Tko je kriv za “propast” Wii U konzole?

Prema osobnom mišljenju, kako vrijeme prolazi, sve više sam uvjeren da su za igraću industriju krivi ni manje ni više nego – gameri. Ne isključujem veliku količinu loših ili bezobraznih poslovnih poteza gaming kompanija koji isto tako štete industriji, ali bi dosta njih okarakterizirao kao “ispipavanje teritorija” iliti metodu “ako prođe, prođe”.
“Ajmo probati uvesti DLC! Igrači kupuju DLC-ove, izgleda da to prolazi, tako da ćemo ih štancati dalje, ali vođeni profitom skraćivat ćemo sadržaj bez obzira na negodovanja. Ako se kupuje, znači da je to traženo. Ajmo remasterizirati stare igre! Oho, izgleda da i to prolazi! Pa zašto da se mučimo smišljati nove igre kad možemo svako toliko prepakiravati ne tako stare igre, s time da ćemo s vremenom, primjerice, 3 igre na disku, reducirati na dvije pa na kraju samo na jednu. A cijena neka ostane ista. Hmmm, čujem da se neki žale, ali to ionako ostane samo na tome. Igre se i dalje prodaju!”
Primjera ima i dalje, ali da sad ne nabrajam. I to sve ništa nije čudno jer se to događa u svim sferama ljudskog života. Koliko dopustiš, toliko ćeš i dobiti.

Kao što se može primjetiti, najprodavanije Mario igre su one koje doslovno kopiraju prvijenac Super Marion Bros za dobri stari NES. Dok s druge strane jedan Super Mario Galaxy, Sunshine ili Yoshi’s Island imaju puno niži rezultat prodaje. Prvospomenute igre su klasični 2D scroller platformeri dok su potonji okarakterizirani kao inovativne igre koje odstupaju od standarda.

Izvor: www.gamespot.com

Sljedeća stvar je inovativnost ili “ubojstvo” inovativnosti gdje sam kao krivca naveo gamere. Nintendo je svakom konzolom nešto inovirao. Onaj mali četvrtasti kontroler za NES je bio novi gimmick u svoje doba i standard po kojem su se kontroleri razvili i evoluirali u današnje kontrolere. Tada je konkurencija imala one ružne nezgrapne joystickove i kontrolere kao telefonske tipkovnice koji su ergonomski užas. SNES je evoluirao kontroler dodajući “shoulder” gumbe, a s desne strane je postavljena formacija od 4 gumba koji i dan danas stoji. N64 je uveo rumble efekt i analognu gljivu itd. Dakle, uvijek neka inovacija koja se danas uzima “zdravo za gotovo”. Dakako, nije to bilo samo to jer Nintendo je imao pregršt više ili manje uspješnih gimmick kontrolera od kojih dosta nije ni došlo u Europu, a kamoli Hrvatsku. Osim toga, inovirali su se žanrovi, usavršavali postojeći, a igrači su sve prihvaćali.

Sve dok nije došao neki tranzicijski period. Prije je bilo dosta odličnih igara, a i dosta katastrofalno loših. Sada su igre generalno gledajući kvalitetnije. No broj remek-dijela nulte kategorije je po mom mišljenju drastično opao. Mlađi igrači se neće složiti, ali iz moje perspektive koji se igram gotovo 25 godina, ja sam se stvarno nagledao i naigrao svakakvih igara pa me možda teško danas impresionirati nečim osim ako je to nešto neviđeno. Meni većina današnjih igara nema taj efekt da me “prikači” za zaslon i ne pušta (iako ne doživljavam zasićenje igrama nego i dalje imam želju se igrati). Neki žanrovi su jako puno zastupljeni, dok su ostali izumrli ili svedeni na svega par igara. Da, FPS, upirem prstom u tebe! Nemam ja ništa protiv dobrog FPS napucavanja, ali je li zbilja potrebno imat toliko igara tog žanra? Pa izgleda da je, jer se prodaju.

Iako je trend opadajući, multimilijunske brojke govore same za sebe. Što god spočitavali COD serijalu, i dalje je tražena roba u gradu.

Izvor: www.forbes.com

Iako ne volim ovo radit jer to svi rade, uzet ću za primjer COD. Non stop određeni kontigent igrača “bljuje” po anualnom izlaženju COD igara za koje, kako oni kažu, u suštini ne donose ništa novo osim par novih sitnica već barem 10 godina. A opet, igre se prodaju u multimilijunskim primjercima! Ja sam, priznajem, isto još od doba COD-a 4 imao istupe da je igra plagijat koji se samo štanca, a ne nudi ništa novo, ali sam začepio kad sam shvatio da su igrači ti koji to žele. Oni u biti ne vole promjene. Barem ne promjene drastičnog tipa.
“Daj ti meni uhodani koncept, dodaj neki novi fičr i ja ću biti sretan! “
I to tako ide.
“Joj, evo opet novi Assassin’s Creed! I opet će bit pun bugova! Bitno da si Ubisoft štanca igre kad si je zacrtao, a lako ćemo ih pokrpati s vremenom.”
Igrači ionako samo kmeče, a ti isti opet kupuju igru.
“Oho, dolazi Watch Dogs koji je zapravo Assassin’s Creed u drugom settingu? Nema veze, igrat će se!”
I eto, neka je igra u suštini ista, samo drukčiji omot i prodavat će se k’o blesavo. A tek jedan Need For Speed serijal? Nikako da umre, jer ima krizu identiteta. Za razliku od Gran Turisma (koji možda ovih dana i nije najbolji primjer za to) ili Forze Motorsport koji imaju jasnu viziju što žele biti, NFS će probat biti sve, samo da se proda. Kvaliteta varira iako bi rekao da je aritmetički gledano prosječna. Ali se prodaje, odigra i padne u zaborav pa sve do sljedećg nastavka. Razni FPS-ovi koji su uglavnom donekle kopije Deus Exa, Half-Lifea ili System Shocka i dalje masovno dolaze i pokušavaju izvući naše teško stečene novce. Inovativnost je strmoglavljena jer se stječe mišljenje da se nema što novo izmisliti. Svaki FPS mora imat hrpu perkova, RPG sustav i što sve ne. Ili ne mora? Evo, došao je Doom koji bi trebao biti old school fast paced napucavanje. A ja se dam kladiti da neće biti toliko popularan. Vraćati se na stare (ili nove) formule baš i nije nešto čemu treba težiti. Možda se i prevarim. U svakom slučaju, vidjet ćemo. Wolfenstein: The New Order je sasvim solidno prihvaćen, ali evo, više ga se nitko ne sjeća više.

Primjeri naslova koji su hvaljeni od strane kritičara ili igrača te naslovi koji su nastojati pomicati granice u žanru putem raznih inovacija ili stvaranja novih. Nisu se baš proslavili prodajnim rezultatima.

Izvor: www.vgchartz.com

Plagiranje i kopiranje izgleda prolazi. Što se tiče Nintenda, svaki Super Mario nastavak koji je strogo 2D po uzoru na SMB 1, 2, 3 ili World se puno bolje prodavao nego, recimo, Sunshine ili Mario Galaxy. Prvospomenuti se nastavci oslanjaju na prokušane formule i to je izgleda nešto što ekipa želi. Dodaj inovaciju ili gimmick, i eto ti otpora i smanjene prodaje. Kritičari će recimo uvijek reći: “Joj, opet Mario i Zelda! Pa ima li Nintendo išta drugo?” Redovito će zanemariti činjenicu da 90% Zeldi ima drugačije kontrole, neke nove gimmicke, elemente i slično. Dovoljno da serijal bude raznovrsan. Ali na kraju krajeva, koje Zelde igrači najviše vole? One s 2D kamerom iz ptičje perspektive (prvi nastavak, A Link To the Past, Minish Cap, Link Between Worlds) dok je Ocarina Of Time posebna kategorija kao i Mario 64 jer tada je izlet u 3D bio “next big thing” (možda bi se to dalo usporediti s VR tehnologijom danas).

<< (D)EVOLUCIJA INOVACIJE | KOLOTEČINA I SVEPRISUTNI KOMFORMIZAM >>