Recenzija | Jump Force

Ono što je trebao biti spektakl za sve ljubitelje mangi i animea je ispao teški “nostalgia money-grab”. 

Nakon što nam je početak prošle godine dao jednu od najboljih 2D tabačina u novije vrijeme te po skromnom mišljenju vašeg autora jednu od najpodcjenjenijih igara tog tipa uopće, Dragon Ball FighterZ, dobar se dio ljudi veselio novoj igri Bandai Namca nazvanoj Jump Force. Kako i ne bi kad su početni traileri i slike prikazivali nešto što je trebalo biti nalik Super Smash Bros. franšizi, samo s najpoznatijim likovima iz svijeta manga časopisa. Upravo je 50. obljetnica najpoznatijeg svjetskog manga časopisa “Weekly Shonen Jump” bila i povod ovoj igri.

Već je dosta rano bilo potvrđeno kako će u igri gostovati likovi iz Dragon Balla, One Piecea, Naruta i Bleacha, a kako je vrijeme prolazilo tako se roster likova sve više i više širio te su fanovima jednostavno curile sline zbog same pomisli kako će moći u istoj igri kontrolirati neke od svojih omiljenih likova u sveopćoj makljaži između istih tih likova. Nadalje, kvaliteta Dragon Ball FighterZ igre je davala dodatan povod ljudima da se vesele ovoj igri, no ono što smo dobili je na kraju teško razočaranje i bolno prizemljenje.

Luffy, Naruto i Goku! Ovo je sve što sam ikada žel… Ček, kako to misliš, ovo je jedina dobra scena u igri?

Vrijeme je za d-d-d-d-d-dvoboj!!!!!!

Što je u svojoj srži Jump Force? Radi se o 3D tabačini unutar arene u kojoj svaka strana bira 3 lika te se u klasične 3 runde traži pobjednik na način da se protivniku dovede health bar do nule. Ono što okružuje tu srž je ujedno ono što uvelike i šteti ovoj igri, no zadržimo se zasad na srži, koja ima mana, ali ima doduše i nekih pozitivnih stvari. Ono čime se Jump Force definitivno može pohvaliti je popis igrivih likova. Radi se o čak 42 lika koji dolaze iz 16 manga serijala te o 2 lika koja su kreirana samo za ovu igru. Pored toga je najavljeno kako će se tokom godine dodati još 9 novih likova što bi konačnu brojku podiglo na 51 što je uistinu impresivno. Unutar same arene svaki od tih likova grafički izgleda sasvim solidno te je animacija samih borbi na mjestu.

Borba kao takva je poprilično jednostavna pa tako postoji jedan gumb za light attack, jedan za heavy, jedan za throw, jedan za skok, dok oni na vrhu vaših joysticka se koriste za energy charge, rush tj. približavanje protivniku, blokiranje te za pozivanje jednog od vaša 2 preostala suborca u arenu. Kontrole su takve da će igrači kojima su ovakve igre relativno nove brzo pohvatati sve te će biti u mogućnosti i button-mashom doći do pobjede, dok će oni iskusniji znati kada tempirati koji od napada te primijetiti kamen-škare-papir uzorak u borbi koji govori što je bolje kada pritisnuti. Sami napadi, pogotovo ultimate napadi u areni izgledaju spektakularno te postoji određeni gušt kada vaš omiljeni lik pozove kakvog zmaja na teren da uništi protivnika ili tome slično, no tu otprilike staje priča o kvalitetama ove igre.

Nije mi točno jasno kako je Yugi sa svojim kartama jedan od jačih likova u igri, ali to je uvjerljivo najmanji problem.

Mane odmah možemo početi nabrajati već u samom combat sistemu kojem smo dali određene pohvale. Naime, iako je igra prezentirana kao borba 3 vs 3, radi se u principu o igri 1 na 1, s obzirom na to da vaša ekipa ima samo jedan health bar, i to ne pretjerano velik, te ponekad djeluje apsolutno besmisleno što ste uopće birali 3 lika kada igra prestaje nakon što vam jedan bude poražen. Ukoliko zamijenite svojeg lika u areni, primjerice Gokua za Luffya, Luffy će imati isto healtha kao i Goku što pomalo narušava smisao tag-team borbe. Nadalje, iako smo spomenuli kako sama borba izgleda lijepo, to nije nužno i efikasno jer se ponekad dogodi da se borba toliko pogubi u svim tim eksplozijama i iskrama da jednostavno ne vidite vašeg, a ni protivničkog lika te nemate pojma što se trenutno događa unutar arene. I dok smo rekli kako je impresivan popis likova, kao i njihovi potezi u areni, nakon nekog vremena ćete shvatiti da se gotovo svaki od likova igra poprilično slično ponaša te da ne postoji neka radikalna razlika u move-setu između likova. Također svaki od likova radi i određeni elemental damage pa je tako određeni lik jači od nekog drugoga što je potpuno promašeni i nepotreban pokušaj nekakvog RPG sistema unutar tabačine.

Ok, priča možda nije napisana dobro, ali barem vizualno izgleda loše! 

Sve preostalo što se nudi u ovoj igri je na izuzetno niskoj razini i pomalo mi djeluje bezobrazno što se Bandai uopće usuđuje naplatiti punu cijenu za ovaj gotovo pa nedovršeni proizvod. Krenimo redom. Priča same igre je izuzetno generična i varira iz toga da doživljava samu sebe preozbiljno pa do niza nekakvih pošalica koje se ponavljaju. Ako vas baš zanima, Frieza napadne New York s nekakvom mind-control vojskom koju zovu Venoms i prilikom napada fatalno ozlijedi jednog civila. Taj civil ste naravno vi te vaša priča počinje kada vas pronađe Trunks koji vas oživi s nekakvom kibernetičkom kockom koja otključa heroja u vama. Vjerujem da ste ovdje već pretpostavili da postoje i zle kocke koje otključavaju zločince u likovima i da se oko svega toga svodi ova priča.

Osim što je priča napisana izuzetno površno, ono što boli mnogo više od toga su animacije tokom cutscenea. Trebalo bi dobro provjeriti kada je neka igra koja je planirala imati nekakav ozbiljan status u gaming svijetu imala tako vizualno kriminalne animacije kao ova. Statična nacrtana lica na 3D modelima tijela u pokretu, divlji iznenadni pop-up i strahovito loš framerate prepun dropova čine ovu igru jednom od najgore prezentiranih igara u novije doba. Igra ima 6 sati takvog cutscene materijala, a uz sve navedeno kriminalno loš je i voice-acting pa makar ne razumio riječ japanskog.

To sam ja, Naruto, i koristim svoju moć da prestaneš igrati ovu igru!

Problemima tu dakako nije kraj, oni se javljaju i u centralnom hubu igre. Po uzoru na mnoge igre, pa uostalom i na Dragon Ball FighterZ, i ova igra ima prostor u kojem se krećete sa svojim avatar likom te unutar kojeg pristupate misijama, shopu, online borbi, offline borbi i svemu ostalome, samo što je u ovom slučaju taj hub pretjerano i nepotrebno velik. Uz to, ne postoje nikakve jasne oznake gdje se što u njemu nalazi pa možete provoditi na desetke minuta samo da pronađete osobu s kojom morate pričati kako biste nastavili priču. Hub je sam po sebi vizualno isprazan, nezanimljiv i kaotičan s obzirom da ste unutar njega i s ostalim ljudima sa server lobbya te će se nerijetko dogoditi da izaberete opciju razgovora s nekom osobom umjesto s NPC likom s kojim ste to htjeli napraviti. 

Što duže traje? Gokuova priprema Spirit bombe ili loading screen ove igre? 

Kao šlag na kraju ove priče moramo nadodati i činjenicu da igra sadrži nesnošljivo dugačke loading prozore. Između prijelaza iz jednog cutscenea u drugi se javlja loading, prije borbe se javlja loading, nakon borbe se javlja loading, pri dijalogu između likova se javlja loading, čak se i prilikom otvaranja menua javlja loading što mislim da nikada nisam vidio. Čak i ako ćete preći preko apsolutno svih ostalih problema koje igra ima, gubitak vremena koji stvara ova igra je definitivno kap koja prelijeva čašu. Samo kao primjer vam mogu dati jednu situaciju u kojoj sam u roku od 30 minuta odradio dvije borbe koje su trajale svaka po par minuta, jer sam ostalih 20 i nešto minuta potrošio na loading screen, trčanje po hubu i cutscene zbog kojeg krvare oči. 

Možete čak i customizirati svog lika i to nakon samo 37 loading screenova!

Nevjerojatno je da je u trenutku proslave te 50. godišnjice i nakon horde hvalospjeva za neke prethodne igre Bandai uspio izdati igru koja je ispala tehnički krš u toliko segmenata. Koliki god da ste ljubitelj svih serijala i svih likova koji su ovdje u ponudi, nisam siguran da je to u kombinaciji s tek solidnim combat sistemom i ponekim zgodnim vizualnim detaljom unutar borbe dovoljno da bi opravdalo kupovinu ove igre. Nostalgija i ljubav možda nemaju cijenu, ali eventualna repetitivnost borbe, sva sila tehničkih problema i beskonačni loading ekrani mogu jedino pokvariti doživljaj onoga što volite.

{loadposition recenzija}