Valovi nostalgije iz 80ih ne prestaju pljuskati virtualne obale igara i drugih medija. Možda revno iščekujete zadnju sezonu Stranger Things da se vratite u djetinjstvo, ali to ne možete podijeliti sa svojim mladim potomstvom. Treba vam nešto simpatično za ponuditi novu dozu nostalgije budućim generacijama. Ima li boljeg rješenja od klasičnih crtića? Ima – nove igre koje koriste stare crtiće za evergrin zabavu. Vrijeme je za pizzu!
Jer osamdesete…
Shredder’s Revenge je naizgled došao niotkud. Čim ugledate uvodni filmić, iznimno kvalitetna animacija i režija u najboljoj maniri lijenog subotnjeg jutra vas odmah uvuče u svijet nindža kornjača. Ja nemam nostalgiju za tinejdžerskim oklopnjacima – jedva im znam imena, nemam pojma tko je Shredder ni zašto se Shredderove nindže zovu Klan Stopala, ali nakon ove igre, znate što, možda ću postati.
Od prve razine mi je bilo jasno da je ovo igra napravljena za obožavatelje od obožavatelja. Sva sreća da su svi uključeni u ovaj projekt vrhunski profesionalci, jer zapravo nema elementa ove tabačine koji nije razrađen do maksimuma. Nije bitno jeste li upoznati sa tubularnom ekipom iz kanalizacije, jer ćete se zabaviti zbog pedigrea u pozadini.
Shredder’s Revenge je proizvod Tribute Games pod budnim okom izdavača DotEmu, iste ekipe zaslužne za odličan Streets of Rage 4. Ako ste imalo upoznati sa odjekom koji je ta igra imala na retro sceni, već sad biste trebali staviti ovu igru u košaricu.
Priča je jako jednostavna – Shredder se osvećuje i napada New York sa svojom armijom trapavih nindži, a samo kornjače mogu spriječiti totalni kolaps. Cijela ekipa je tu – 4 kornjače, njihov mentor štakor Splinter i novinarka April. Imate 12 razina, tj. epizoda crtića kako ih igra predstavlja, a ideja je da imate što više prijatelja za ko-op na kauču.
Kaos kornjača kroz kapitol
Igra podržava manijakalnih 6 igrača istovremeno za kampanju u bilo kojoj mješavini lokalnog i online igranja, što nažalost nisam stigao isprobati na svoju ruku. (Još. Čim stignem, bome hoću.) Ovisno o broju igrača i odabranoj težini, igra mijenja količinu i raspored neprijatelja po ekranu, stoga bez brige – neće biti ni lako ni dosadno.
Svi likovi se kontroliraju na isti način, ali nemaju iste konačne rezultate. S obzirom da svi imaju različita oružja, neki imaju kraći domet ali zadaju više štete, ili su pak bolji u zračnim napadima, itd. Na primjer, Leonardo sa svojim mačevima ima jako koristan zračni napad, ali Raphael je beskoristan u zraku, a April je najbrža i s njom je najlakše grabiti protivnike.
Jako je jednostavno mlatiti Stopala sa osnovnim udarcima, nema kompliciranih kombinacija tipki ili smjerova, ali dubine ima. Osim osnovnog napada, imate jedan gumb za specijalni napad, jedan za izbjegavanje i jedan za, naravno, skakanje. Ako izbjegnete napad, možete izvesti protuudarac, možete proklizati i srušiti neprijatelje, čak ih i zgrabiti i bacakati na više načina, pa ima i različitih zračnih udaraca… Na početku možda imate dojam da je sve jednostavno i osnovno, ali vrlo brzo igra stavlja kombinacije neprijatelja koje traže od vas malo brže reakcije i više taktiziranja.
Najbitnija mehanika za uspješan prolaz kroz epizodu je nindža metar. Svakim zadanim udarcem se metar puni, do najviše tri punjenja. Specijalni napadi, drugačiji za svakog lika, koriste jedno punjenje. Kvaka je da izgubite skupljeni metar ako primite udarac, stoga je naglasak na pametnom iskorištavanju rupa u protivnikovoj obrani.
Stopala za svaku nogu
Neprijatelja ima puno, od spomenutih tupavih nindža ratnika, pa slatkih i opasnih pasa robota, sve do triceratopsa iz Dimenzije X. Ne radi se samo o vizualnoj promjeni; svako malo će vam igra predstaviti novu varijaciju i/ili kombinaciju neprijatelja.
Imate Stopala koje vas vole grabiti i onesposobiti, robote koji su jako sitni i frcaju strujom, gorostase koji udaraju jako ali sporo, svašta pomalo. Puno truda je uloženo u raznoliku strukturu razina i prepreka na putu. Nijedna razina nema osjećaj ponavljanja ili praznog sadržaja.
Svaki lik se može nadograditi i imati više zdravlja, nindža metra i dobiti nove specijalne poteze (u zraku, nakon izbjegavanja), a postoji i Radikalni specijal gdje iskoristite tri puna metra i postanete ekstra nabrijani. Nadogradnja je automatski proces, svaki riješeni protivnik je jedan bod, a treba vam oko dvije tisuće za sve nadogradnje. U osnovi, igra vas nagradi ako se držite jednog lika.
Razine imaju i skrivene likove i njihove predmete koje mogu ubrzati proces, ponekad možda i pokoju mini-igru za još šarenila. Svaki nivo ima i posebni set izazova, lakših i težih, za još iskustvenih bodova. Sve je to prikazano na simpatičnoj mapi u glavnom Story modu.
Za one koji su totalno hardkor, postoji zasebni Arcade mode sa limitiranim životima gdje morate proći sve epizode u jednom komadu. Već ima oštre konkurencije na rang ljestvicama za bodove i vrijeme…
Piksel umjetnost
Cijela igra je prikazana kroz predivan piksel dizajn. Animacije likova su na razini starog Capcoma, čisti gušt za gledati. Pregršt sitnih detalja na likovima i u okolini dokazuje koliko truda i ljubavi je uloženo. Boje pršte, iskre frcaju, a crtana estetika ima šarma napretek.
Nakon svake epizode imate predivnu ilustraciju kao nagradu, pa tako postoji i 7 različitih krajeva ovisno kojeg lika koristite. Glazba je na istoj razini, totalno nabrijani hip-hop i elektronički ritmovi sa dobrom dozom rock gitare i sintesajzera. Isti skladatelj iz Sonic Manie!
Jedino negativno što bi mogao primijetiti je možda malo slabiji dizajn nekih šefova. Svaka razina ima šefa na kraju, neke čak i na pola puta, ali postoje dva-tri koja se ponove sa manjim izmjenama. Malo mi je nezahvalno tu gunđati jer čak i tad nemate osjećaj da se stvari ponavljaju s obzirom koliko brzo prolazite kroz horde Stopala, pogotovo ako igrate s prijateljima.
Nemojte ni to uzeti kao kritiku – igru možete proći u 2-3 sata, ali je namjena da igrate ponovno i ponovno, riješiti sve izazove i skupiti sve bodove, baš kao u dobrim starim arkadama. Gunđat ću o zadnjem šefu, doduše; neću reći o čemu se radi, ali ima jedan genijalan (radikalan!) protivnik kojeg očekujete kao zadnju borbu, ali dobijete nešto drugačije i malo – razočaravajuće. Zadnja borba nije na istoj razini kao ostatak igre, ima drugačiji ritam i čini mi se da nije najbolje balansirana za solo prolazak.
Sve skupa, Shredder’s Revenge me oduševio puno više od očekivanog. Kraj je školske godine, ako želite nagraditi odlikaša sa odličnom i za vas možebitno nostalgičnom igrom, mislim da boljeg izbora nema. Moram napomenuti – ova igra košta samo 25 eura ilitiga nešto manje od 200KN! Omjer dobiveno i uloženo je nikad bolji. Naručite pizzu, produljite vikend, nahranite dušu!
