Usamljenost u velegradu.
Osam je godina prošlo od prvog Mirror’s Edgea. Te smo godine dobili mnogo velikih naslova, većinom nastavci poznatih serijala – GTA IV, MGS 4, Fallout 3, BF: Bad Company, Resistance 2, Far Cry 2, Soul Calibur IV, DMC 4… Ali bilo je i genijalnih novih naslova – LittleBigPlanet, Portal, Dead Space, a mogli bi staviti i Mass Effect te Bioshock, iako su obje prvotno izašle 2007. Iako ne spada pod tako „jaka“ imena, Mirror’s Edge je mnogima ostao u sjećanju kao nešto posebno, nešto svježe, nešto pamtljivo. Onda još nije bilo mnogo ženskih protagonista u igrama (Lara i Bloodrayne su možda najpamtljivije do tog trena). Parkour je također bio relativno nov i uzbudljiv, naročito u FPS igri. Assassins Creed je unio elemente parkoura godina dana ranije, ali je u Mirror’s Edgeu to podignuto barem razinu više.
Vremena se mijenjaju, jaki ženski likovi su učestali – rebootana Lara, Femshep, Elizabeth (Bioshock Infinite), Jodie (Beyond), Ellie (TLoU), Bayonetta… Elementi parkoura vidljivi su u mnogim igrama – Assassin’s Creed, inFamous, Watch Dogs, Prototype, te možda najbolje zastupljeni u nedavnom Dying Lightu. FPS-ove smo pak igrali u svim mogućim varijantama, ozbiljne, komične, cell shadeane, crno bijele, mračne, krvave, ratne, futurističke, western, samurajske… Dakle, Mirror’s Edge je izgubio one unikatne elemente s kojima nas je osvojio prije mnogo godina. Može li nas unatoč tome zadovoljiti?
Ch, ch, ch, changes…
S novim Mirror’s Edge Catalystom, ili od milja „MEC-om“ EA DICE odlučio je izmijeniti neke stvari iz prethodnika. U par navrata je mijenjan koncept, te se prvo igra vodila kao reboot, zatim sequel, prequel, ali na kraju ispada da nije ništa od toga, već sve po malo. Odlučili su zadržati sve osnovne značajke, prvenstveno parkour, odličan soundtrack (Solar Fields ponovno) kao i unikatni, vizualni izričaj sterilnog, futurističkog velegrada, a ostala je i glavna protagonistica – hitra i okretna Faith Connors. U MEC-u Faith više ni u jednom trenu ne koristi oružje, već neprijatelje rješava isključivo svojim rukama, nogama i samom okolinom. Najveću novost imamo u vidu „open world“ gameplaya.
Smještaj, radnja, priča, zaplet…
Trčanje i skakanje ponovno se odvija u futurističnom gradu Glassu u Cascadiji. Gradom vlada konglomerat sačinjen od 13 velikih korporacija. Najjača od njih je Kruger Holding čiji vlasnik Gabriel Kruger u svojoj šaci drži cijelu gradsku policiju (K-Sec). Većina stanovnika je digitalno povezana s mrežom nalik na Google, vrlo maštovitog imena „Grid“. Trkači u koje spada i naša Faith izbjegavaju biti povezani i kontrolirani na taj „bigbrother“ način, te odbacuju mrežu i obitavaju po krovovima velegrada, a život im se svodi na trčanje i parkouranje po tim istim krovovima, gdje dobavljaju i krijumčare informacije.
Priča počinje izlaskom (Faith) iz zatvora, u kojem je završila zbog krađe cjepiva za šefa crnog tržišta. Nakon povratka i par sitnih poslova, stvari se počnu komplicirati. Vidimo da i kod trkača postoje liberalniji i radikalniji članovi, te se nakon krađe misterioznog projekta „Reflection“ K-Sec svom silinom obruši na trkače i njihova sjedišta. Faith se u jednom trenu pridruži radikalnim članovima, te nakon toga radnja poprima dramatičnije elemente. Uz sve to, priča je popraćena flashbackovima na događaj u kojem su Faith i sestra Cat kao male djevojčice izgubile roditelje.
Nećemo pričati detaljnije, jer je za razliku od prve igre, ovdje puno veći naglasak na samoj priči koja čak i nije loša. Glavni i sporedni likovi (zanimljivih imena poput – Plastic, Nomad, Icarus), su dosta šaroliki, neki čak i dosta zanimljivi (Plastic najviše). Voice acting je također vrlo dobar, naročito kod same Faith i spomenute hakerice Plastic.
Trči Lo…Faith, trči!
Ono osnovno po čemu igru znamo, pamtimo i volimo – parkour, ovdje je podignuto na sasvim novu razinu. Osjećaj slobode, osjećaj brzine, kao i spretnosti su perfektni. U početku je potrebno malo vremena da se naviknete na kontrole, ali kad se to savlada te otključaju dodatna poboljšanja preko skillova, igra postaje poezija. Trčanje, skakanje, klizanje, pentranje po zidu, nagli okreti iza ugla, brzi 180 okreti, spuštanje po kablovima jednostavno nikada nisu bili tako zabavni. Sve je tako tečno, tako glatko, tako dinamično, a opet opuštajuće da je lako zaboraviti na glavne i sporedne misije i jednostavno trčati, trčati i trčati…
U trčanju nam pomažu „Runner’s Vision“ i Echo. Prvi je skup crvenih navigacijskih linija koji pokazuju predloženu rutu za trčanje (koja nije uvijek najbrža), dok je Echo prikaz vlastitog lika u nekim segmentima gameplaya – na početku u tutorijalu ili pak u multiplayer segmentima gdje drugi igrači vide vaš echo i obratno. Izgled tog duha (Echo) se može mijenjati posebnim trkaćim kitovima koji se otključavaju rješavanjem misija ili pronalaženjem određenog broja stvari po mapi.
Stop oružju!
DICE je dodatno modificirao i borbu u igri, te je potpuno isključio korištenje oružja (barem iz ruku igrača), tako da je Faith prepuštena samo svojim udovima i parkour elementima uz pokoju primjesu pametnog korištenja okoliša (neprijatelj u neprijatelja, neprijatelj preko ograde). Istina, kasnije postoji i mogućnost „disrupta“ neprijatelja i dronova, sve preko skillova koje otključavate kako zarađujete experience na misijama. Skillovi su podijeljeni u tri skupine (Movement, Combat, Gear).
Novost je i „Focus“ koji se skuplja neprekinutim trčanjem i parkouranjem po gradu, a kad dosegne puni status, Faith postane otporna na metke, te rješava neprijatelje jednim udarcem. U početku bude komplicirano, ali kada se naviknete, osjećaj je fantastičan. Uletjeti u sobu punu neprijatelja te trčkarati uokolo, napraviti wall-run, okinuti jednoga nogom, odskočiti preko prepreke pa drugoga rukom i tako malo po malo riješiti cijelu sobu – prava adrenalinska injekcija.
Što da radim, kuda da idem?
Glavna priča traje desetak sati, ali se sa dodatnim elementima uvedenim u MEC igra može otegnuti i na 30+ sati. Skoro svaka moderna igra ne bi bila potpuna da nema neke open world i sakupljačke elemente. Tako ovdje imamo pet različitih stvari za sakupljanje – GridLeaks, elektroničke dijelove, dokumente, audio snimke i tajne torbe (do kojih je najteže doći jer zahtijevaju dosta skakutanja).
Osim sakupljanja i glavne priče, dostupno je nekoliko (ali što je bitno, ne previše, tako da ne zamaraju) dodatnih, opcionalnih misija, te pregršt mini misija koje se u biti sve svode na trčanje u zadanom vremenu. Zanimljivo je što te trke nisu ograničene samo na one koje je napravio DICE, već postoje i user generated trke. Moguće je da i sami zadate neki zadatak koji će biti dostupan drugim igračima. Postoji i mogućnost označavanja pojedinih mjesta na mapi kao mali bookmark (LE Beat), a sve da bi drugim igračima ukazali na teško dostupno mjesto, easter egg ili možda jednostavno na neku prekrasnu panoramu.
Uživanje u gradu svjetlosti…
Poseban vizualni izričaj je već i prije osam godina omogućio prvoj igri da bude prekrasna i dan danas, ali ovdje je Frostbite 3 pokazao svoje mogućnosti. Vizualno je igra zadržala svoju posebnost temeljenu na jednostavnoj igri boja, te jarkim i kontrastnim prijelazima. U početku to budu klasični (za Mirror’s Edge) bijeli krovovi upareni s blistavim crvenim elementima navigacije, ali na sreću, igra se ne zadržava na tome, tako da kasnije imamo različitih pejzaža. Dijelovi grada su izuzetno futuristički, tako smo u jednom trenu okruženi s puno stakla gdje još više do izražaja dolazi igra boja i svijetla. U drugom trenu se pak selimo u podzemlje gdje prevladavaju tamniji segmenti, ali opet s distinktivnim žutim dijelovima. No isto tako imamo i prekrasne plave dijelove, ljubičaste, crvene, crne… U svakom slučaju, u gradu svijetla nije dosadno.
Soundtrack i dalje radi spomenuti Solar Fields (punim imenom – Magnus Birgersson) što je pun pogodak. Ovaj se soundtrack (i svojim elektronskim, futurističkim notama), u kombinaciji s meditativnim parkourom i futurističkim izgledom grada, slaže kao Milka s Oreo keksima (ili pak palačinke s Nutellom). Muzika je čak i dinamična te se prilagođava skakutanju po zgradama – kad se uhvati ritam, muzika je brža, što se jako dobro vidi u brzim borbama sa K-Sec jedinicama.
Igra ima i dinamičnu izmjenu dana i noći, tako da se neke misije prelaze po noći, gdje ujedno nailazimo i na prvu zamjerku. Naime, ukoliko se nalazite u dijelu grada gdje nema svijetla, ti segmenti mogu biti izuzetno nepregledni.
Druga zamjerka je također tehničke prirode, a odnosi se na probleme u izvođenju cut scena. Naime, ne samo da u njima FPS-ovi većinom padaju na 30, već su vrlo često zvuk i slika potpuno „out of sync“. Inače se igra glatko vrti na Ultra postavkama u 1080p i 60FPS na GTX 970 sa i5 4460 procesorom.
Da zaokružimo…
Prvi Mirror’s Edge je bio apsolutna inovacija, dok MEC više rafinira postojeću formulu. Zadržava ono osnovno i najbitnije – trčanje i parkour te podiže na sasvim novu stepenicu. Futuristički grad sa svojim distinktivnim krovovima i panorama, te igrom boja, svijetla i staklenih površina izgleda očaravajuće. Kretnje i animacije fluidne i glatke poput pčelinjeg meda te dinamična i meditativna glazbena podloga zajedno sa spomenutim pejzažima tvore nezaboravno iskustvo. U početku je potrebno vremena da se priviknete na sve kretnje, ali kada se otključaju osnovni skillovi i riješe tutorijali, igra postaje izuzetno zarazna i teško se odvojiti od trčanja.
Dodani open world elementi i sakupljanje različitih predmeta mogu biti zamarajući, naročito ako ste se već zasitili tih „umjetnih“ produljenja trajanja igre, ali zbog spomenutog kvalitetnog tehničkog segmenta, nije prenaporno. S jedne strane bi bilo dobro da su i svi skillovi otključani od početka, ali i to nekim igračima odgovara jer nas postepeno uči i prilagođava novim stilovima trčanja, dok bi, da je sve odmah otključano, sve moglo biti pomalo „overwhelming“. Ako svemu dodamo da se poradilo i na priči koja više nije samo usputni segment, sa MEC-om možemo biti dosta zadovoljni.
Trebalo bi dodati da mnogima smeta osjećaj usamljenosti u ovoj igri. Naime, grad je ogroman, a ljude se skoro uopće ne susreće. Nama pak taj segment baš odgovara cjelokupnoj meditativnoj atmosferi te samom underground parkour pokretu.
Toliko o igri, a mi se vraćamo na krovove velegrada!
