Recenzija | Ninja Gaiden 4

Dvanaest godina. Toliko je prošlo otkako je Ninja Gaiden 3: Razor’s Edge zatvorio jedno brutalno
poglavlje u povijesti jedne od najpoznatijih akcijskih franšiza svih vremena. Team Ninja i PlatinumGames udružili su snage da ožive legendu, ne samo kao nostalgični povratak, nego kao potpuno novo poglavlje koje spaja klasičnu brutalnost serijala s modernim tehničkim i dizajnerskim idejama.

Rezultat? Igra koja poštuje svoju prošlost, ali se ne boji hrabro kročit u budućnost. Ovo nije samo još jedan pokušaj oživljavanja starog imena. Ninja Gaiden 4 djeluje kao dokaz da i dalje postoji publika za igre koje traže preciznost, fokus i strpljenje.

Sjene prošlosti i novi nasljednik

Radnja počinje u alternativnoj verziji Tokija, gradu pod opsadom demonskih sila nakon što se ponovno pokušava probuditi duh zmaja iz drevnih legendi.

U središtu je Yakumo, mladi ninja iz klana Raven, koji se bori ne samo protiv čudovišta, nego i protiv vlastitog nasljeđa. Yakumova misija je oživiti zmaja kojeg je Ryu par godina prije porazio. Tu dolazi do rivalstva i raznih zavrzlama, ne želim ići u detalje iz očitih razloga, ali priča je tu tek tolko da je.

Animacije koje ju prepričavaju skoro da i nema, ali tih par koje se svakih par sati prikažu su odlične u akcijskom smislu i najbolje da ih sami doživite. Nema tu neke grandiozne epske priče koja dira u emocije, ali barem je neka minimalna naracija prisutna. Ionako nismo tu zbog priče nego zbog borbe koja je glavno obilježje serijala.

Povratak preciznosti

Ninja Gaiden 4 je igra koja vas ne mazi. Ako dolazite iz svijeta button mashanja, čeka vas hladan tuš. Borba je, kao i uvijek, središnji stup svega, ali sada je fluidnija, čitljivija i taktički bogatija nego ikad prije. Kombinacije napada i obrana sada se mogu prekidati, povezivati i prilagođavati u letu. Više niste zatočeni u animacijama kao nekad u Sigma danima, kontrola je apsolutna. Ono što je Ninja Gaiden Black bio po kazni, četvorka je po preciznosti.

Osjećaj kontrole nad Yakumom je nevjerojatan, svaki pokret, svaki trzaj katane ima težinu, ritam i namjeru, dok mi se Ryu čini tromiji, ali možda je stvar u meni.

Ako ste prije igrali Ninja Gaiden igre, trebali biste se odmah osjećati prilično ugodno, iako ima mnogo novih stvari za naučiti i na koje se treba naviknuti. Primjerice, pritiskanje R2 u pravom trenutku za blokiranje nadolazećeg napada i postavljanje kontra napada.

Yakumo ima neke klasične poteze poput Izuna Drop, dok također ima svoje vlastite u obliku Bloodbind Ninjutsu napada, koji se aktiviraju držanjem lijevog okidača i zatim pritiskom na kvadrat ili trokut. To su napadi velikog područja djelovanja, ali im treba više vremena za pripremu i izvedbu. To je vrsta krvne magije koja mu omogućuje da transformira i sebe i svoje oružje u pojačani oblik Bloodravena. Ključno je da je ovo stalno dostupna promjena, a ne u slučaju nužde.

To je novi sloj akcije koji se pojavljuje direktno iznad standardnih poteza. Korištenje Bloodbind napada troši mjerač, ali gotovo svaka uobičajena opcija također ga puni, od izvođenja uobičajenih udaraca do vještih savršenih izbjegavanja. Oni također transformiraju oružja, Yakumove dvostruke mačeve spajajući u jedan dodatno dugi, zastrašujuće svijetleći crveni mač, ili njegovu palicu u veliku vrteću bušilicu itd.

Dok kultni potezi iz serijala Ninja Gaiden poput Izuna Dropa i Guillotine Throwa ostaju te i dalje sjajno funkcioniraju, sada su upotpunjeni nizom novih tehnika koje gameplay čine dubljim nego u bilo kojem prethodnom Ninja Gaiden naslovu.

Igranje s Ryuom je dosta slično, a opet drugačije, traži više preciznosti jer osjeti se da igramo sa fizički težim likom i traži privikavanje nakon igranja 13 sati s Yakumom.

Stealth je prisutan, trebate se približiti dovoljno blizu bez da upozorite neprijatelje, i pokrenut ćete animaciju eliminacije. Elegantno je, naravno, ali više je dodatak nego nešto što mijenja igru. Ninja Gaiden je oduvijek bio više o sjeckanju deset neprijatelja odjednom, nego o tihoj šetnji oko njih. Ipak, dio mene se pita što bi prava sekvenca prikrivanja mogla dodati, čak i ako je riječ samo o jednom ili dva tipa misija. Nešto sporije, napetije, da se prekine ubrzan tempo.

Neprijatelji su brutalni, ali ne i glupi. Umjetna inteligencija više nije skriptirana, protivnici se prilagođavaju vašim navikama, čekaju pogreške i koriste prednosti terena. Boss borbe su dizajnirane kao ples , svaka faza otkriva novi set napada, a svaka pobjeda znači da ste nešto naučili, ne samo preživjeli.

Tu leži razlika između Ninja Gaiden 4 i većine modernih akcijskih igara. Dok druge igre žele da izgledate moćno, Ninja Gaiden želi da postanete moćni.

Težina i filozofija izazova

Težina je i dalje zaštitni znak serijala, ali ovaj put s više fleksibilnosti. Možete birati između nekoliko modova, od Apprentice za novije igrače, do Master Ninja koji ne prašta ni sekundu nepažnje.
Team Ninja je prvi put implementirao opcije pristupačnosti, automatsko blokiranje, isticanje opasnih napada i dinamično podešavanje umjetne inteligencije protivnika.

Unatoč tome, Ninja Gaiden 4 ne gubi svoj identitet.

Ovo nije lakša igra već samo pametnije dizajnirana. Umirat ćete često, ali svaka smrt ima smisla. Kad napokon savladate bossa nakon deset pokušaja, osjećaj trijumfa je gotovo fizički opipljiv. U starijim igrama, borba je bila brza, ali ponekad ukočena, animacije su bile vezane uz skripte, a neprijatelji su se često oslanjali na brutalnu silu, ne na inteligenciju.

Ninja Gaiden 4 razbija taj okvir. Borba je sada organska. Možete prekinuti napad u sredini kombinacije, promijeniti oružje bez pauze, pa čak i reagirati na neprijateljski napad u letu. U Blacku ste se osjećali kao ubojita mašina. U četvorci kao majstor koji vlada kaosom. Taj osjećaj razlike je suptilan, ali ogroman.

Raspon oružja također je znatno veći. Uz klasike poput Dragon Sworda, tu su i nova hibridna oružja, kombinacija tradicionalnog oružja i modernih mehanizama.

Oboje imaju vlastiti skill tree, ali napredovanje je fluidno, ne grindate XP, nego otključavate poteze kroz samu borbu i korištenje svih oružja. Boss borbe su redizajnirane da budu taktičnije. Nema više bullet sponge protivnika, svaki ima svoje slabosti, obrasce i faze.

Sve to više podsjeća na Sekira i Metal Gear Revengeancea nego na starije Ninja Gaiden igre, ali identitet serijala se ipak nije izgubio.

Level dizajn i ritam

Ninja Gaiden 4 ne pokušava biti open world, što je iskreno blagoslov. Umjesto toga, nudi klasične, linearne razine s pažljivo tempiranim sekvencama borbi, istraživanja i platformiranja.

Grad Tokio djeluje živo, kiša, neon, dim i sjene stvaraju atmosferu mračnog cyberpunk pakla u kojem se tradicija i tehnologija sukobljavaju, dok potopljeno podzemlje i kišovita šuma daju osjećaj nelagode i prljavštine na svakom koraku, vizualno su predivne i skoro opipljive.

Upravo taj kontrast između starog i novog osjeća se u svakom aspektu igre. Jednog trenutka borite se protiv demona iz japanske mitologije, a već sljedećeg skačete po neboderima dok vam iznad glave tutnji dron s minigunom. To možda zvuči kao ludilo, ali u praksi funkcionira besprijekorno.

Problem tih vizualno lijepih lokacija je da ih ima samo tri i nakon nekog vremena dosade jer se sve ponavlja i postane jednolično. Smatram da su mogli još barem toliko lokacija dodati da razbiju tu dosadu prolaska kroz iste ili jako slične prolaze i puteve.

Ista stvar je i sa Ryu dionicama, prolazi se kroz iste lokacije, neprijatelje i bosseve kao i sa Yakumom, osobno mi je to veliki minus jer je igra mogla završit sa zadnjom misijom od Yakuma i ta repetitivnost bi bila puno manja, ovako smo dobili još par sati ponavljanja skoro pa istih radnji koje smo radili zadnjih 15 sati.

Raštrkani po svijetu su skriveni prolazi nazvani Purgatory Gates koji omogućuju testiranje naučenih vještina. Možete odabrati razinu težine koja smanjuje vašu početnu količinu zdravlja za prolaz pri čemu veći rizici donose bolje nagrade. Ta vrata funkcioniraju poput segmenata arena raspoređenih po krajoliku, nudeći bonuse onima koji ih otkriju. Smatram prikladnim da Ninja Gaiden 4 nagrađuje igrače koji pronađu skrivene predmete i puteve s još više borbe.

Yakumo također može koristiti čeličnu kuku, nazvanu Caddis, koja mu omogućuje ljuljanje kroz zrak. Ove platformerske sekcije s Caddisom su dobro izvedene i pružaju odmor od inače stalnog prikazivanja nasilja. Team Ninja i PlatinumGames sjajno povezuju Caddis i parkour sekcije, i veliko je zadovoljstvo ljuljati se kroz zrak.

Ovog puta umjesto Muramasa svetišta u igri se nalaze terminali preko kojih Yakumo može komunicirati s Umi, bezličnim glasom preko tipkovnice. Ovdje možete kupovati predmete, preuzimati sporedne zadatke i razgovarati s Umi o tome što se događa u igri. Sporedni zadaci dodaju skretanje s glavnog puta, često zahtijevajući da ubijete određeni broj neprijatelja ili izvršite slične zadatke.

Grafika i izvedba

Ninja Gaiden 4 je najljepši i najstabilniji nastavak serijala do sada. Radi u 4K pri 60 FPS-a, uz opciju 120 FPS-a u Performance modu. Platinum Games engine daje borbama živost i energiju kakvu rijetko viđamo, udarci izgledaju kao da stvarno pogađaju. Krv, svjetlo, odbljesci i prašina stapaju se u predivan vizualni nered koji, čudno, ostaje čitljiv.

Likovi su sjajno dizajnirani, Ryu Hayabusa sada izgleda starije, ali dostojanstveno, dok Yakumo balansira između mladenačke drskosti i smrtonosne elegancije. Svijet oko njih izgleda mokro, hladno i opasno, kao da se okoliš sjeća prošlih borbi.

A zvuk je pola doživljaja.

Šum vjetra prije udarca, krik neprijatelja kada ga pogodite savršeno, i tupi odjek katane koja udara u čelik, sve to stvara osjećaj borbe koja nije samo vizualna, nego i tjelesna.

Glazba je savršena mješavina starog i novog, tradicionalni japanski instrumenti susreću se s elektronskim beatovima i industrijskim basovima. Kada borba počne, ritam se ubrzava do ludila, a kad završi, ostaje tišina koja djeluje kao meditacija.

Legenda se vratila

Unatoč minusima koje sam nabrojao u vidu repetitivnih lokacija i repeticiji prolaza kroz iste levele sa Ryuom kao i poprilično nepostojećom naracijom, Ninja Gaiden 4 je i dalje dobra igra, čak bih rekao i odlična, ali osobno ne mogu dati najvišu ocjenu jer kod mene je to dosta veliki problem. Ako vam ovi minusi ne smetaju onda sam siguran da će većini fanova ovo biti čista desetka ili stotka.

Ninja Gaiden 4 nije igra za svakoga i to je njezina najveća vrlina. Ne pokušava biti mainstream blockbuster. Ne traži da je volite, nego da je razumijete. Ona traži vrijeme, trud i fokus, ali zauzvrat pruža osjećaj moći koji malo koja igra danas može ponuditi.

Ovo je evolucija serijala koja poštuje korijene, ali diše punim plućima. Ryu Hayabusa je konačno dobio dostojnog nasljednika, a Ninja Gaiden ponovno ima dušu, samo neka porade na lokacijama u budućnosti.