Dragon Ball franšiza napokon zadaje opasan Kamehameha udarac ostalim pripadnicima žanra i podsjeća zašto toliko volimo Gokua i društvo.
Godina je negdje 2000. Vaš autor, tada mulac, nakon još jednog napornog dana škole odlazi kući i pali Cartoon Network. Prvo ide Dexter’s Lab, Johnny Bravo, Courage the Cowardly Dog, sve klasika. No, odjednom počinje nešto potpuno drugačije od tada već znane šprance. Ugledam na TV-u neku ekipu koja koristi očito jako dobre lakove za kosu, nekog zelenog frajera s maramom na glavi, a odjednom se pak jedan od njih pretvara u ogromnog majmuna. „Ovo je genijalno!“ pomislih tada. Nije prošlo ni tjedan dana i bilo je jasno da nisam jedini naletio na ovu animiranu seriju. Nije bilo učenika u školi koji nije znao tko je Goku, tko je Frieza, tko je Piccolo, a tko Vegeta. To je bio utjecaj Dragon Balla Z, najpopularnije anime franšize pored Pokemona u Hrvata, a vrlo vjerojatno i u svijetu.
Ah, kakav povratak u djetinjstvo
Srceparajući je bio trenutak kada je Cartoon Network, barem onaj Cartoon Network koji smo mi hvatali satelitskom, naprasno prestao prikazivati DBZ, i to usred Cell sage, te su mnogi nastavak tek pogledali godinama kasnije kada su počeli otkrivati punu čar Interneta. DBZ se nastavio u obliku Dragon Ball GT-a koji danas više nije smatran canonom, a dugi niz godina bez novog Dragon Ball materijala su pokušale upotpuniti igre, neke bolje (poput Budokai Tenkaichi serijala), neke lošije (da ih ne nabrajamo), no uvijek je nedostajao taj istinski osjećaj Dragon Balla koji smo doživljavali prije toliko godina. Što se animirane serije tiče, Dragon Ball Super je i više nego uspješno oživio franšizu, a što se tiče igara, Dragon Ball FighterZ je napokon igra koju su svi obožavatelji željeli.
Igra ili anime?
U svojoj srži, Dragon Ball FighterZ je tipična 2D tabačina u kojoj se sučeljavaju dvije ekipe u borbi 3 na 3. Ne radi se o nekom neviđenom principu jer takav oblik tag borbi gledamo već neko vrijeme u različitim fighting serijalima. No ono gdje ova igra stvara razliku te odskače od ostalih su izgled, dizajn i animacija borbi. Poprilično sam siguran da nijedna igra koja je rađena na temelju neke anime franšize ne izgleda ovako identično kao sami anime. Razina detalja koju možemo vidjeti na svakom od 24 ponuđena lika prilikom svakog njihovog pokreta je nevjerojatna. Možete doslovno otvoriti mangu ili upaliti epizodu serije te uočiti kako su potezi likova prilikom borbe u potpunosti preslikani. Kratko i jasno, radi se o jednoj od vizualno najljepših fighting igara uopće.
Čak i Yamcha izgleda dobro te je igranje s njim zabavno, što valjda nitko nije očekivao nikad.
Sama borba je frenetična i brza te je likova pun ekran. Bilo da se teleportirate iza protivnika i heavy attackom ga raznosite u stijenu, bilo da nakon 20-hit comboa raznosite Kamehameha val protivniku u lice dok pritiskom na samo jednu tipku prizivate svog lika s klupe da on uz to udari i svoj specijalni napad, svaki trenutak se izvodi nevjerojatno jednostavno i glatko unatoč toj suludoj brzini. Sistem borbe počiva primarno na agresivnoj igri te je pravi primjer krilatice da je napad najbolja obrana, no to ne znači da igra nema neku taktičku dubinu te da će button masheri biti u nadređenom polođaju.
Lako za naučiti, teško za savladati
Dragon Ball FighterZ je vrlo vjerojatno najpristupačnija fighting igra u novije vrijeme. Ne postoji lista od 70 različitih napada za svakog lika, pri kojem svaki lik ima svoju vlastitu kombinaciju tipki koju igrač mora pritisnuti, već svaki od 24 lika koristi jednake komande za svoje poteze, dok, jasno, ti potezi izgledaju kod svakog lika drugačije. Tako, primjerice, svaki lik ima 1 Ultimate i barem 1 Super napad (neki imaju i više, ali su manje razorni), koji izvodi pomicanjem analoga od dolje prema lijevo/desno i pritiskom na R1/R2, dok svaki ima i određeni broj specijalnih napada (slabiji od ultimate i super koje izvodi na isti način samo pritiskom na neku drugu tipku) kako bi izbalansirao višak ili manjak ovih jačih. Combo napadi su također vrlo jednostavni jer se radi o auto-combo sustavu, što znači da pritiskanje, primjerice, kockice 6 puta zaredom dovodi do comba koji završava ispaljivanjem super napada.
Ako vam čača i mali slože ovaj napad, slobodno se možete pozdraviti s vašim likom.
Profesionalni igrači 2D fightera će se možda namrštiti zbog navedenih činjenica, ali ne brinite jer navedeno ne izjednačava situaciju između početnika i eksperta. Naime, kada dublje zaronite u sistem borbe shvatit ćete da sami možete stvoriti puno jače i efikasnije kombinacije od tih automatskih, dok ćete vrlo lako te automatske naučiti i kontrirati ako shvatite da vaš protivnik koristi samo njih.
Postoji nekoliko načina za obranu, bilo da se radi o klasičnom bloku s kretanjem unatrag, deflectu ili vanishu (teleportiranje iza protivnikovih leđa), te samim time igra više ne postaje natjecanje u tome tko će prvi pritisnuti tipku, već svojevrsno kamen-škare-papir nadmudrivanje. Jednako tako važnu ulogu imaju i assisti gdje pozivate lika s klupe da nakratko uleti i zada udarac dok se vi branite ili pak potpuno zamijenite likove te uvedete ovoga s punijim health barom. Sve navedeno čini igru kompleksnijom od nasumičnog lupanja po kontroleru.
Zanima li ikoga priča?
Priče fighting igara su rijetko kad njihova jaka strana, pa ništa drugačije nije ni ovdje. Ukratko, radnja igre se odvija negdje tokom trenutne priče Dragon Ball Supera, a njena srž je da su svijet poharali klonovi poznatih boraca, pa čak i Yamche, dok je snaga samih boraca imobilizirana nekim energetskim valovima, a glavni krivac za to je lik stvoren isključivo zbog igre, Android 21. Ovdje na scenu stupate vi kao igrač; vi ste duša koja može putovati od lika do lika što omogućuje da se oni bore. Isti ti valovi su sveli sve borce na jednak nivo snage pa je, eto, to razlog zašto se Yamcha bori jednako kao i Super Saiyan Goku. Kroz priču prolazite kroz 3 arca, točnije kroz oči heroja, loših momaka (Frieza i Cell), te androida.
Ne, ne želi vas kušati na taj način. Želi vas pretvoriti u krafnu i pojesti. Ne, ozbiljno, napad joj je takav da vas pretvori u krafnu.
I dok sama priča, kao što je navedeno, nije neko oduševljenje, ono što će usrećiti obožavatelje serijala je interakcija likova. Primjerice, ako za svoj tim unutar priče odaberete Gokua, Vegetu i Gotenksa, dobit ćete prije borbe animaciju u kojoj Gotenks njih dvojicu pita da li da obojicu zove tata ili nijednoga s obzirom da nisu otac drugoj polovici fuzije. Takvih situacija ima poprilično te ovise o kompoziciji vašeg tima, ali i onog protivničkog.
Lootboxevi, social hub, zar i ovdje?!
Kroz centralni meni, odnosno lobby, navigirate likom u obliku amiibo figurice te se unutar lobbya nalazite s ostale 63 osobe (kapacitet po lobbyju je 64, a ima ih i više nego dovoljno). Unutar lobbyja, što se single-player borbi tiče, možete pristupiti Story modeu, Arcade modeu, u kojem morate pobijediti nekoliko valova protivnika kako biste potencijalno otključali Super Saiyan God verzije Gokua i Vegete, te Training modeu, koji je jasan sam po sebi.
Multiplayer se pak svodi na Arena Match, gdje se mogu boriti samo osobe unutar istog lobbya, što znači da morate čekati na tom polju da netko od igrača također njemu pristupi, World Match gdje vas spaja s bilo kojim igračem na svijetu i gdje možete se boriti ili za rank ili casual, te Ring Match gdje jedan od likova unutar lobbyja hosta borbu te uređuje čitavi niz pravila za konkretnu borbu (početni HP, mjesto borbe, postavljanje da se mora priključiti 6 igrača pa da svaki kontrolira samo jednog lika u borbi 3 vs 3, itd.).
Hrpa ljudi željna još jednog poraza.
Uz navedeno, možete još baciti oko na Rankings, gdje vidite tko trenutno hara svijetom kao najbolji borac, a tko je pak najbolji u vašem lobbyju, te možete skoknuti do dućana koji je jasno nazvan Shop. Ne očajavajte jer lootboxevi, odnosno Z Capsules, kako se ovdje zovu, nisu bitan dio igre s obzirom da sadržavaju samo kozmetičke promjene za vašeg lika u lobbyju ili za izgled vaše borbene kartice koja se prikazuje prilikom pripreme meča. Svaka kapsula košta 1000 Zenija (valuta u igri) ili 10 Premium Coinsa (novčići koje dobijete ako u kapsuli se pojavi duplikat). I ne, ništa se u igri ne može kupiti pravim novcem.
Uspješni Kamehameha
Kada se podvuče crta, mora se priznati da su Arc System Works i Bandai Namco uspješno stvorili najbolju Dragon Ball igru ikada. Izuzetno pristupačna i jednostavna za sve koji bi se htjeli tek okušati u fighting igrama, a opet dovoljno kompleksna da oni majstori nekih drugih franšiza i ovdje dokažu zašto su majstori.
Srećom po Krillina, u igri ne morate sakupljati zmajeve kugle kako biste ga oživjeli po tisućiti put.
I dok se Dragon Ball franšiza uspješno oživjela prvo putem serije Dragon Ball Super, u njenom slučaju neki spočitavaju da razina animacije nije toliko dobra da poprati inače odličnu priču. Ovdje možda priča nije sjajna; uostalom, nitko to ni ne traži od klasičnih 2D tabačina, ali ponovit ću još jednom – malo koja igra prenosi izvorni materijal na toliko kvalitetan i vizualno fantastičan način kao što je to uspjelo ovoj igri. Kada je zabavno igrati s Yamchom i Krillinom, što uopće drugo poželjeti?
{loadposition recenzija}
