kliknuli smo!
Dakle, kao Destiny “njubara” moram priznati da mi je igra sjela, ovaj put smo kliknuli, pa zaista nije teško povjerovati kako vrijeme uz igru leti. Sami dokaz je i naslov, koji je takav kakav je, a koji je nusprodukt neprospavane noći. Ostavit ću ga, možda će biti više klikova.
To je bilo to. Danas ste malo manje o Farmi, a malo više čitali o tome kako nisam volio prvi Destiny, dok će vam sutra Adel pisati o nešto ozbiljnijim temama. Sutra čitate o Crucibleu, odnosno PvP komponenti, koju ja još osobno nisam isprobao, ali kako kažu kolege, trebao bih što prije. Odo’ igrat dalje.