Luka Modrić nije najljepši nogometaš na svijetu, ali Luka Modrić osvaja jednu nagradu za drugom ove sezone. Pro Evolution Soccer 2019 nije daleko od toga.
Liverpool je veliki klub. Na stranu što rekli navijači Uniteda, Arsenala i ostalih klubova u Premiershipu i šire, Liverpool ima svoju povijest. Osvajala su se nekoć i engleska prvenstva i Lige Prvaka i FA kupovi te im to nitko ne može oduzeti. No, Liverpool je, do prošle sezone, kroz jedan dosta dugačak period kaskao za ostatkom ekipe u ligi. Serijal Pro Evolution Soccer je savršeni pandan Liverpoolu. Nekoć se radilo o velikom serijalu te nitko ozbiljan nije ni pomišljao na FIFA-u, no novac, licence te sam napredak u igrivosti je izbio PES iz situacije da je neprikosnoveni vladar nogometnih simulacija. Popularna PES šestica je mnogima i dalje u srcu najbolja nogometna igra možda i svih vremena, no prošle godine se nakon dugo vremena moglo reći da se ekipa iz Konamija trgnula i da je napokon to opet izgledalo nešto bolje te samim time i konkurentno u odnosu na FIFU. Konami je i ove godine dodao gasa u nekim segmentima, no i dalje onaj sjaj nogometa van samog terena izostaje pa je tako fokus opet na onome što je Konami u potpunosti savladao, a to je sam nogomet kao sport.
VIDEORECENZIJA
https://www.youtube.com/watch?v=kfT3KW2qQwA
Mala moja daje se na znanje, Salah lopti daje ubrzanje.
Odlika koja je krasila PES prije nekih 10 godina je bila ta da se radilo o ozbiljnijem nogometu od FIFA-e što je bilo u potpunosti opravdano. Retrospektivno kada danas zaigramo te neke starije verzije igre to je daleko od istine jer dovoljno je da exploitamo Adrianov shot power od 99 ili da gurnemo Roberta Carlosa u špicu i jasno je da to nema veze s pravim nogometom. Danas pak o PES-u možemo pričati kao o igri koja gotovo savršeno simulira pravi nogomet pa možda čak i o igri koja najbolje simulira neki sport općenito. Fizika lopte je još prošle godine dovedena do savršenstva i to je ono što krasi i ovu iteraciju serijala. Ne postoje skriptirane situacije, odnosno skriptirana dodavanja, gdje će lopta teledirigirano letjeti točno gdje treba sa samo otprilike usmjerenom analog gljivom i pritiskom na neki gumb, već je potrebno znati usmjeriti, tajmirati i dovoljno snažno ili slabo pritisnuti taj trokut kako biste poslali savršenu loptu u prostor. Bez obzira na pass assist, vjerujte da ćete sami sebi proklinjati obitelj što ste naizgled jednostavnu situaciju uprskali i pretvorili je u aut za protivnika. Uz savršenu fiziku lopte, isti taj epitet možemo iskoristiti i za fiziku samih igrača. Kolizije izgledaju u potpunosti realno, osjeti se kako svako remplanje ima u sebi nekakvog mesa i kako se svako povlačenje i naguravanje uistinu događa na terenu te ima utjecaja i na igrače i loptu.
If he’s good enough for me, he’s good enough for you, if he scores another few then I’ll be muslim too! Salalalalalalalalalah!
Ono što je jedan ozbiljan korak naprijed naspram prošlogodišnje verzije, kojoj smo također bili hvalili samu fiziku, je činjenica što je individualnost igrača ovoga puta izuzetno izražena. Postoji 39 različitih osobina koje igrač može imati, naziva Magic Moments i Playstyles te kombinacijom tih osobina i samom ocjenom igrača i njegovim sposobnostima izraženim u brojkama kao što su dribling, brzina i ostalo, dolazimo do toga da je u potpunosti jasno da kada kontrolirate Messija uistinu kontrolirate Messija, a da kada pucate s 25 metara s Eriksenom da uistinu pucate s Eriksenom. Animacije pri izvođenju svakog od tih poteza su fantastične i nemali broj puta sam iskoristio replay samo da vidim kako se točno nešto dogodilo.
Desna noga u ponom zamahu, lopta u letu, busen trave zajedno sa njom, Cech u nemoćnom trku prema svom golu. Savršeno.
Tek se tada vidi bezobrazno visoka količina detalja koja je unesena u gameplay, odnosno u animaciju s obzirom da doslovno vidite kako si Firmino bedrom spušta loptu na nogu (uz pomoć posebno razvijenog First Toucha za ovu igru), radi lažnjak na desno, probije lijevo i onda desnom vanjskom gađa suprotni kut gola. Kada smo već kod animacija, grafički igra izgleda prekrasno, a to se pogotovo odnosi na klubove koji su u potpunosti licencirani i za koje je odrađen face scan. I dok ćemo o problemu licenci pričati kasnije, treba uistinu pohvaliti grafički prikaz onoga na što su uložili novac za licence. Da mi je netko rekao kako ću uživati u sceni dok igrači izlaze kroz rudarski tunel VELTINS-Arene u kojoj se presijava kamen te da ću moći prebrojati tetovaže na Davidu Beckhamu koji izgleda više kao Beckham nego li sami Beckham rekao bih mu da je veći lažov od rodnog lista Obafemija Martinsa.
Ništa manje dojmljiv nije ni put kroz tunel Anfielda.
I dok sam prethodno s Firminom opisao jednu baš perverznu situaciju u kojoj su ukombinirani primanje, dribling i udarac, PES je sve samo ne razbacivanje takvim potezima. Zaboravite na driblinge kroz desetoricu ili na ping-pong nogomet jer kao što je to rijetkost i u stvarnom nogometu tako je to rijetkost i u ovoj igri. Igra vas tjera na taktički i metodičan pristup gdje tražite manu u protivničkoj obrani, gdje tražite taj jedan pedalj prostora više koji će vaš igrač iskoristiti i gdje pratite kretnje svih svojih igrača u nadi da ćete pravovremeno poslati loptu i to savršenim intenzitetom. Ista stvar je i u obrani gdje morate dobro razmisliti kada ići u presing, kada u remplanje, kada u klizeći start, a kada pozvati dvoje ili čak troje suigrača da okružite protivnika. Neki bi mogli reći da je igra zbog toga spora, no ja bih iskoristio riječ pametna. Niti jedna utakmica vam neće biti ista i događati će se utakmice od tvrdih 0-0, do raspašoja od 6-5, sve ovisno o pristupu na terenu. U tom smislu treba čak pohvaliti i igre protiv AI-a koji se često adaptira vašoj igri na način da npr. uvede tight marking protiv vašeg igrača koji je dao gol.
Jedva čekam derbi MD Whitea i Man Reda!
Nažalost, kao što to moramo napomenuti očito svake godine, PES opet pati od problema prezentacije, licenci i ozbiljnih modova igre. Pored svega fantastičnog što možemo gledati u tih 8 minuta ili koliko god da si namjestite da igrate, opet je sve to umotano u celofan koji kao da je sastavljen od lica Dirka Kuyta i Phila Jonesa. Velika fama se stvorila oko gubitka licence na Ligu Prvaka, no iskreno tu nisam vidio neki veliki problem jer realno taj mod nitko nije ni igrao. Offline natjecanje protiv AI protivnika gdje je jedina razlika od random kup natjecanja himna Lige Prvaka i animacija gdje mularija maše zastavom natjecanja na centru uistinu nije neki teški udarac. To si realno uvijek mogu pustiti i na YouTubeu u pozadini. Udarac je veći taj što Konami opet nije poduzeo ništa u smislu licenci, a da ne govorimo o tome kako im se Borussia Dortmund narugala na način da je otkazala ugovor s njima 2 mjeseca prije izlaska igre unatoč tome što su koristili već njihove igrače i klub u promotivnim materijalima.
Jedini predstavnici engleske lige koji su u potpunosti licencirani.
Dolazak Ronalda u Juventus je vrlo vjerojatno bio presudan i da se izgubi licenca na njih pa su tako jedini klub u Serie A bez pravog imena. Premiership je već klasično prepun West Midlandsom i East Yorkshireom, uz iznimku Arsenala i Liverpoola, Bundeslige naravno opet nema te su jedini predstavnici iste Schalke i Bayern, Španjolska nas časti s MD Whiteom, MD Yellowom i sličnima uz iznimku Barcelone, dok je Francuska licencirana u potpunosti. Iako je licencirano nekoliko novih liga, kao što su škotska, belgijska i švicarska između ostalih, jednostavno boli vidjeti što iz godine u godinu se ništa ne radi po planu rješavanja tog problema i što su ljudi primorani skidati razne option fileove kako bi dobili pravo ime kluba. Da ne govorimo da neke reprezentacije poput Srbije i Bosne nemaju niti prava imena igrača što je za 2019. godinu suludo.
Da vam odmaknem misli od navedenih problema, evo još jednog seksa zvanog volej a la Salah.
Isti ti problemi se šire i na ostatak prezentacije samog proizvoda i na modove igre. Glavni meni je opet konfuzija koja ne liči ni na što, a čak i sami font u meniju, što je nešto što mi nikad ne bi zapelo za oko, djeluje nekako staromodno i bez duše. A kada smo kod staromodnog i bez duše, tu su opet Jim Beglin i Peter Drury i trude se zagorčati vam život svojim komentarima. Naprosto je nevjerojatno da u ovoj igri možemo čuti iste komentare kao prije 15 godina, da nisu usklađeni sa situacijom na terenu ili da će uvodna riječ trajati toliko dugo da će se izmijeniti već 10 akcija. Isključivanje komentatora možda i je rješenje, ali zvuk je i dalje problem. Uvod na Anfieldu zvuči sjajno, You’ll Never Walk Alone u pozadini, Dejan Lovren ljepši nego na Instagramu, sve idilično. No što nakon toga? Naravno da YNWA zvuči sjajno kada se radi o jednostavno presnimljenoj pjesmi na uvodnu animaciju, ali sama publika tokom utakmice ne može raspoznati gol od zamjene zbog ozlijede u 23. minuti s obzirom da jednako reagiraju na oboje.
Od moda do moda, kraj brodskog motora, o nijednom ne mislim previše ja.
Ako negdje treba skinuti kapu FIFA-i onda je to u marketingu oko Ultimate Teama. Postoje videi na Youtubeu od nekoliko milijuna pregleda samo gdje ekipa otvara paketiće da vide koje su igrače dobili, dok PES o tome može samo sanjati. Da se razumijemo, postoji varijacija toga i ove sezone te joj je opet naziv myClub, ali gotovo pa nema nikakve promjene naspram onoga prošle godine. Mali novitet su “paketići” s igračima koji su trenutno u formi u stvarnosti, ali to je u principu to. Ultimate Team za sirotinju je najbolji opis onoga što je myClub te jednostavno ne djeluje kao nešto što želite igrati iz dana u dan, iako mod ima sistem kao neke mobilne igre da vas nagrađuje samo za log in svakoga dana što je šamar za ozbiljno igranje na PC-u ili konzoli. Tu nam je opet i Master Liga čijih fanova na našim prostorima i dalje ima jako puno, iako se u principu radi o identičnom modu zadnjih desetak godina. Uz to, vratio se, nažalost, i Become a Legend za kojeg me živo zanima je li ga je ijedna osoba koja nema za zadatak napisati osvrt o igri ikada ozbiljno upalila. Poprilično sam siguran da ima i novinara koji to nisu probali s obzirom da je već naširoko poznato da se radi o užasno blijedoj kopiji Journeyja iz FIFA-e.
Tko tu koga i zašto?!
Kao svijetla točka se može navesti co-op koji zna biti uistinu izuzetno zabavan bilo da vi i frend sjedite na kauču i spaja vas opet sa istim onim Poljacima koje ste našamarali već deset razlike ili ste jednostavno se odlučili biti avanturistom pa vas je nasumično spojilo s još dvije osobe te se sudarate jedni u druge na terenu dok pokušavate dobiti trojicu najsinkroniziranijih igrača ikada. Uz co-op, dosta zahvalan je i Divisions gdje kao i prošle godine odabirete klub koji vam obzirom na njegovu snagu daje određeni broj bodova za pobjedu te u 10 utakmica morate sakupiti dovoljan broj bodova da pređete u diviziju više u nadi da ćete jednom doći do one najviše i suočiti se s najboljim igračima koje vam server može ponuditi.
Gol ili stativa?
Podvučemo li crtu, nekako se nameće zaključak dosta sličan onom prošlogodišnjem. Kada smo na terenu i ako zanemarimo komentatorski duo i zvuk publike, Pro Evolution Soccer 2019 je dosegao vrh simuliranja nogometa kao sporta i što god da konkurencija nam prikaže do kraja godine teško da će se nositi s realnošću koju ova igra donosi. Upari li se to sa sjajnom grafikom i perverzno dobrim animacijama koje u potpunosti iskorištavaju individualne osobine svakog od igrača mora se priznati da u vizualnom smislu i u gameplay smislu ne možemo gotovo pa ništa prigovoriti. Problem je taj što kada pritisnemo onaj back to top menu upadamo u čitavi niz već dobro poznatih problema koje Konami očito ni ne pokušava ispravljati već kao da gušta u tome što moramo navigirati kroz niz generičnih prozora kako bi izabrali MD White za naš sljedeći klub koji ćemo voditi u Master Ligi kao prije deset godina. Sam gameplay osobno smatram i dalje dovoljno jakim adutom da zanemarim te probleme te mi isti i dalje pruža veliku količinu zabave pa makar i u samo ta dva meni interesantna moda. Ostaje za vidjeti koliko ćemo im dugo to opraštati jer izgleda da prostora za napredak u gameplayu nema još previše, a istu igru ne možete izdati dvaput.
{loadposition recenzija}
