Ova kolumna nema cilja. Nema svrhu. Napisao sam je jer mogu i jer će mi je netko objaviti. Ovo je oda mojoj maloj sobi i zidovima koji su upili hrpu prdaca mene i mojih prijatelja.
Danas je 27. 11. 2015. godine. Danas imam ADSL. Danas imam LED teve. Danas imam kućno kino. Danas imam PS4 i Xbox One. Danas imam preko 30 godina. Jučer nisam imao ništa od toga. Jučer sam imao puno više kose. Jučer sam imao lijepe zube. Jučer sam imao PS1, PS2 i multitap. Imao sam ekipu koja je u mojoj maloj sobi sjedila jedna drugima na glavi. Sjedila je na mome radnom stolu koji je bio pun PlayStation natpisa. Sjedila je na mome smrdljivom krevetu punom hormonskih bakterija koje su nadam se ubijale moje smrdljive čarape skrivene ispod kreveta. Jučer sam bio dijete i smijao se. Jučer smo prijatelji i ja prdili u mojoj maloj sobi i umirali od smrada i sreće. Nismo bili nekulturni nitko. Danas su ti isti ljudi uspješni u svome poslu, ali svakome od nas nedostaje ono dijete u nama. Od svih njih jedini ja još igram a kada se nađemo pričamo o odraslim temama – ženidbi, kreditu ili o kuhanju. A ja ću vama ovdje pisati o prošlosti jednog seoskog gamera.
Dida šalje marke, a mi uživamo!
Rođen sam 1985. godine. Živio u jednom selu u Slavoniji. Zaostalom. Srećom, dida mi je bio šljaker i bauštelac u Njemačkoj pa smo imali sve prvi u selu. Tata mi je pričao da smo imali u selu prvi TV. Djed ga poslao iz Njemačke busom. Nosio je taj TV u seoski dom kako bi svi gledali TV. Imali smo čak i videorekoreder. Dok su roditelji radili moja bolesna braća su okupljala ostale seoske delikvente i gledali su kod nas porno filmove. Ja sam bio tada klinac. Brat mi je pričao da sam ja ispitivao: “Zašto čiko stavlja injekciju teti?” Danas mi malo bolesno zvuči ovo da su kolektivno kod mojih roditelja gledali pornjavu, ali kada smo jedini imali neku tehniku. 1991. sam imao 6 godina i postajao svjestan sebe. Braća moja imali su nešto što je meni bilo fora, ali nisu mi dali igrati. Dosađivao sam bratu da mi nađe nešto da igram, a njemu sam dosadio pa mi dao šarafciger u ruke i rekao da pazim dobro. Nisam tada ni znao da mi je pokazao kako naći igru na C64.
Imali smo stari Commodorac 64 na kazetofon. Sjećate se kazeta? Na njima su bile igre, a da bi našao igru morao si šarafati. I moliti Boga da uhvati. Brat me naučio i hvala mu. Sa svojih 6 godina postao sam kako se to danas kaže – gamer. Brat je bio ljubomoran što sam stalno igrao pa mi je uništio transformator. Igre i opremu za C64 nije bilo tada moguće nabaviti u Hrvatskoj. OK, tada je bilo još Jugoslavija. Sve smo naručivali iz Beograda. Imao sam hrpu kazeta i joysticka.
Igralo se svašta. Nisam tada ni znao da sam se navukao. Poštara sam volio više nego tatu. Samo sam čekao kada će donijeti te proklete kazetice u moje selo Bogu iza nogu.
SNES i asfalt doba!
Kakve veze imaju Nintendo i asfalt? Imaju. Djed se vratio u Hrvatsku pa je stala i tehnologija kod mene. Srećom, susjedova mama otišla u Švicarsku raditi pa donijela neku kutiju – Nintendo. Pitali smo što je to i kakve su ono glupe kazete? Ne znaš ni kako ni kuda se stavlja. Upute na Njemačkom. Ni tko zna a ni uči njemački. Prijatelj je bio stariji od mene i gledao sam kao idola. Imao je puno cura i bio je seoski faker. Dok nije dobio Nintendo. Konačno nas 5-6 spojili to čudo. Mama mu kupila par igara. Nekakav Maniac Mansion i Paperboy. Bio je tu i nekakav brko Mario. Konačno mi pokrenuli i upalili sve, a mene mama zove: “Filipe, ajde kući jesti”. “Pa kud baš sada mama”, mislim se ja… Ali mama ne da da ostanem ni minute duže. Živio sam preko ceste pa rekoh brzo se vraćam. Pojeo sam sve za 5 minuta, a oni mene čekaju. Tako sam bio sretan da vam ne mogu opisati. Sjeli mi konačno i upalili Super Mario. Šok. Nevjerica. Ozareno mi lice, a ruke se tresu. Gledaj samo te boje. Gledaj samo taj zvuk. Šta je ovo? Smije se nas par i grlimo se.
Ulazi baba od prijatelja i viče da nismo normalni i da kukuruz idemo runiti. Mislim se “kakav sad jebeni kukuruz?” ajmo igrati. Pokrenuli mi to, a ostalo je povijest. Da, tada nisam znao da je Maniac Mansion nešto što se zove p’n’c avantura koja je još bila skroz na Njemačkom. Nismo mrdnuli od početka. Tih par godina sam igrao najmanje a najviše sam gledao kako netko igra. Nismo mogli doći na red nikada. Veselio sam se dolasku prijateljove mame više nego svojoj majci. Ne zato što je donosila gumene bombone i Švicarske čokolade, nego uvijek je donijela neku igru. Mega Man ili Master Blaster ili nešto treće…čekali smo je kao Djed Mraza. Svi smo je voljeli i obožavali. A što bi s asfaltom? Pa kroz selo prošla cesta. Ne biste vjerovali.
PlayStation era
Sve sam bio stariji i ozbiljniji. Bio sam dobar u školi. Bio sam zgodan tada i zaljubljen u jednu curicu Josipu. Sjedio sam u klupi s njenim bratom. Nintendo pao u zaborav. Stariji prijatelj kod kojega smo igrali počeo ganjati cure a i tata kupio novi auto pa smo često išli negdje. Bilo para. Kupili novi, veliki televizor. Čekam ja školu i dok jedem na TV-u neka emisija kreće a zove se – Modul 8. I vidim igraju neke igre koje do tada nisam vidio. Nekakav lisac neke jabuke tamo hvata. Vrti se i skače. Gledam te divne boje i pokrete i pitam se kada je izašao novi Nintendo. Nisam nigdje ni vidio ni čuo. Ne zaboravite da nema interneta. Jedini izvor informacija je televizor ili radio. Svaki puta prije škole gledam ja tu emisiju i smišljam kako doći do tog što oni igraju. Javljam se da bi i ja igrao, ali me ne zovu u emisiju. Jedno ljeto dolazi drugi Švicarac i hvali se kako ima novi Nintendo. Neki Nintendo 64. Nisam se nikada s njim družio, ali sam otišao kod njega na 5 minuta da vidim kako to izgleda. Gledam onaj brko Mario šeta svugdje po ekranu. Leti. Ide gdje hoće. One boje opet predivne i sve bolje. Ajde, bio sam tada mudriji nego sada i čekam kraj školske godine. Prošao s 5 i dobio pohvalnicu.
Mama sretna pa mi kupila sve što hoću tada. Hoću salamu. Može. Hoću sir. Može. Možda se sada čudite, ali nekada nije bilo salame i sira kao danas. I hoću… Nintendo 64! Mama me gleda i pita što je to, a ja objašnjavam. Snimio ja čak i Modul 8 na kazetu pa da joj pokažem. Kaže onda meni: “Sine, pa gdje ima to?” Taman se u Slavonskom Brodu otvorila neka trgovina s nečim. Ima nekih malo igara. Idemo mama i ja u trgovinu…srce tuče kao ludo. Rumenim se. Lud. Ulazimo, a ja gledam i gledam…
Prodavačica kaže: “Izvolite”
Ja pitam ljubazno: “Imate li Nintedno 64?'” Ona šuti. Ja je gledam. Mislim se “pa daj ženo reci”.
Gleda ona police i gleda… Vadi neku kutiju i kaže: “Nema više, evo zadnji rezerviran.”
Neću plakati. Nisam cura. “Ne plači konju”, kažem sebi, a zapravo mi se svijet srušio.
Gospođa prodavačica vidi moje stanje i kaže: “Ali imamo Vam PlayStation. To Vam je novo.”
Mama me pogleda i pita: “Hoćeš to?”
Ja gledam i ne bih ja to. Šta je to sad… Kakav “plejstejšn”?
Pitam tetu kada će dobiti Nintendo… Ne zna.
Kaže mama: “Ajde, sine, kupit ćemo ovo.”
I kupili mi, a ja tužan. Kupila ona meni neke 2 igre. Neki zmaj tamo i nekakav Broken Helix.
Došli mi doma, a ja palim prvo videorekorder i gledam one lijepe Nintendo igre. Ajde, konačno se smirio i zovem onoga brata što me naučio igrati da mi pomogne uključiti taj glupi PlayStation. Otvaramo kutiju ono nekakav crni disk. Nešto okruglo. Ajde OK. Skužili mi gdje to ide a brat pita kakva je to igra Demo? Otkuda bi ja to znao. On otišao a ja ostao sam u sobi. I dalje ja tužan. Stavljam ja taj demo. Konzola svijetli baš lijepo. Disk se vrti i hrpa nekih slika i ikona. Pokrećem neku ribu. Manta se zove. Ja gledam da li je ovo film ili? Šta sad je ovo. Voda izgleda kao voda. A gledaj ostatak ribica…pa izgledaju kao ribe. Predivno. Pomislim u sebi kako možda taj glupi PlayStation i nije tako loš. Ajde da vidim te igre što mi je mama kupila. Ne gledam ja kutiju nego ubacujem disk. Vrti se opet. Došla mama u sobu da vidi što je kupila. Taman neki natpisi se vrte a igra se zove Spyro. Znojim se. Vrtim onaj Modul 8 i nekako mi poznat taj zmaj. “Pa čekaj… to sam vidio na TV-u, ali to je Nintendo” mislim u sebi. Ajde, ne vjerujem ja još i pokrenem igru. “TO JE TA IGRA!!!! MAMA, TO JE TO!!!!” derem se kao blesav. Pa to je to što sam htio. Mojoj sreći nema kraja. Pa ja kod kuće imam ono što oni igraju na Modulu 8. Jaooooooo!! To je to! Dan danas se sjećam toga dana. Jedan od najsretnijih dana ikada.
PlayStation je postao predmet obožavanja kako mene tako i mojih prijatelja. Prvi sam ga imao tada. Ljeto je bilo i praznici. Vi neki ste možda u Zagrebu imali nekakav internet ili PC. Ja nisam, a nitko nije ni znao za bolje tada. Moja soba 2×2 postala je centar okupljanja i zabave. Nas 10 naguranih, znojnih i smrdljivih u mojoj sobi. Sve zatvoreno. Mama nam donese kiflice i jadna umire od smrada. Svi prde i smrde. Kupili smo novo božanstvo zvano mutitap. Čak nas 4 igramo odjednom. Čudo tehnologije. U mojoj sobi nakon 14 dana nas i više. Mama mi luda. Svi se kod mene okupljaju. Ostavljaju svoje smrdljive patike u hodniku. Galamimo. Sve smrdi. A mi nikada sretniji. Ostavile nas cure i školske ljubavi. Ne ide nitko na zrak. Nogomet ne igramo. Samo PlayStation i nogomet. I Crash Team Racing. Dan i noć.
Moja baka već me proglasila drogerašem jer sam počeo lijepiti nekakve postere iz igara po sobi. Inače, ta soba je bila nekada od jednog brata pa drugog. Braća su dosta starija od mene pa su prije nego su otišli dovlačili cure. Imali su postere Terminatora, Ramba ili Američkog Ninđe. Nije baka bila puno u krivu. Postao sam ovisnik pravi. Volio sam PlayStation. Kakve cure…ništa. A kasnije došao neki čip…imao sam hrpu igara. Hrpu.
PlayStation 2, poštar i odrastanje!
Bivao sam sve stariji. Ali ne i pametniji. Bio sam dobar nogometaš. Trenirao sam tada u jakoj Marsoniji. Kupovao sam časopis PSX. On mi je bio sve. Čekao sam svakih mjesec dana taj časopis da dođe. Veselio sam se tim novinama kao nikome. Bolesnik sam bio. I kupim ja naravno PSX i vidim prve slike i najavu za PS2. Srce udara. Dlake mi počele rasti već tada pa sam se i znojio više. Gledam te slike i ne vjerujem koliko su dobre. Moram imati taj PS2. Ali, on tek kasnije dolazi u Europu. Tko će to dočekati…tko?! Iz mjeseca u mjesec ja kupujem PSX i sve slika više i više se otkriva. Doma više nije tako bajna situacija kao nekada a i ja u školi popustio. Kako ide dalje sve gore. Nisam se ja zaljubio pa sam popustio. Ne, ne mogu dočekati PS2 a ne znam kako bi pitao majku svoju sada da mi pomogne. Štedim. Ne jedem ništa. Samo PlayStation u glavi. Roditelji me tjeraju da idem među žive ljude a ja ne mogu. Još i PSX stao izlaziti poslije. Kakva tuga i žalost. Teta na kiosku me mrzi. Panika opća. U PSX-u se pojavljuju nekakvi kuponi za rezervaciju PS2. Samo njih par će doći kod nas. MORAM ga imati. Kao razmaženo derište se ponašam. Lijepim slike opet. PSX nekako izlazi a PS2 treba doći u Hrvatsku. Sjećate se one trgovine gdje sam kupio PS1? Ona i dalje radi.
Odlazim kod tete i ostavljam joj kupon. Ostavljam joj 3 mjeseca prije. Popravio se ja u školi. Skupio dosta para. Prije odlaska u školu kako se termin približava svaki dan idem kod tete da vidim kad će. I tako mjesec dana. Prošao još jedan mjesec…nema PlayStationa 2. Kasni. Kasnit će 3 mjeseca čak. Potonule mi sve lađe. Tuga. Nesreća. Tada je meni bio to kraj svijeta. Najveći problem ikada. Teta ne zna kada će doći. Prošlo tako neko vrijeme…dolazim iz škole koju sam mrzio. Sjećam se kao danas…18 sati. Zvoni telefon.
“Dobro večer, ovdje gospođa XX, trebam Filipa.”
Rekoh: “Ja sam.”
“Stigao je Vaš PlayStation 2”, ona će.
Muk. Tišina. Filip kao kreten skače po hodniku. Tata me gleda. Slušalicu ja bacio, a u pozadini čujem kako žena viče “Filipe, javite se.” Javim se, a kaže ona “Ali, imamo problem.” Opet stalo sve. “Cijena od 3200kn nije ipak takva. PlayStation 2 košta 4800kn jer samo ih je 20 došlo u Hrvatsku.” Početnu sreću zamijenila tuga.
Nemam dosta, a ne smijem mamu žicati. Već joj pun kufer mojih igara. Što sada? Kaže mi teta da moram javiti jer ako neću da ima druge koje čekaju. Rekoh da me pričeka. Odlazim dolje u dvorište gdje smo imali kuhinju. Majka je znala odmah da nešto trebam. Znaju roditelji. Ne znam kako, ali znaju. Bojim se i reći da je cijena veća 1600kn.
“Mama došao je PlayStation 2 kod Lešića”.
Čak i ona sretna jer konačno ću prestat kukati. Pita ona mene “Kad ideš po njega?”, a ja bih najradije propao u zemlju.
“Mama, skuplji je.”
“Koliko je skuplji”? , pita ona mene.
“Paaaaaaaaa, 4800kn je”, kažem ja. A mama…crveni se. Kipi. Ustaje se po upaljač i cigare. Gledam je. Šuti. Ja šutim. Pali cigaretu. “Koliko si rekao?” pita me.
“4.800kn”, rekoh.
“To je preskupo. Znam da si čekao, ali skupo je.”
Nemam argumenta za reći što pametnije. Odlazim u sobu i gledam onaj kupon. Vrijeme je stalo, a dječački san se srušio.
Sjedim u mraku u sobi. U hodniku čujem neke korake i netko kuca. Mama je. Vadi neku knjižicu, a na njoj piše “PBZ”.
Ulazi, pali svijetlo i kaže: “Pa jebemu, šta si toliko uprdio sobu?!”
“Od muke, mama, od muke”, kažem u sebi.
“Evo ti čekovi i idi.”
Opet gledam. “Kud da idem i kakav ček?”
“Idi po taj PlayStation 2.”
Skočio sam nikad više u zrak i zagrlio mamu. Nisam očekivao nikako. Nikako. Danas shvaćam da to možda nisam dovoljno nikada ni cijenio. Možda i jesam. Nazvao sam onu tetu i rekao da stižem. Ali…to nije bilo sve. Nije nekada bio cloud storage ili ne znam hard od 500GB. Kaže teta iz trgovine da mi treba i novi memory card od 8MB. Vau. 8MB.
Ajde kažem: “Dobro… Koliko je to sada?”
Kaže ona: “Još 500 kuna.”
Čula majka, naravno i što će sa mnom.
Ja, Filip iz male Slavonske vukojebine sam među prvih 20 ljudi u cijeloj Hrvatskoj imao PlayStation 2. Pojedite se svi moji vršnjaci. Ja sam bivao sve stariji. Ne i pametniji. Društvo je bilo sve starije, ali smo još uvijek igrali kod mene. I smrdili. I pizze naručivali. I onda sam nabavio multitap a među najdražim ljudima bio mi je poštar. Ama baš svaki tjedan su stizale igre. Stalno. Naručivalo se. Malo ja, malo prijatelji. Soba je ostala ona ista mala i usmrđena. Od nas svih. Od hormona. Čak su i cure dolazile igrati. Nismo mi tada shvaćali da nisu one dolazile igrati igre nego družiti se s nama, a mi ih nismo šišali 2%. Sheldon i ekipa za nas su bili ništa. Imali smo svoj svijet i moju malu sobu. Uživali smo kao nikada. Živjeli smo gaming. Divili se svemu. Zajedno se plašili igravši Silent Hill 2. Čak smo znali iznijeti TV van preko ljeta i do ranog jutra smo igrali. Trgovina se otvarala a pekar peciva nosi. Mi završavamo turnir u PES-u. 6 sati ujutro. Ljudi idu na posao a mi igramo. Da, nekada nismo bili stvarno normalni.
Danas imam 30 godina. Imam ADSL. Imam LED TV. Imam stan na kredit. Imam puno više od sobe. Danas je internet dostupan svima. Danas imamo mobitele. Danas imamo sve. Ili mislimo da imamo sve. Vjerojatno sam nostalgičan samo, ali nedostaje mi ono multitap druženje. Onaj neopterećni smijeh. Pa čak i ono prđenje nakon što smo se “natukli” pizze i Cole. Danas kada mogu igrati protiv milijun ljudi nedostaje mi ono druženje. Odrasli smo. I koja je poanta ove kolumne? Treba li je uopće? Možda vama mlađima da se družite više i uživate? Ne znam. Možda sam s vama samo htio podijeliti kako je bilo nekada. Ako ste se prepoznali vi stariji onda me shvaćate kakva sam sve ushićenja prolazio. Vjerujem da ste i vi. Danas u doba interneta i svega, teško je zamisliti da je prije 15 godina bilo drugačije. Bili smo zaostaliji, da. Ali, mislim da je bilo sve ljudskije nekako. Danas kada imamo društvene mreže nekako mislim da smo otuđeniji nego ikada. Ili mi se samo čini?
Uglavnom, ako želite čitati od mene kako sam “popušio” Xbox 360 iz Libanona i kako sam se snašao u novijim generacijama – javite. Prije nego odem u Englesku da podijelim s vama i to, a vi s nama podijelite bili stari ili mladi igrate li s ekipom u sobi, prdite li s njima ili ste na slušalicama i igrate sami protiv svih?
