Bilo da ste roditelj, bilo da radite više poslova istovremeno ili ste osuđeni na noćne smjene, sigurno ste upoznati s osjećajem kada igranje postaje više obaveza nego užitak. Želite igrati, igranje vas je nekada opuštalo i zabavljalo, ali sada ste limitirani toliko da trebate planirati svoje slobodno vrijeme i ograničavati se unutar nekog vremenskog intervala. Planiranje ≠ zabava.
Zatim radije birate neke druge, vremenski neobvezujuće načine opuštanja i mnogi se tu zauvijek izgube. Priča s gamerima-veteranima uvijek teče otprilike isto. Iskra u oku sjaji kao zvijezda sjevernjača kada pričaju o Diablu 2, izgubljenim noćima u Civilizationu 3 ili o klanskim ratovima u CoD 2, ali sve se završava na prvorođenom djetetu (i)ili s odgovornijom pozicijom na poslu.
I dok je meni osobno dobitak djeteta još uvijek tek velika želja, nerealizirana životna ambicija, te, mogu se slobodno tako izraziti – smisao života kojem stremim, ipak se i bez njega već godinama borim s kroničnim nedostatkom slobodnog vremena te općenito gubitkom volje i ambicije za igranjem igara.
Kada igranje postane stres
Mnogi od vas smatraju kako je biti urednik nekog gaming medija posao iz snova. “Besplatno igraš najbolje igre, dobiješ konzole i još si plaćen za to”, svakodnevni su komentari s kojima se susrećem. Realnost je ipak drugačija. Surova i ne odveć lijepa. Kako ambicije portala rastu, tako je i obaveza sve više, a cilj nekakve samoodrživosti i financijske sigurnosti projekta leži u konstanti rada i rasta. U mojem slučaju to se manifestira ispreplitanjem vlastitog posla i osobne karijere s obavezama na FFA. Približavanjem ciljnoj crti sve se svodi na to da radim dva full-time posla.
Povući ću paralelu s roditeljstvom (iako će mi roditelji među vama to možda zamjeriti). Dijete ne pita je li blagdan, vikend, kakvog ste raspoloženja i treba li vam odmor. Ali ga neizmjerno volite. FFA je moje dijete, jako ga volim, uživam u njegovom razvoju i motivira me perspektiva što će postati. Ali na kraju dana, kada ga stavim spavati, umoran sam i preostalo je tek nešto sitno vremena prije nego što kapci postanu preteški. Vjerujem da roditelji jako dobro poznaju takav osjećaj.
Od kada je stigao PlayStation 5 moja završnica dana se u koječemu promijenila.
Ako se i natjeram na igranje često klonem tokom preduge i preozbiljne misije. Tako mi dan najčešće završava na kauču sa zaručnicom. Tipkam po mobitelu dok se u pozadini kandidati Života na vagi bore sa svojim problemima, a moj jedini problem tada je hoću li budan dočekati Šprajca. Najčešće ga ne dočekam.
Međutim, od kada je stigao PlayStation 5 moja završnica dana se u koječemu promijenila. Umjesto potonuća, večer je postala vrhunac dana, a oslobađanje endorfina sa sobom donosi neku novu energiju. Da će sve biti drugačije nagovijestio je već prvi dan druženja s novom konzolom.
Kada dobijete PS5 dva tjedna prije izlaska onda dječačko uzbuđenje jako brzo zamijeni stres. Prije nego što sam uopće upalio konzolu, trebalo je odraditi obaveze koje imam prema Sonyju i čitateljima/gledateljima. Pripremiti kućni studio, snimiti unboxing iz nebrojeno puno pokušaja, poslikati što treba, a zatim gledati konzolu na polici dok se montira video i piše tekst. Od preuzimanja paketa pa do prvog paljenja prošlo je 9 sati. Sav taj posao iscrpljuje, a entuzijazam splasne. Međutim, već s prvim pokretanjem Astro’s Playrooma u glavi su se počele stvarati konture teksta kojeg upravo čitate.
Uređaj za stvaranje vremena
Nema učitavanja, sve je brzo, leti! Čitavo prvo iskustvo s PS5 svelo se isključivo na zabavu. Pogrešnih poteza i gubljenja života uslijed umora je bilo više nego što želim priznati, ali igra ne kažnjava (pre)dugim učitavanjima. Ni ne stignem se živcirati. Uživam. Nešto što je trebalo biti tek isprobavanje konzole prije spavanja pretvorilo se u 4 sata igranja u komadu. Doslovnog igranja. Bez praznog hoda.
Ujutro po buđenju kao i uvijek prvo gledam mobitel. Aplikacija javlja kako je Spider-Man: Miles Morales preuzet i spreman za igranje. Dok sam obavio svoj jutarnji ritual sada je 7:50. Radim od kuće, ali za 25 minuta imam team meeting s kojim započinje radni dan. Premalo je to vremena da sada igram. Ali čisto iz radoznalosti palim PS5. Zanima me neka glupost poput informacije koliko mjesta na disku zauzima Miles Morales. Dok pregledavam detalje o igri iskače activity kartica. Pa kaže: “pokreni prvu misiju, traje samo 20 minuta!” Samo 20? Može! Već za 10 sekunda sam u igri. 20 minuta se ipak pretvorilo u 25 isključivo zbog divljenja next-gen grafici. Zakasnio sam na sastanak, ali sam shvatio da vrijeme više nije toliko ograničavajući faktor kao prije.
Nakon nekoliko dana druženja s konzolom proglasio sam DualSense kontroler kao najboljom novom stvari koju je donio PlayStation 5. Nisam tada još uvijek shvaćao ono što mi je sada apsolutno jasno. Glavnu zvijezdu ipak čine brzi SSD disk i inovativno sučelje konzole. Oboje zajedno tvore ultimativnu kombinaciju koju ćemo cijeniti sve više kako vrijeme bude odmicalo.
20-ak dana kasnije naše večeri su i dalje drugačije nego prije. Kažem “naše” jer aktivnom igranju se pridružila i zaručnica. Nekada je moje igranje i poziv koji sam odabrao s projektom FFA izazivalo razdor u vezi i česte svađe, a sada nas ono spaja. Ona voli ganjati Climbing Run challenge u Astro’s Playroomu (dugo vremena je držala i svjetski rekord), a ja sam se posvetio Demon’s Soulsu – teškoj igri koja kažnjava svaku smrt te zahtjeva iznimnu prilagodbu igrača. Krenuti ispočetka nakon umiranja je lakše kada te od nastavka ne dijeli minutno učitavanje. A koliko umirem u DS-u najbolje zna Tony Cetinski. Igra je to od koje bih inače brzo odustao. Kada me Soulsi iziritiraju, umjesto da ugasim PS5 biram rješavanje trofeja u Miles Moralesu. Unutar 10 sekunda kroz activity karticu nastavljam točno gdje sam stao ranije. Nikada me nisu zanimali trofeji, ali bez dugih učitavanja lov na platinu je zabavan.
Ponekad je i samo 20 minuta dovoljno da se riješite stresa.
Jutra su također zabavna. Umjesto alarma budi me zaručnica iz dnevne sobe. Ona ustaje ranije, a prije odlaska na posao sada već tradicionalno odigra pokoji run. Navečer je tako manje živčana. Siguran sam, Astro’s Playroom će s vremenom zamijeniti neka druga igra, a video igre su pristupačnije kada te od igranja dijeli tek primanje kontrolera u ruke i nekoliko sekunda učitavanja. Čini mi se da bi upravo PS5 mogao postati ključ jedne uspješne veze.
Nikada nije bio problem u igrama. U njima uživam. Obožavam pisati o njima, obožavam ih igrati kada je sve u redu, obožavam pričati o njima na forumu. Problem je u slobodnom vremenu i načinu života koji je sve brži. Sony je to jako dobro prepoznao. Veseli činjenica kako je unatoč odličnom startu prostor za poboljšanje golem. Čeka se tako mogućnost direktnog nastavljanja igre točno na mjestu gdje smo ranije stali (primjerice na 2/3 utrke u Gran Turismu), a postoje i neke nelogičnosti s nadogradnjama igara koje će se također optimizirati i uštedjeti vrijeme.
Iskustva drugih igrača (većinom roditelja) s interneta su slična. Ako volite igre i igranje, a muči vas nedostatak slobodnog vremena te ste se prepoznali u nekoj od rečenica, pružite priliku PlayStationu 5. Konzoli koja je dizajnirana upravo na način da ne oduzima vrijeme. Ponekad je i samo 20 minuta dovoljno da se zabavite i riješite stresa. Možda i vama ponovno pobudi strast koju može pobuditi tek jedna dobra igra. Ako ste ikada igrali video igre, onda vam je poznato o čemu pišem.
