Iz redova Electronic Artsa stiže naoko simpatična indie igra koja polaže sve na imerziju u jednostavan, kolorističan pejzaž gdje smo u ulozi spasitelja šume. Već viđen pokušaj isticanja iz gomile jednoličnih igara ili dobra varijacija na ustaljenu premisu?
„Oh ne, u što se to uvalih?“ procjedila je moja nakupina sivih (i bijelih) stanica pod lubanjom ubrzo nakon prihvaćanja zadatka da se okušam u vrsti igre koja je dijametralno suprotna onima kakve preferiram igrati. Sve što sam znao o igri prije nego sam ju pokrenuo je bilo to da mi stilski djeluje kao niskopoligonalni „simulator hodanja“ u maniri jednog Journeyja ili Ori and the Blind Foresta. To procijenih samo na temelju jednog foršpana i to je to.
Možda je tako i bolje jer čovjek tada ne može imati nikakva očekivanja u vezi igre jer ne zna ništa o njoj. Kada još pridodam činjenicu da nisam igrao ni Journey niti Ori and the Blind Forest i slične derivate, ulazak u nepoznato, debelo izvan granica moje komfort gaming zone, postaje sve alarmantniji. Kažu da van granica takve zone počinje život i uspjeh pa možda analogno tome ovdje počinju neki novi oblici uživanja u videoigrama koje zanemarih ili za koje nisam znao da postoje dugi niz godina. Ajmo onda zakoračiti u to nepoznato pa da vidimo što se nudi.
Pretencioznost ili poželjna premisa u gaming industriji, pitanje je sad
Fe je dijametralna suprotnost svemu što ja očekujem da jedna igra ima prema mojim preferencijama. HUD ne postoji jer „samo smeta“ i kvari doživljaj imerzije. Grafika ima naglasak na svega par boja u kojima dominiraju tamno plava, ljubičasta i ružičasta koje krase objekte sačinjene od malo poligona. Stilski sve to upareno s glazbom koja naglašava atmosferu pomoću gudačkih instrumenata čini jedan jako lijepi svijet gdje sve izgleda prekrasno. Naracija? Nula bodova kao i minimalno držanje za ruku čisto da se ohrabi igrača kako bi se izgubio u istom tom svijetu. Takvom eksploracijom se radnja inertno pokreće i stavlja pred našeg protagonista (koji izgleda kao lisica miješana bojama daždevnjaka) zadatak da spasi floru i faunu od čudnih robotiziranih stvorenja zvanih The Silent Ones.
Uspješan glazbeni duet s pticama znači i zračni prijevoz.
Razvojni studio Zoink! kaže kako su inspiraciju za Fe pronašli u šumama Švedske kao elementu za sinergiju sa prirodom. Sve je povezano. Stoga će Fe kao medijator iskoristiti usklađivanje glazbenih frekvencija u svrhu komunikacije i povezivanja sa biljnim i životinjskim svijetom u igri. Electronic Arts, odnosno ogranak Originals, očito je prepoznao sve to i odlučio pod svojim okriljem izbaciti jednu takvu indie igru. Valjda da dokažu da nisu sinonim za mrske mikrotransakcije, nego da i oni „imaju dušu“.
Šumica sva se treseeee, pjevam sa svima od redaaa
Fe je u svojoj srži zapravo najobičniji 3D platformer sa već spomenutom mogućnošću komuniciranja sa svime putem glazbe. Osim toga nudi i skupljanje ružičastih kristala pomoću kojih će golemo drvo usred mape svijeta ponuditi učenje novih značajki kao što su glajdanje, brže trčanje i slično. Kontrole su u velikoj većini slučajeva sasvim dobre i responzivne, iako se ponekad zna dogodit da promašim rub litice i laganini se strmoglavim u bezdan. S druge strane, mehanika penjanja po drveću i glajdanja s drveta na drvo je užitak. Dok tako glumim lokalnog tarzana i preletim pola mape, usput sam van vidnog polja neprijateljskih robotskih živina koji su razasuti po njoj te imaju zadaću zaustaviti me u misiji.
Shadow of the Colossus, jesi li to ti?
Oni imaju uobičajene uzorke kretanja koji se lako pamte, tako da, osim Tarzana, mogu glumiti i Solida Snakea i skrivati se od njih iza kamenja, drveća, u travi i ostalome. Ako me skuže, štrcnu crnu tekućinu koja me paralizira i stvori sferoidnu mrežu oko mene čime gubim život, iako nema ograničenog broja dotičnih. Ništa strašno jer igra ima auto save i nastavljam vrlo blizu „mjesta nesreće“. Taj „stealth“ element je čak i fora za razbijanje monotonije trčkaranja po svijetu. Usporava dinamiku i nudi određenu dozu izazova u zasada (pre)laganoj igri.
Što se tiče komunikacije glazbom ili pjevanja (više to zvuči kao cviljenje jednog tona ako mene pitate), zbilja je šteta što se u Zoinku! Nisu mogli malo bolje potruditi i poraditi na tome. S čime god uspostavim kontakt, dovoljno je odrediti razinu pritiska R2 triggera da se frekvencije usklade i to je to. Previše jednostavan koncept za moj pojam. Odmah pri početku igre mogu vidjeti da ću moći komunicirati s biljkama i životinjama, ali ne sa svima. Sugerira li mi igra već u startu potencijalni backtracking?
Glazbom protiv nasilja
Da bih mogao komunicirati sa svima u igri, moram naučiti sveukupno 6 „glazbenih“ jezika označenih različitim bojama i simbolima. U nekim situacijama će pripomoći uspostava kontakta sa životinjama koje će nas potom pratiti i svojom komunikacijom otvarati prolaze ili osposobiti biljke za nas. Tu se posebno ističe taj element da je sve povezano pa na taj način ja ovisim i o drugima. Inače ništa od napretka u igri. Nove jezike nas tek mogu naučiti glavne, fizički ogromne, životinje koje su predstavnici vrste. Najčešće su ih na neki način zarobili The Silent Ones pa ih valja osloboditi.
Simfonijski orkestar se okupio. Čini se da moram biti dirigent.
Tako sam ja oslobodio ogromnu živinu koja izgleda kao jelen i koja se može vidjeti na drugoj slici. I sad gledam gdje ići dalje jer znam da će me podučiti svoj jezik, ali ne znam gdje točno moram doći. Motam se po tom predjelu mape već dobrih 20 minuta bez uspjeha. A onda konačno uočim da taj jelen ima posađeno drveće po sebi dok hoda u krug! Da, da, u Zoink!-u su bili također inspirirani i igrom Shadow of the Colossus. Koja je fora bila lijepo popeti se na najvišu liticu u području i sletjeti na drvo tog jelena dok hoda. I tako se polako po njemu penjati sve dok ne dođem na predio glave. Tek tada naučih novi jezik. Ovakvih scena definitivno želim doživjeti u igri jako puno.
Manje više, sljedeći koncept prati cijelu igru. Kreni u novo područje, riješi problem, nauči jezik, vrati se u centar mape i kreni u iduće. Osobni problem sa tim svijetom je taj što vizualno djeluje previše repetitivno. Uz iznimku snježnog nivoa gdje prevladava bijela i plava boja, sve ostalo je previše slično. Pustite li kočnice i izgubite se u tom svijetu, tko zna hoćete li se znati vratiti na pravi put? Zapravo, još bolje pitanje bi bilo: Isplati li se izgubiti u takvom svijetu koji naginje repetitivnosti?
Mač s dvije oštrice
Kako odgovor nije baš jednostavno dati, pobat ću elaborirati na sljedeći način. Lagao bih kad bih rekao da nisam uživao u određenim aspektima igre. Prihvativši ju takvom kakva ona je, na momente sam dobio Spyro the Dragon déjà vu osjećaj. Vjerojatno je najveći uzrok tome atmosfera i puno glajdanja s velikih visina. Ali samo na momente. Fe je dovoljno distinktivno ostvarenje da ga se ne trpa ni u čiji koš, već da se gleda kao jedinka sama za sebe. Svime ovime se stječe dojam da impliciram kako se radi toga isplati upustiti u igranje.
Pogledi s visina ponekad znaju oduzeti dah.
S druge strane, postoji taj problem repetitivnosti. Kako je Fe poprilično simplificiran u odnosu na bilo koje druge platformere, barem je svijet trebao izgledati kao propisno LSD putovanje gdje boje i oblici nemaju nikakva ograničenja i gdje je svaki novi nivo zapravo novi svijet za sebe. Po mom mišljenju, Fe to nije napravio. Bio je blizu u nekim trenucima, no oni su rijetki i zanemarivi u odnosu na većinu. Zbog toga nakon prelaženja igre, koje traje svega par sati, nemam potrebu vratiti se u taj svijet i porješavati sve 100%. Spyro je imao tu moć kod mene, dok Fe jednostavno nema.
Nisam vam baš pomogao, jelda? Ako niste ljubitelj indie igara, imate želučanu reakciju na sam spomen nečeg „artistički drugačijeg i divljeg“, a na frazu „simulator hodanja“ pomišljate izvesti seppuku, izbjegavate Fe kao kugu. Ako volite Journey, Ori i igre sličnih karakteristika te stavljate cjelokupan doživljaj ispred svega, Fe bi mogla biti igra baš po vašem ukusu. No prije nego krenete peglati kartice i potrošiti 149,99 kn, koliko trenutno košta PlayStation 4 verzija, savjetovao bih da pričekate neku buduću rasprodaju.
{loadposition recenzija}
