Recenzija | Road to Slavorium

Nama u FFA redakciji je uvijek drago vidjeti domaće projekte u nastajanju. S jedne strane imamo velikane poput Ozbiljnog Sema ili mračnu avanturu u Gorskom kotaru, ali s druge strane tu su i manji solo projekti poput prvog hrvatskog VN-a. Sada imamo priliku zaigrati još jedan maleni ali simpatični projekt splitskih korijena – Road to Slavorium. Je li vrijedno vašeg vremena? Pa…

Cesta ka Slavoriji je 2D platformer gdje preuzimate ulogu Slavena (koga drugog), nabildanog i karizmatičnog Adidas obožavatelja koji želi pronaći izgubljenu obećanu zemlju Slavorium. Jasno, ovo je potpuno povijesno i geografski točna avantura, pa će tako Slaven trčati, skakati i pucati od polja Hrvaca preko lebdećih otoka iznad Splita i Biokova sve do antičkih laserskih ruševina Salone.

Otpočetka je jasno kako Slavorium ne shvaća sebe potpuno ozbiljno. Kad preskočite vašu vlašku kuću u nastajanju, tri krave i bačvu piva (vina? Nisam siguran…) sa milozvučnim odjecima crkvice na vrhu brda, znate da ste pravi Balkanac. Prvih par razina odiše tim pankerskim šarmom, no postupno se stvari malo mijenjaju u nešto drugačije. Ne ozbiljnije, da se razumijemo, nego više… nerazrađeno.

Slaven nema neke posebne vještine osim duplog skoka i pucanja mistične slavenske energije. Jako realistično! Nema ni pravih protivnika na njegovom putu; većinu igre provodite u izbjegavanju provalija, ciljanju lebdećih platformi i razbijanju ponekog laserskog kristala. Ukratko, sve standardno.

Kroz svaku razinu su razasute kuglice koje otključavaju nagradu na kraju nivoa – manuskript iz pradavnih ilirskih doba sa raznovrsnim sadržajem poput recepata za uštipke ili hermetičnim objašnjenjem što je to sinjska alka.

I tu negdje prestaje doseg slavenskog u Slavoriumu. Salona izgleda kao čudna mješavina vodenog hrama iz jedne Zelde i astečkih žrtvenih oltara. Biokovo je iskočilo iz vikinškog snježnog podneblja prije nego masliničkog krša, a kao fetiva Splićanin manjak Sv. Duje u ikojem kadru je neoprostivo! Cesta je puna jednakih kipova i uklesanih lica navodnih Ilira, na pola puta između Jojo lika i karikature. Simpatično, da, ali ne uklapa se s ostatkom teme.

12 razina će vam zaposliti prste kroz nekih sat vremena. Samo na tipkovnici, nema podrške za kontroler, što mi nije baš jasno zašto. Na tipkovnici je znatno teže tempirati skokove i finije navoditi Slavena, ali što je tu je.

Ne pomaže ni Slavenovo čudno skretanje s lijeva na desno, koje nije instantno nego ima veći i nešto sporiji radijus okretanja. Puno puta mi se dogodilo da naglo skretanje u drugu stranu zapravo ne okrene Slavena kako treba, već ostane u nekom središnjem položaju gdje skok nema istu parabolu kao dok gleda u stranu. Ne znam koliko to mogu točno objasniti riječima, ali nije dobar osjećaj.

Jednako tako pucanje slavenskog metka je zeznuto i neprecizno. Ponekad imam dojam da Slaven zagrcne i pukne pola sekunde nakon pritiska tipke. Slaven zna pucati prema kameri umjesto lijevo ili desno, zbog gore spomenutog sporog mijenjanja strana.

Ni tu nije problemima kraj; dizajn razina je ponekad naprosto loš i nervirajući. Možete slučajno propasti i završiti na tajnom području pri kraju nivoa i shvatiti da ne možete dovršiti razinu jer lift nije otključan.

Slaven ne može pucati sam od sebe, već mora skupiti žutu kuglu prvo – nju gubite nakon smrti, ali se žute kugle ne obnove! Nekoliko puta sam tako zapeo na kraju razine gdje morate razbiti ili otključati vrata metkom, a nigdje slavenske energije na vidiku…

Ako probate istražiti lijevo umjesto desno na zadnjoj razini, propadnete u zemlju i prisiljeni ste se vratiti na odabir razina koji – ne pamti otključane razine! Evo, pri ponovnom prelasku za skupljanje slika za recenziju, ne mogu odabrati razine koje sam prešao…

Naravno, moramo uzeti u obzir kako je ovo projekt jednog čovjeka. Raditi video igre nije lako, a možemo tek zamisliti kako je teško kad se uči putem YouTube tečaja kroz godinu dana rada u Unrealu. Tomislav Kodžoman je napravio upravo to i sada s ponosom može reći da je pripremio, izdao i prodaje svoju prvu video igru. Jeste li vi toliko spretni i slavenski snažni? Ja znam da nisam.

Ignorirat ću gramatičke greške u engleskom tekstu (znajte da mi je to jako teško palo kao profesoru) i imat ću razumijevanja za amaterske propuste u dizajnu, ali na kraju dana ovo je igra koja se prodaje kao gotovi proizvod za cijenu od 7 dolara, tj. dvije kave na Rivi, i kao takvu je moram ocijeniti kako spada. Nadam se da mi šjor Tomo neće zamjerit, ali isto tako se nadam da ćete isprobati sami i podržati nove nade rvatskih igara. Slavorium nas čeka…